U većini slučajeva opsjednutost vlašću koči svako razumno zaključivanje. Moglo bi se zaključiti da »vlast« u Hrvatskoj ima jače djelovanje od opojnih droga. Oni koji su na vlasti ne žele je napustiti i ne biraju sredstva da bi ju zadržali. Slično vrijedi i za one koji se vlasti žele dočepati. Nažalost u toj općoj ponudi »dobrobiti« građanima malo je istinskih novosti koje bi stvarno dovodile do nekih boljitaka za građane. Nude se povećanja mirovina, pravednija usklađivanja mirovina, uskrsnice i brojni socijalni dodatci, neovisno o materijalnim mogućnostima općina, gradova i županija. Svi nešto nude, a rijetki su oni koji bi nešto ukidali ili uskratili. Najbolji pokazatelj toga jest odnos prema broju općina, gradova i županija.
U dosadašnjoj utrci za vlast nije primijećeno da netko u prvi plan stavlja problem prekobrojnih jedinca lokalne samouprave. Svaki načelnik općine, gradonačelnik grada ili župan prisvaja zasluge i opravdanost svojega postojanja i postojanja njegove lokalne samouprave, samo za sebe. Nitko ne predlaže ukidanje ili spajanje vlastite općine ili grada, a pretpostavljamo da se to ne će ni dogoditi. Oni koji žele doći na lokalnu vlast također šute o tom problemu.
Nesporno je da je u odnosu na broj stanovništva i zemljopisnu strukturu Hrvatske broj općina i gradova prevelik, posebice usporedi li se to s nekim zapadnim državama slične konfiguracije i približnim brojem stanovnika.
Valja poći od činjenice da je u Republici Hrvatskoj ustrojeno ukupno 555 jedinica lokalne samouprave, i to 428 općina i 127 gradova te 20 jedinica područne samouprave, odnosno županija.
Površno gledajući, stvoren je dojam da se Hrvatska približava idealu razvijene lokalne demokracije, nešto poput Danske ili Nizozemske. Nažalost nije tako jer Hrvatska nije dovoljno ekonomski jaka da bi se svaka mala općina ili naselje mogli izdržavati, odnosno financirati vlastitu administraciju. Sličan problem postojao je i u bivšoj državi, kada je u Hrvatskoj bilo samo 116 općina i gradova.
Istina je da Zakon o lokalnoj samoupravi i upravi (Narodne novine, br. 90/91, 94/93, 117/93) dopušta mogućnost osnivanja i postojanja malih općina ili gradova, ali uz određene uvjete često povijesnoga značenja.
Kod nas se prema nekim mišljenjima stručnjaka u tome pretjeralo pa ima prevelik broj lokalnih jedinica samouprave koje godinama ne ostvaruju prihode kojima bi financirale vlastitu administraciju i osnovne djelatnosti.
Neke su tako malene i demografski opustošene da se na prvi pogled ne vidi smisao njihova postojanja. Međutim, i u kritici takvih problem treba promatrati u uzročno-posljedičnim vezama. Može se izdvojiti slučaj jedne općine, bez navođenja njezina imena, koja je povremeno izlagana kritikama i ismijavanjima zbog činjenice da u njoj živi jedva 171 stanovnik, ali ima svojega gradonačelnika koji prima plaću, a ostali primaju socijalnu skrb ili bijednu poljoprivrednu mirovinu, koja iznosi oko 100 eura. Samo deset do petnaest ljudi radno je sposobno i željelo bi raditi, ali nemaju gdje.
Jasno je da u takvoj situaciji bode u oči činjenica da gradonačelnik ima plaću. No kada se pitalo toga gradonačelnika što radi, odgovorio je da u njegove gradonačelničke poslove ulazi i vožnja stanovnika k liječniku ili u bolnicu, vožnja cisterne, grobarski poslovi, ali i sve ostalo što treba za njegovih sto sedamdeset sugrađana. Dakle svi gledaju njegovu plaću, a ne gledaju probleme koje rješava. Jasno je da nema ni radnoga vremena.
Na pitanje, koje je zapravo prigovor opravdanosti postojanja općine, odgovara protupitanjem: »Tko će voziti ljude doktoru ili pokapati mrtvace ako se općina ukine?« Dakle, unatoč jakim argumentima, ukidanje malih općina, posebno onih »Bogu iza leđa«, nije jednostavno, kao ni život ljudi u takvim općinama.
Tek dubljom analizom malih općina, osobito glede depopulacije, mogu se donositi ispravni zaključci. Tako analizom promjene broja stanovništva te općine možemo vidjeti da je prema popisu stanovništva 1991. g. imala čak 1672 stanovnika. Dvadeset godina kasnije (2011. g.) imala je 239 stanovnika, a u 2021. g. imala je samo 171 stanovnika.
Zato se postavlja pitanje odgovornosti politike za takvo opadanje broja stanovnika u pojedinim pasivnim krajevima naše domovine, neovisno o tome je li riječ o Slavoniji, Dalmatinskoj zagori, Gorskom kotaru ili Lici. Očito je da za takvo stanje nije kriv samo Domovinski rat. Odgovornost snosi središnja vlast jednako kao lokalna samouprava jer se rješavanju lokalnih problema ne prilazi sustavno primjenom struke i znanosti uz uzimanje u obzir lokalnih posebnosti. Hoće li problem malih nefunkcionalnih općina biti predmet ove predizborne kampanje?
