Različiti su pristupi razgovoru s nogometnim izbornikom Zlatkom Dalićem, jednoglasno prihvaćenim od javnosti nakon plasmana Hrvatske na Svjetsko prvenstvo u Rusiji 2018. godine. Mogao bi se napisati i esej o intervjuu, o navijačima koji su za vrijeme zagrebačkoga razgovora željeli fotouspomenu s izbornikom, o vrevi metropole koja unatoč »adventskom ruhu« ne mari mnogo za dolazak Krista, no izabrali smo četiri »tribine« – svevremensku, obiteljsku, nogometnu i nacionalnu – na(d) kojima je sjedio 51-godišnji Dalić (26. listopada 1966., Livno, BiH) strpljivo i odmjereno odgovarajući na pitanja, podarivši vrijeme »Glasu Koncila« i »Prilici«. Učinio je to u moru dogovorenih obveza, između dvaju putovanja, ususret Božiću i novoj godini koja donosi odgovor može li naraštaj Luke Modrića napraviti korak dalje u odnosu na prethodna natjecanja. Ali i prije i poslije Svjetskoga prvenstva, svaki čovjek, tako i izbornik Dalić, promišlja smisao svojega postojanja, vrjednote koje ga prate na životnim stazama, nacionalne probleme i iskušenja odgovornih funkcija. »Tribine« složene u cjelinu daju potpuniju sliku o Zlatku Daliću.
DALIĆ: Mnogo sam toga u životu prošao, vidio i iskusio na vlastitoj koži, pa znam da moram biti miran, stabilan, staložen, čvrsto na zemlji. Nema kod mene ni velike tragedije, ni velike euforije.
DALIĆ: Osigurao sam svoj mir kroz posao i način rada. Ne opterećuju me nebitne stvari. Najvažniji su mi posao, obitelj i prijatelji. Ne osvrćem se na tračeve i analize koje ne vode ničemu.
DALIĆ: Biti iskren i otvoren u današnjem svijetu baš i nije preporučljivo, pa ni normalno. Mnogo je problema i loših stvari u svijetu. Kada čovjek iskreno nastupa, ne završi uvijek najbolje. Nastojim pristupiti drugima iskreno i što jednostavnije. Nekada me to košta, no ustrajavam.
DALIĆ: Kad se čovjek osvrne iza sebe, vidi da život jako brzo prolazi, i da je opterećen s manje važnim stvarima koje oduzimaju mnogo vremena i energije. Međutim, kad se dogode tragedije, bolesti i nezgode, tada se dublje promišlja o smislu. Prije sam se bavio nevažnostima, i tek u posljednje vrijeme shvaćam da se čovjek treba posvetiti obitelji, a ne samo trci za poslom i novcem. S druge strane, bez materijalne sigurnosti ne ide, no treba biti što je više moguće normalan. Nekada je čovjeku i malo dovoljno da bude sretan.
DALIĆ: Svatko od nas, na ovaj ili onaj način, nosi svoj križ. Dođu teški trenutci u životu kada se čovjek ne smije predati, potonuti, pasti. S vjerom se čovjek kvalitetnije može vratiti na pravu putanju. Treba što dostojnije, čvršće i jače nositi križ i boriti se s njim. U situacijama koje izgledaju bezizlazno također se nađe rješenje, no treba vjerovati.
DALIĆ: Iz Livna sam, katoličkoga kraja. Kuća mojih roditelja prva je do crkve kraj franjevačkoga samostana na Gorici. Prije su bila drukčija vremena, no ministrirao sam još kao dijete, rado sam išao na misu, majka me učila i usmjeravala k vjeri. Cijeloga sam života vjernik, tako odgajam i svoju djecu. Svake nedjelje nastojim ići na euharistiju. Vjera mi daje snagu, uvijek imam krunicu u džepu i pomolim se prije utakmice. Zahvalim Bogu na svakom danu, jer dao mi je snagu i vjeru, ali i prigodu da nešto u životu napravim. Meni i mojoj obitelji vjera je iznimno važna.
DALIĆ: Bog je svakodnevno prisutan u mojoj obitelji i životu. Gledajući globalno, promatra se profit, zarada, no takav je današnji svijet. Ljudske su brige zemaljske, i s njima se radi opstanka treba nositi. No kad se čovjek smiri i ostane sam pred nekom odlukom, tada se pozove na Božju pomoć.
