Prema mišljenju Josipa Broza Tita, Pastirsko pismo katoličkih biskupa Jugoslavije, izdano 20. rujna 1945. na općim biskupskim konferencijama u Zagrebu, koje mu je dostavljeno preko Vladimira Bakarića, pokazuje: »Oni su se okrenuli protiv nas, protivu naših ustanova i naših demokratskih mjera. Skorašnje pastirsko pismo to dokazuje. Ja sam im odgovorio mirno, ali odlučno… kako bih pokazao njihov prljav rad, kako bi narod saznao sadržinu ovog pisma i ono što žele takvi katolički svećenici: da opravdaju zločince i da brane svoje materijalne interese, kao i da sačuvaju svoj autoritet.« Za pismo, koje je ponavljalo optužbe protiv komunističke represije, predsjednik vlade Federalne Hrvatske Vladimir Bakarić rekao je da »otežava uređenje odnosa Crkve i države, puno je neistina, protunarodno, odiše ustaškim duhom i hrani koljače«.
Posebno zanimljiv je slučaj odnosa novo uspostavljenih »narodnih« vlasti i Rimokatoličke Crkve u neposrednom poraću 1945. i 1946. po pitanju »poravnavanja fašističkih grobova« u Srijemskoj Mitrovici. Rimokatolički župni ured u Srijemskoj Mitrovici izvijestio je 6. rujna 1945. Biskupski ordinarijat u Đakovu da su primili dopis Gradskog Narodnog odbora Srijemska Mitrovica, kojim traže da im »župni ured dostavi popis svih palih boraca, koji su sahranjeni na rimokatoličkom groblju u Mitrovici«. Napominju i da je u dopisu navedeno: »Prema rešenju O.N.O. imaju se svi grobovi palih fašista /ustaša, njemačkih vojnika itd./ poravnati grobnice kako bi se svaki trag tih narodnih neprijatelja izgubio o čemu vas obaveštavamo da ovo učinite ukoliko takvih grobova ima na groblju, te o učinjenom obavestite ovaj Gr.[adski] NOO.«
Privremeni upravitelj župe u Srijemskoj Mitrovici, Ćiril Kos, iznoseći stajalište, da »mrtvi više nisu neprijatelji«, i mišljenje ako do uklanjanja grobova dođe, »da to učine sami, a ne da mi to moramo učiniti«, obratio se Biskupskom ordinarijatu u Đakovu »za pravilan postupak u gornjem predmetu«. Biskup Antun Akšamović dostavio je 10. rujna 1945. Rkt. župnom uredu u Srijemskoj Mitrovici naputak u vezi dopisa Gradskog NOO-a Srijemska Mitrovica, kojim se traži od Rkt. župnog ureda u Srijemskoj Mitrovici, da ukloni odnosno poravna »fašističke« grobove na katoličkom groblju. Biskup Akšamović napominje da »Biskupski ordinarijat kao vrhovna crkvena uprava u biskupiji djakovačkoj nije primila od nijedne više državne vlasti nikakove odredbe o tom predmetu.« Napominje i da je »biskupski Ordinarijat danas taj slučaj iznio pred Predsjedničtvo vlade i Komisiji za crkvene poslove, pa kada primi o toj stvari meritorno rešenje, biti će to priopćeno svim rimokat. župnim uredima za ravnanje«, te traži da Rkt. župni ured u Srijemskoj Mitrovici o tome izvijesti Gradski NOO i zatraži odgodu izvršenja.
