Razne obveze postaju sve veći teret ne samo radnicima, seljacima, obrtnicima i drugim samostalnim djelatnicima, nego ostaju i teret poslodavcima, odnosno gospodarstvu u cjelini. Država pokušava prelijevati te obveze s jednih na druge povremenim davanjima prava jednima smanjivanjem ili ograničavanjem prava drugima, što se svodi na narodnu »prelijevanje iz šupljega u prazno«. Pritom se ne uzimaju u obzir ulaganja prethodnih generacija u narodno bogatstvo, a ni doprinos odnosno žrtve i samoodricanja u stvaranju države. Unatoč tomu i dalje se štite pojedinačni i skupni lopovluci.
Dakle, živi se u zamagljenu depresivnu okruženju, koje dodiruje sve generacije. Predlažu se i provode razne reforme u područjima rada, mirovina, zdravstva, zaštite invalida, socijalne skrbi, poreza, školstva i obrazovanja, sve pod parolama »poboljšanja socijalnoga položaja pojedinaca« ili »bržega prilagođavanja europskim vrijednostima«, bez jasnoga objašnjavanja što se pod tim razumijeva. Građani ta poboljšanja i prilagođavanja doživljavaju kao ograničavanja i umanjivanja postojećih prava. Pritom se zaboravlja da većina ne želi čekati neizvjesni boljitak u dalekoj budućnosti, a mnogi zbog svoje životne dobi nemaju ni vremena za takvo čekanje. Uostalom, oni stariji već su proživjeli takva razdoblja obećavanja bolje budućnosti u bivšem poretku. Umorni su od odgovora svih vladajućih koji se mogu svesti na frazu: »Građani su pogrješno razumjeli i shvaćali naša obećanja« ili se opširnim, ali nemuštim objašnjavanjima izbjegavaju izravni odgovori na jasna pitanja. To je posebno uočljivo u radijskim i televizijskim gostovanjima nekih političara i državnih dužnosnika. Skretanjem s teme i razvlačenjem nesuvislih rečenica kupuje se vrijeme, dok na kraju voditelj emisije ne završi dijalog: »Na žalost, iscurilo nam je vrijeme.« Očito je da novinari nemaju hrabrosti reći gostu: »Niste odgovorili na postavljeno pitanje!« Takvo je uhodano ponašanje najbolje objasnio jedan političar svojom iskrenom, sada već antologijskom izjavom: »Ja ne lažem, samo povremeno govorim neistinu.«
Radi otežavanja shvaćanja o tome što neke promjene donose u svojim posljedicama, odnosno učincima, prakticira se dobro uhodana praksa »nepotpuna objašnjavanja«, kojom se uspijeva onemogućiti prosječnim građanima da shvate koje su posljedice promjena pojedinih zakona ili određenih zakonskih odredaba. Tako političari postaju sve više »majstori u zaobilaženju istine«. Kada se zakonske promjene dogode, tj. kada su zakoni već izglasani i objavljeni u službenom glasilu, već je kasno. Na prigovaranje da nešto ne valja odgovara se da se u pravnoj i demokratskoj državi moraju maksimalno poštovati i primjenjivati načela legaliteta i načela očuvanja zakonom stečenih prava.
Takva ponašanja upućuju na zaključak da se pojedinci u vlasti previše otuđuju od svoje baze, koja im je dala povjerenje. Političari moraju imati na umu da se od njih očekuje dobro pamćenje i ustrajnost u ostvarenju obećanja i programa s kojima su došli do vlasti, koja im daje pravo upravljanja državom u interesu ostvarenja općega dobra za većinu građana.
Očito je da treba prekinuti s praksom donošenja zakona tek nakon što se nešto dogodi, a moglo je biti zapriječeno reguliranjem određenih područja. Nažalost uobičajena je zakonodavna praksa kojom se naknadnim izmjenama i dopunama, odnosno ispravcima pogrješaka pokušavaju opravdati neznanje ili propusti. Iako Hrvatska ima pravnu tradiciju, ipak ostaje dojam da nema kadrove sposobne za donošenje propisa (osim ako se sve to ne radi namjerno?). Dakle, mogu se postaviti pitanja jesu li mnogi propusti i nelogičnosti u donošenju raznih zakona, a kasnije i u provedbi slučajni ili su posljedica nesnalaženja i neznanja vlasti ili su namjerni. Nikada se ne postavlja pitanje odgovornosti, koja može biti politička ili stručna. Za političku odgovara resorni ministar, a za stručnu profesionalni službenik.
Zato odgovorne za pogrješke i propuste pojedinih resora vlasti ili ministarstava treba sankcionirati jer odgovornost, pa čak i za neznanje, prva je kontrolna točka demokracije. Ako vlast i dužnosnici to ne žele vidjeti ili šute o tim pojavama ili ništa ne poduzimaju, znači da u praksi to dopuštaju, dakle prešutno se slažu, što dalje nameće zaključak da je to i njihova politička volja, koju trebaju kažnjavati birači.
Prema tome na prigovore oporbe treba odgovarati jasno, a ne protuprigovorima. Na to bi trebali upozoravati i novinari kao voditelji emisija (ako imaju hrabrosti). U tom procesu odgoja za demokraciju i odgovornost veliku ulogu imaju i sindikati koji bi trebali biti manje nagodbenjački, a više odlučni.