DALIĆ: Mnogo dugujem svojoj obitelji, jer me nije bilo sedam, osam godina tijekom rada u inozemstvu. Djeca su odrastala bez mene, oni su danas formirani ljudi. Moguće je da sam im nedostajao kada je bilo najteže, u pubertetu, no supruga je sve to iznijela i usmjerila ih na pravi put. Uzalud sve ako čovjek nema sreću u obitelji. Zahvaljujem obitelji na tome što je izdržala mene i moj posao, i što smo ostali zajedno.
DALIĆ: Čovjeka obveze odvedu u drugom smjeru. Nema se mnogo vremena misliti na obitelj, današnje vrijeme i poslovi gaze čovjeka. Nakon povratka u varaždinski dom posvijestio sam da nije sve u poslu i novcu, da ima i drugih stvari i veselja osim nogometa. Nažalost, svakodnevica tjera čovjeka na borbu, rad i zaradu kako bi se lakše živjelo. No valja nam svima posvetiti više pozornosti obitelji, prijateljstvu i zajedništvu.
DALIĆ: Analiziram intenzivno svaki prethodni dan pitajući se jesam li sve napravio kako treba i u čemu sam pogriješio. Pokušavam se korigirati nastojeći da svaki dan prođe u dobrom djelu, normalnom razmišljanju, pripremajući se za nove izazove. Sam sebi tražim najbolje rješenje. Potrebno je osvrnuti se na prošlost kako bi se ispravljale pogrješke. Ponekad na počinak ne odem miran, jer je nešto ostalo nedorečeno, no to sutradan pokušavam promijeniti, ispraviti.
DALIĆ: Presudan je bio odlazak iz livanjske, roditeljske kuće sa šesnaest godina u Split. Čovjek dođe u mnoga iskušenja, osobito pri prelasku iz male sredine u veliki grad. Tada treba ostati na zemlji, ne otići krivim putom. Mene je stalno vodilo to da ne napravim pogrješke koje bi bile na sramotu mene i mojih roditelja koji su me uputili u svijet. Držao sam se ispravnoga puta, a mogao sam lako potonuti. Pamtim iz djetinjstva i mladosti taj izbor pravoga puta u ključnom mladenačkom razdoblju. Veliku ulogu odigrali su odgoj i Crkva, kao i ono što sam ponio iz rodne kuće.
DALIĆ: Volim mirnoću. I kad slušam glazbu, riječ je o laganoj, opuštajućoj glazbi. Odgovaraju mi mir i tišina u trenutcima odmora. Ne volim ni veliki glamur. Čak i ovo što se događa oko mene nije mi baš najugodnije, no ne mogu izbjeći obveze i raditi selekciju novinara. Prije me veselilo i ispunjavalo nastupati u medijima, ali više mi odgovaraju vatra u kaminu i mir u varaždinskom domu. Nisam tip koji voli pompu i preveliku pažnju. Nemam ni velikih hobija, stalno me vukao nogomet, koji je ipak najveći profesionalni smisao mojega života.
DALIĆ: Mislim da hoće. Prva će nas utakmica usmjeriti i dati nam odgovor na pitanje što možemo napraviti na Svjetskom prvenstvu. S Nigerijom je najvažnija utakmica i ako ju dobro završimo, velika je šansa za ispunjenje prvoga cilja – da prođemo grupu.
DALIĆ: Hrvatska može daleko, ali ovaj naraštaj igra šest, sedam godina pa nije napravio velike stvari ni na europskim ni na svjetskim prvenstvima. Možda je došlo vrijeme da to sada napravimo. Imamo potencijal i kvalitetu, no mnogo je velikih reprezentacija – Brazil, Argentina, Francuska, Njemačka… Ne želim stvarati veliki pritisak ni sebi ni igračima, nastojim postaviti cilj, no da on ne bude golemo opterećenje. Znamo što nam je činiti, no sve to mora biti u realnom omjeru. Veliki pritisak samo stvara velike probleme. Morali smo pobijediti Ukrajinu i Grčku, no igrači nisu osjetili pritisak.
DALIĆ: Govori se o velikoj generaciji i talentu hrvatskih igrača, što je točno, no realnost je bila igrati dodatne kvalifikacije. Stvarnost je ono što čovjek napravi, a ne ono što je mogao napraviti. Očito je da imamo blok koji ne odradimo do kraja, nego tek kad dođe »stani – pani« budemo pravi. To nije dobro, dolazi do velike potrošnje energije i kapaciteta. Stvorimo pritisak sa stavom »mi smo prvaci svijeta«. Treba ići korak po korak, a ne stvarati napetost. Činjenica je da smo pet puta prošli dodatne kvalifikacije, i reagirali dobro u ključnim utakmicama.
