Postoje filmovi koji filmski kritičari vole i cijene, a manje se ili se uopće ne sviđaju prosječnom gledatelju (kao i obrnuto). Novi film američkoga redatelja i scenarista Jamesa Graya, »Ad Astra«, jedan je od tih filmova koji se, sudeći prema recenzijama i komentarima, mnogo više sviđa filmskim kritičarima nego gledateljima. Najčešći prigovor gledatelja i pojedinih filmskih kritičara jest to da je film predug, prespor i jednostavno – dosadan. Film jest relativno dug (123 minute), ali sve ostalo je stvar ukusa, strpljenja i percepcije (ili njihova nedostatka) jer, ako ništa drugo, film je vizualna poslastica za znalce i »šmekere«, a to će posebno znati cijeniti ljubitelji znanstvene fantastike (čijemu žanru pripada) budući da su svemir, letjelice i nastambe u svemiru i sve drugo vezano uz svemirsku tehnologiju prikazani možda i najbolje u povijesti kinematografije. Naravno, za to je (uz stručnjake za specijalne efekte, dizajnere setova i maketare) ponajviše zaslužan direktor fotografije Hoyte Van Hoytema – Švicarac koji je svoje umijeće već potvrdio u filmovima kao što su »Ona« (2013.), »Interstellar« (2014.) i »Dunkirk« (2017.), zahvaljujući kojemu je bio nominiran za Oscara.
Međutim, kad je riječ o filmu »Ad Astra«, treba naglasiti da to nije samo znanstvenofantastični film i avantura, nego i ozbiljna i promišljena psihološka drama u kojoj se, među ostalim, analizira odnos otca i sina i to kakve posljedice na sina ostavlja hladan i distanciran otac.
Također, put u udaljene dijelove svemira metafora je za duboku introspekciju i katarzu koju prolazi sin u potrazi za (doslovno i figurativno, tj. fizički i interpersonalno) izgubljenim otcem. Sve to i još mnogo više dio je priče koja se događa u bliskoj budućnosti kada astronaut Roy McBride (Brad Pitt) kreće na prevažnu misiju prema rubu Sunčeva sustava kako bi otklonio uzrok električnim izbojima koji ugrožavaju opstanak ljudi, i to ne samo na zemlji, nego i na Mjesecu i Marsu gdje već postoje ljudske kolonije. Roy će na tom putu otkriti istinu o svom nestalom otcu Cliffordu McBrideu (Tommy Lee Jones) i njegovoj pionirskoj ekspediciji kojoj je cilj pronalazak i kontakt s inteligentnim bićima u svemiru. Na tom putu Roy će morati donijeti neke teške odluke i učiniti stvari koje, vjerojatno, ni u kojim drugim okolnostima, s manjim ulozima, ne bi učinio, ali za velike stvari morat će podnijeti velike žrtve.
Film je nastao po originalnom scenariju Jamesa Graya i Ethana Grossa. Uz glavne zvijezde Brada Pitta i Tommyja Leea Jonesa u filmu još glume Ruth Negga, Liv Tyler i Donald Sutherland. Pitt je za mnoge bio i ostao ljepotan koji, kako ti ljudi misle, uloge dobiva ponajviše zbog svoga izgleda, ali i sada je pokazao da može dati mnogo više od lijepoga lica i zvjezdanoga statusa. Dapače, u zahtjevnoj ulozi Roya McBridea prikazao je izvanrednu suptilnost i odmjerenost, što nije bilo ni lako ni jednostavno budući da je velik dio filma u kadru samo on uz naraciju svojih unutarnjih monologa. Ti unutarnji monolozi ponekad možda prelaze granicu i ulaze u objašnjavanje očitoga, ali to se može protumačiti i kao kompliment za redatelja koji je u nekim scenama maestralno minimalistički prikazao međuljudske odnose i stanje svijesti i posebno narušene bračne i obiteljske odnose, za što bi većini scenarista i redatelja trebalo mnogo više vremena. Posebno su dojmljive kratke i jezgrovite scene nabijene emocijama u kojima postaje bolno jasna distanca između Roya i njegove supruge Eve (Liv Tyler), kao i ponovno otvorene rane na duši sina koji se već bio oprostio od svoga otca, a sada ga ponovno nalazi (fizički), ali opet ne može doprijeti do njega (emocionalno).
S jedne strane, Jamesu Grayu to je, s obzirom na punih pedeset godina života, tek sedmi cjelovečernji film, ali s druge strane, budući da je na svojim filmovima redovito i (ko)scenarist i producent, može se reći da je riječ o veoma produktivnu i talentiranu filmašu koji je možda malo dulje dozrijevao, ali čini se da se isplatilo čekati. Uz navedeno, treba dodati da je Gray uspio stvoriti atmosferu vrlo sličnu Kubrickovoj »2001.: Odiseji u svemiru«, što znači da je kod gledatelja uspio pobuditi slične osjećaje kakve (vjerojatno) imaju astronauti na dugim i samotnim putovanjima kroz udaljene dijelove svemira i još k tomu na opasnim i neizvjesnim misijama. To što kod većine prosječnih gledatelja takav pristup dovodi do dosade nije nužno propust autora filma, nego podsjetnik da nije baš svaki hollywoodski film za široka mnoštva.
Film »Ad Astra« nije dobro prošao kod gledatelja u kinima ni pod vidikom ocjena ni pod vidikom zarade (producenti će pokriti uloženo zahvaljujući zaradi izvan SAD-a, a ostaje pitanje hoće li išta zaraditi na filmu) i vrlo vjerojatno ne će biti na popisima najpopularnijih znanstvenofantastičnih filmova, ali zasigurno je riječ o produkcijskih veoma kvalitetnu filmu za koji vrijedi odvojiti dva sata vremena. Tih dva sata ne će biti zabavni kao »Ratovi zvijezda« ili napeti kao »Zvjezdane staze«, ali mogli bi biti inspirativni i poticajni za promišljanje o međuljudskim odnosima (posebno na relaciji sin – otac), o tome jesu li stanovnici Zemlje sami u svemiru i može li bilo koja ljudska kolonija izvan Zemlje riješiti probleme koje konstantno kroz povijest stvaraju ti isti ljudi koji bi trebali osnovati te kolonije.
