Željko Burić, gradonačelnik Šibenika, otvorio je nedavna adventska događanja u gradu, koja se najavljuju kao »plastic-free« manifestacija, bez plastike i plastične ambalaže, a šibenski će ugostitelji rabiti samo biorazgradivi pribor. Iako je riječ o marketinškom triku kojim se osvaja imidž originalnoga i posebnoga, on se ipak temelji na stvarnoj ugrozi okoliša koja poprima formu eksponencijalnoga rasta.
Prema procjenama mnogih znanstvenika, uz klimatske promjene, gušenje mora i oceana plastičnim otpadom neizbježna je ekološka katastrofa. Curtis Ebbesmayer, američki oceanograf, slikovito opisuje apokaliptične trendove: »Svi smo inficirani plastikom. Kemijski spojevi sadržani u plastičnoj bočici bačenoj u more neke azijske luke završit će u hrani koju jedu Amerikanci.« Ebbesmayer je svjetski poznat po definiranju oceanskih vrtloga, koje je nazvao »gyres«, a radi se o kružnom kretanju golemih količina plastičnoga otpada, o vrtlozima smeća koji svakodnevno bivaju sve veći. Pet takvih vrtloga zauzima površinu jedne četvrtine zemljine površine (www.5gyres.org)!
Posebno zabrinjavaju znanstvene projekcije kojima se tvrdi da će 2050. godine u morima i oceanima biti više plastike (850 milijuna tona) nego ribe (812 milijuna tona). U nekim se dijelovima oceana predviđanja znanstvenika već ostvaruju: u području središnjega vrtloga sjevernoga dijela Tihoga oceana na površini mora pluta šest puta veća masa sintetskih polimera nego planktona (Mar. Poll. Bull. 2001, 42, 1297). Charles Moore, osnivač poznate kalifornijske zaklade za istraživanje mora »Algalita«, takva mora naziva »plastičnim juhama«.
Brojke kojima se tumači plastično zagađenje mora otkrivaju kulturu odbacivanja, jednokratne uporabe, brzine, komocije i neodgovornosti. Ljudi žive u iluziji da odbačena plastična ambalaža jednostavno nestaje. Riječ je o miopijskom poremećaju kojim ljudi brane svoje pravo na luksuz i stil života. No prema riječima Jean-Michela Cousteaua, francuskoga istraživača mora, »ono što neodgovorno bacamo kao otpad ne nestaje, nego se obično vraća u još gorem obliku«. Osim što je estetski poraz, plastika u moru tempirana je kemijska bomba. Plastični materijali natopljeni su tisućama štetnih kemikalija, koje s vremenom dospijevaju u okoliš: ftalati, bisfenol A, metali poput kositra, olova i kroma, različite azo-boje… Mnoge od tih kemikaliju izazivaju rak ili hormonske poremećaje u čovjeka.
Najveći zagađivači mora plastikom su Indonezija, Kina, Filipini, Tajland i Vijetnam. Te zemlje imaju vrlo dugu obalu i veliku koncentraciju priobalnoga stanovništva. U prosjeku svaki stanovnik Zemlje baci svake godine 6 kilograma plastike u more, a u navedenim zemljama taj je iznos dva do tri puta veći. Svjetska proizvodnja plastičnoga otpada u 2010. godini iznosila je 275 milijuna tona, od čega gotovo 13 milijuna tona završi u morima i oceanima (Science 2015, 347, 768). Svjetskim morima pluta više od pet tisuća milijardi plastičnih fragmenata, što je više od procijenjenoga broja zvijezda u Mliječnoj stazi!
Takve brojke obeshrabruju, no nisu isprika za odustajanje od potrebe da se situacija promijeni. Svaki pokušaj na lokalnoj razini treba pozdraviti i podržati, bilo da se radi o adventu bez »plastičnoga bešteka« ili o ministarskoj najavi zabrane plastičnih vrećica. Takve simbolične mjere svjedoče o nužnosti promjene načina života jer novi je stil života polazna točka svakoga ekološkoga odgoja i ekološkoga obraćenja (Enciklika o brizi za zajednički dom »Laudato si’«).