DALIĆ: Rekli ste najvažnije: da igrači budu zdravi, odmorni i da dođu spremni na pripreme. Ostalo ćemo odraditi, pripremiti ih najbolje u taktičkom smislu. Nema veće smotre, nema većega izazova od svjetskoga prvenstva ni za igrače ni za mene kao izbornika.
DALIĆ: Svatko od nas ima svoj stil i način rada, ono kako misli da je najbolje raditi. I moji su prethodnici mislili najbolje i tako donosili odluke. Čovjek doista može naučiti na svojim pogrješkama. Potrebno ih je ispravljati, jer ako se to ne radi, onda je pogrješka u čovjeku, odnosno nije dovoljno sposoban i jak. Kad pogledam sebe, imao sam mnogo pogrješaka i ispravljao sam ih. Svakomu je čovjeku važno učiti na pogrješkama, ukazivati na njih. I kao otac, kad razgovaram sa svojom djecom, govorim im iz svojega iskustva. Ukazujem im na to zašto pojedine stavke nisu dobre. Iskustvo je važno, no potrebno ga je iskusiti na vlastitoj koži.
DALIĆ: U mojem poslu, iz vlastitoga sam iskustva naučio da je najvažnije slijediti svoj instinkt. Savjetujem se s mnogima, no odluke donosim sam. Volim saslušati druge, biti u tijeku s njihovim razmišljanjima, no slijediti svoju intuiciju pokazalo mi se dobitnom kombinacijom.
DALIĆ: To će doći kad-tad, tomu me naučila moja karijera. Ne će uvijek biti sjajno, bajno, euforično. I prije sam u klubovima znao razmišljati o danu odlaska kako mi to ne bi bio preveliki šok. Naučio sam školu. Svjestan sam da odlazak mora doći. Kod nas su velike oscilacije, od euforije do tragedije. Tu se silno trošimo i stvaramo probleme. Međutim, glasovita poslovica kaže da se čovjek ne smije u porazu poniziti, a u uspjehu uzvisiti.
DALIĆ: To je veoma važno. Za vrijeme igračke karijere bio sam ta produžena ruka, drugi trener na terenu. Nisam imao veliku igračku kvalitetu, ali sam imao upornost, ambicioznost, odgovornost i znao se postaviti na terenu. Važno je da postoji takav igrač, jer trener ne može na sve ukazati i sve postaviti. Netko mora držati ekipu na okupu i davati savjete u dogovoru s trenerom.
DALIĆ: Kao navijač bio sam na svim velikim natjecanjima, od Njemačke, Austrije i Poljske, Francuske, išao sam u dresu za hrvatskom reprezentacijom i sad se naježim kad se sjetim nacionalnoga naboja 13. lipnja 2006., kada se na Sv. Antu igralo u Berlinu protiv Brazila. Cijela je nacija bila uz reprezentaciju i navijala. To se izgubilo, no hrabri me utakmica protiv Grčke jer je bilo trideset tisuća navijača na Maksimiru. Mogu problemi biti ovakvi ili onakvi, ali nisam za bojkot reprezentacije. Hrvatska mora biti iznad svih privatnih i osobnih interesa. Hrvatska svima mora biti svetinja. Usrećili smo mnoge ljude odlaskom na Svjetsko prvenstvo u Rusiji. Naboj se mora vratiti. Vidim prema broju poruka i kontaktima koliko ljudi gledaju pozitivnije na događanja.
DALIĆ: Infrastruktura je broj jedan, točnije poboljšanje uvjeta za rad. Drugo je da mladi igrači ne odlaze nakon jedne ili dviju odigranih utakmica u inozemstvo. Tada se gubi kvaliteta, ali klubovi su prisiljeni prodavati igrače da bi preživjeli.
DALIĆ: Lijepo je koliko podrške i ljubavi ima kod običnih ljudi prema izborniku hrvatske nogometne reprezentacije. Meni je najvažnija podrška takvih ljudi, koji se bore sa svojim svakodnevnim problemima, a opet čestitaju, jave se. I zašto bi meni bio problem uzvratiti, ponašati se ljudski, korektno. Ako mogu na sekundu nekoga učiniti sretnim, i ja sam sretan.