Na obvezu provođenja odluke o uklanjanju grobalja i grobova »okupatora« i »narodnih neprijatelja« upućivao je i upozoravao je MUP FNR Jugoslavije i kasnije sva republička ministarstva unutarnjih poslova. MUP FNR Jugoslavije dopisom od 9. kolovoza 1946. podsjeća, da je odlukom MUP-a DF Jugoslavije od 18. svibnja 1945. br. 1253, »odredjeno da se groblja ili pojedine humke fašističkih okupatora uklone i sravne sa zemljom, tako da se zbriše svaki trag njihovog postojanja i uklone tragovi koji bi potsećali na mrskog okupatora« uz napomenu: »Ukoliko ova naredba dosada nije provedena, potrebno je odmah preduzeti mere da se ona striktno provede i da se uklone svi tragovi fašističkih groblja ili pojedinih grobova.«
Rimokatolički župni ured u Srijemskoj Mitrovici izvijestio je ponovo 3. rujna 1946. Biskupski ordinarijat u Đakovu, da su 2. rujna 1946. primili strogo povjerljiv dopis Gradskog NO-a Srijemska Mitrovica: »Od Odelenja za unutrašnje poslove pri O.N.O.-u dobili smo dopis sledeće sadržine: Našom naredbom od 18 maja 1945 godine br. 1253 odredjeno je da se groblja ili pojedine humke fašističkih okupatora uklone i sravne sa zemljom…« Ujedno Gradski NO Srijemska Mitrovica ih je upozorio, da su dužni o tome najkasnije do 15. rujna 1946. podnijeti izvještaj. Upravitelj rkt. župe u Srijemskoj Mitrovici, Ivan Rončević, nato je zamolio Biskupski ordinarijat u Đakovu »hitno u toj stvari meritorno rješenje, na koje ćemo se moći pozvati i prema njemu postupiti«. Potom je 6. rujna 1946. biskup Antun Akšamović rkt. župnom uredu u Srijemskoj Mitrovici dostavio dopis koji je uputio Gradskom NO-u Srijemska Mitrovica, u kojemu napominje: »Na području Narodne Republike Hrvatske takve zahtjeve nije postavila nijedna narodna vlast. Ako se je negdje ukazala potreba da se poravnaju fašistički grobovi, učinili su to Mjesni ili Gradski N.O. u svojem djelokrugu« i iznosi stajalište Katoličke Crkve, »poslije smrti svaki čovjek prestaje biti neprijatelj, te je u nauci naše katoličke Crkve protivno, da se protiv pokojnika preduzimlju neke kazne«. Ujedno, biskup Akšamović napominje Gradskom NO-u Srijemska Mitrovica, da uklanjanje »fašističkih« nadgrobnih oznaka nije posao rkt. župskog ureda.
No, komunističkim vlastima u Jugoslaviji uporno protivljenje uništavanju grobova i grobalja poginulih »neprijateljskih« vojnika u Jugoslaviji, koje je iskazivala Katolička Crkva bio je nedvojbeno još jedan neoprostiv krimen i povod više u represivnom odnosu i obračunu sa Katoličkom crkvom.
U Jugoslaviji su žrtve »neprijatelja« sustavno brisane iz javnog sjećanja, i uskraćivalo im se pravo na grob. Masovne grobnice, pojedinačni grobovi i žrtve »neprijatelja« nisu smjele postojati. Groblja i grobovi »neprijatelja« u Jugoslaviji bili su razoreni, uništeni i prikriveni. Na mjestima gdje su se takva groblja i grobovi nalazili često su građene stambene i(li) poslovne zgrade, parkirališta, ceste ili, primjerice, gradske deponije. Uz to, zabrana prijenosa posmrtnih ostataka »narodnih neprijatelja« u obiteljske grobnice na zavičajnim grobljima bila je uobičajena.
Republički zakoni o pogrebnoj djelatnosti i o uređivanju grobalja ili, pak, zakoni o prekršajima protiv javnog reda i mira, doneseni tijekom 1970-ih i 1980-ih godina, i koji su bili na snazi sve do raspada SFR Jugoslavije, u pravilu nisu dozvoljavali na grobljima postavljanje oznaka, natpisa, slika i simbola, koji označavaju pripadnost umrlih neprijateljskom pokretu, usmjerenom protiv Narodno-oslobodilačke vojske Jugoslavije odnosno njihovu neprijateljsku djelatnost protiv društvenog uređenja SFR Jugoslavije. Oni, pak, koji su zastupali stajalište, da svatko ima pravo na grob i sjećanje imali su znatnih neugodnosti, štoviše bili su sudski progonjeni.
ZAVRŠETAK
