Kako je prošlo vrijeme izbora u kojem se uvjeravao narod o posebnoj skrbi za opće interese, došlo je vrijeme kada žestoko suprotstavljene ideološke, političke i stranačke skupine počinju misliti samo na svoje pojedinačne interese. Političari koji su do neki dan bili ljuti protivnici, a to ostaju i dalje, nakon izbora našli su se u području u kojem su jedinstveni, a to su njihovi individualni interesi (plaće, naknade za stanarinu i sl.). Nitko ne sumnja da će u tome biti složni, bez svađa i predbacivanja. Iako se nisu počela ostvarivati obećavana prava običnim građanima, zastupnici su žurno najavili potrebu povećanja novčanih naknada za stanove kojima će se koristiti dok su povremeno u Zagrebu za vrijeme zasjedanja Sabora. Ta se žurba opravdava nemilosrdnošću stanodavaca koji zbog inflacije i porasta ostalih troškova života povećavaju stanarine.
Međutim, zastupničke i dužnosničke plaće nisu tako male da ne bi mogli barem privremeno snositi troškove najma stanova. Zato je takva žurba više pitanje političkoga »bontona«, ako ne i morala.
Čak se nije uspjela dići ni prašina oko toga prijedloga, a već slijedi novo zapomaganje za povećanjem plaća članovima Vlade, posebice ministara, a slijedit će i ostali državni dužnosnici. Uspoređuju oni svoje plaće s plaćama menadžera u gospodarstvu, za kojima zaostaju. Prije izbora uspoređivali su se ministri i s plaćama svojih podređenih unutar vlastitoga administrativnoga i upravnoga sustava, kako bi naglašavali svoju skromnost i privrženost općim interesima. Tobože ne vode brigu o sebi. Biračko je tijelo trebalo cijeniti takvu skromnost.
Sada se vjerojatno polazi od činjenice da su izbori pokazali da je glasačko tijelo zadovoljno i puno povjerenja u novu izabranu vlast, što znači da će s radošću prihvatiti i povećanje plaća svojega političkoga vodstva, kako u poziciji tako i u opoziciji. Očito je da naši izabrani predstavnici traže neke popravke kako bi osigurali i svoj boljitak. U tom nastojanju koriste se svim mogućim usporedbama. U toj brizi za svoje koristi većina aktivno sudjeluje, a lukaviji prešutno pristaju ili će se licemjerno udaljavati kod izglasavanja, da bi mogli kasnije kao pravi farizeji tvrditi da se ne slažu s takvim odlukama.
Naime, vrlim bavljenjem samim sobom velik broj zastupnika radije se skrbi o svojem socijalnom zbrinjavanju (svaka čast malobrojnim iznimkama) nego o općem dobru većine građana. Zato valja podsjetiti da se već najavljuju novi štrajkovi zbog niskih plaća i nepovoljnih uvjeta rada i da će se to intenzivirati kada se čuje za povećanje plaća dužnosnicima. Pokušat ćemo usporedbama određenih neto visina plaća, osnovica osiguranja i mirovina najugroženijega dijela pučanstva upozoriti da nije vrijeme za podizanje standarda onih koji su u vlasti.
Ako najniža neto plaća za 2024. godinu iznosi oko 677 eura, postavlja se pitanje kolika će biti mirovina radnika koji provede svoj radni vijek s takvim prosjekom. Plaću ne određuje radnik, nego poslodavac, a najnižu plaću određuje država. Takvomu radniku ne može biti utjeha neka zajamčena najniža mirovina jer njegov je rad odmah u počeku obezvrijeđen.
Slična usporedba vrijedi i za osiguranike koji su osigurani prema obveznim osnovicama osiguranja. Naime, najniža obvezna osnovica osiguranja iznosi za 2024. godinu 592,80 eura. Osiguranik koji provede većinu radnoga vijeka u osiguranju s najnižom osnovicom imat će mirovinu još nižu od radnika s najnižom plaćom.
Nisu u boljem položaju ni brojni osiguranici (radnici, namještenici, službenici) koji ostvaruju prosječnu neto plaću od 1148 eura (podatak za 2023. g.).
Posljedica je takvoga stanja da je početkom ove godine 1 225 246 umirovljenika primalo prosječnu mirovinu u visini od 491 eura mjesečno.
Međutim, ti su prosjeci nepotpuna slika stvarnoga stanja, koje je u nekim slučajevima još lošije. U taj prosjek ulaze i povlaštene mirovine (koje ga podižu), a ulaze razmjerni dijelovi mirovina povratnika iz inozemstava, tzv. gastarbajtera, koje smanjuju prosjek zbog manjega staža u Hrvatskoj, a ne uračunavaju se u prosjek njihove inozemne mirovine.
Država, odnosno Vlada pokušava nekim mjerama osigurati rast plaća smanjivanjem doprinosa na bruto plaće niže od 700 eura, kao i za bruto plaće u rasponu od 700 do 1300 eura. Valja istaknuti da je riječ o bruto plaćama, što znači da su to u neto iznosima plaće niže od navedene prosječne najniže neto plaće (677 eura) odnosno niže od prosječne neto plaće svih zaposlenih (1148 eura). Takvo smanjivanje doprinosa samo za najniže plaće ništa bitno ne mijenja u korist osiguranika, ali zato smanjuje prihode proračuna iz kojega se isplaćuju mirovine. Istodobno se stvara pogrješna predodžba da su korisnici mirovina prevelik trošak za državni proračun jer se njihova prava ne pokrivaju uplaćenim doprinosima. Naposljetku država opet uskače kao spasitelj i ispravlja nepravdu koju sama stvara.