DALIĆ: Smatram da jest. Odrastao sam u vremenu bez računala i telefona, pa sam svaki slobodan trenutak koristio igrajući nogomet na livadi. Vjerujem da je to bilo ljepše djetinjstvo od današnjega. Djeca danas nemaju osjećaj pripadnosti, najvažniji im je prijatelj mobitel.
DALIĆ: U Vukovaru sam bio nekoliko puta, vodio sam u grad heroj »Slaven Belupo«, »Rijeku« i »Varteks«. Hrvatska ne smije zaboraviti Vukovar i ostaviti ga na cjedilu. Smeta mi što se svi pojavimo 18. studenoga, a ostatak je godine u zaboravu. Kao kršćani moramo opraštati, ali ne možemo zaboraviti patnju i stradanja ljudi, niti smetnuti s uma koliko je bilo važno za stvaranje hrvatske države odolijevanje srpskoj mašineriji. Branitelji su dali živote za slobodnu Hrvatsku, no dolazak samo na Dan sjećanja na žrtvu Vukovara nije dovoljan.
DALIĆ: Nažalost, vidim i u Livnu veliki problem zbog toga što je sve manje mladih ljudi. Odlazi se u inozemstvo tražiti bolje poslove. Mlade pogađa sve što se događa u državi, u Saboru, politici. Mnogi ne vide perspektivu, roditelji savjetuju djeci i prijateljima da idu u inozemstvo. No ako svi odemo van, tko će ostati u Hrvatskoj? Shvaćam one koji ne vide perspektivu jer kad se vide politička prepucavanja i polemike, čovjeku dođe da uzme kofer u ruke i ode.
DALIĆ: Ljudi ne vide da si svojom kvalitetom mogu priuštiti nešto u životu. Završe fakultet ili školu, a nemaju posla, ili je već netko drugi na tim pozicijama. To rađa razočaranje, jer je slušao savjete: »školuj se, imat ćeš posao«, a nakon svega nema zaposlenja. Kakve se to poruke šalju? I svojega sam sina poslao da uči, završi školu i radi kako bi postao sam svoj gazda. Moj stariji sin Toni ima 24 godine, završava studij informatike, a mlađi sin Bruno na drugoj je godini američkoga sveučilišta u Zagrebu. Moju potporu imaju, no ono što oni moraju učiniti za sebe jest završiti fakultet, a i dalje je na njima što će napraviti u životu. Problem je ako ne uspiju naći zaposlenje. Žao mi je svih onih koji su sve uložili u školu, a poslije morali otići u Irsku ili koju drugu državu.
DALIĆ: Premali smo da bismo se ovoliko dijelili i svađali, ali i bavimo se poviješću, prošlošću, nikako se okrenuti naprijed. Kako živjeti, kako ovu državu učiniti boljom, sretnijom, dati ljudima posla. S druge strane, privatni su interesi uvijek u prvom planu. Mijenjaju se ljudi na vlasti, no svatko gleda sebe, a onda za ostale u državi ostane veoma malo. Neka se privatni interes stavi u drugi plan. Nedostaje nam i pozitiva. Shvaćam kada čovjek postane negativan ako je sve oko njega negativno. Kad gledam televiziju ili čitam novine, vidim da se promoviraju gole pjevačice i ljudi koji rade gluposti. Oni mladima postaju idoli i njih se promovira. Djeca tako krenu u krivom smjeru.
DALIĆ: Kao čovjek koji vuče podrijetlo iz BiH, znam koliko je ona naslonjena na Hrvatsku. Na kraju krajeva, na zapadu BiH je Hrvatska. Odnosi moraju biti mnogo bolji i kvalitetniji, bez korektnosti i pomoći jednih drugima nema suživota. Nemoguće je biti sretan ako ti susjed nije dobro i nema perspektivu. Potrebno je poraditi na suživotu, da se ne ponovi ratna prošlost, nego da jedni drugima pomažu i budu oslonac. Podjele i svađe, tko je tko i što je tko, ne vode ničemu dobromu. Hrvatska je prošla na svjetsko prvenstvo, BiH nije, logično bi bilo da se u BiH navija za Hrvatsku. Susjedi smo, potječem iz BiH, ondje mi je i obitelj. Ne vidim razlog zbog kojega se rade podjele i razlike, povezani smo i teritorijalno i ljudski, potrebna nam je uzajamna podrška.
