Babičin križ nam još stoji u šupi. A umrla je, evo ima već skoro pet godina. Kada smo nakon nekoliko mjeseci shvatili da nikakva grobljanska služba ne će maknuti drveni križ, unatoč već uklesanim slovima, mama i ja smo uzeli križ doma. I evo ga, još je u šupi. Odmaknuli smo ga s očiju, ali još ga imamo. Stavili ga među ostalu drveninu, ali i dalje podsjeća… Ma, najradije bismo ga odgurnuli, kao crne misli o smrti ili tužna sjećanja, kao teške bolesti i druge životne križeve, ali… I dalje je tu Babičin križ. Kad sam rekao mami da bismo ga mogli nacijepati pa naložiti za roštilj, križala se moja Jelica desnom i lijevom u tolikom luku da sam umalo i ja dobio po nosu »antenom« njezina križa. Ja bih križ njene pokojne mame naložio za ražnjiće i ćevape?!? Ma, ne znam koliko sam i ja to ozbiljno mislio, ali nekako mi neozbiljno da već tolike godine imamo u šupi križ s pogreba… I onda, onda se dogodio Vukovar ’24., ovaj čiju ću kolonu pamtiti zauvijek! Izvukli mladi, njih 2656, »babičine križeve« na svjetlo dana! Odjenuli majice s imenima u ratu ubijenih Vukovaraca, pa tako i meni otvorili oči zašto nikako da se riješimo našeg Babičina križa. Zato što je na njemu ime. Baš kao što su sad ime i prezime »dobili« u dosadašnjim kolonama bezimeni branitelji i civili, bezimene žrtve velikosrpske agresije, pa tako iznova postali osobe, gotovo kao žive! Ili bar s jasnoćom, u očima nas vjernika, da je njihov život vječan. A i onim drugim očima, da ih makar »zazebu« svojim imenima. Da one »nadležne« oči sada »glavom i bradom«, vlastitim imenom i prezimenom podsjete na njihovu obvezu: na dug da se istraži pod kojim su okolnostima svi ti ljudi usmrćeni, gdje im počivaju tijela, gdje su njihove ubojice i jesu li odgovarali za zlodjela… Nek’ takve »peku oči« od bjeline vukovarskih majica s oštrocrnim slovima! Možda progledaju? O onima trećima, o onima koji sad na svoje oči gledaju imena ljudi koje su sami mučili i ubili, a dolaze im kao iskazivati sućut, o takvima ne želim ni misliti, a kamoli govoriti! I zato, ponavljam, ovogodišnji vukovarski križni put, ovogodišnju kolonu nikad ne ću zaboraviti! Zahvaljujući njoj i Babičin križ ćemo, u prvoj prilici, dostojanstveno spaliti, a Babicu trajno i u ljubavi pamtiti…
– I sve ovo samo zato što smo te pozvali da s nama odeš u grad pogledati adventske lampice, kao i svi normalni ljudi? – upadne mi u riječ kći Doroteja, a stigoh vidjeti i zetovo »kolutanje očima«. – Ispričao si nam cijelu povijest od Adama do Babice, samo zato što smo ti spomenuli adventske lampice…
– E, pa meni su vukovarske majice bile adventske lampice! »Upalile mi se vukovarske lampice«, a vi… Ako ste face, lijepo sad na taj »Advent« u grad odite u »adventskim majicama«! Odjenite majice na kojima će pisati ime i prezime Onoga kojeg čekamo i za koga smo, valjda, pripremili taj cijeli gradski cirkus? Ili se i vama čini bolje da on i dalje ostane bezimen? Čuvajte se, na tanki vas vode led!
