Alan Kelly, profesor na irskom sveučilištu u Corku, nedavno je objavio knjigu »Molekule, mikrobi i jelo« (Oxford University Press, 2019.) u kojoj tvrdi da hrana nije znanost. On je stručnjak u području prehrane i bavi se eksperimentima koje može pojesti, no smatra da su laboratorijske analize sastava hrane, nutricionizam, prehrambene piramide, toksikologija i prehrambena biotehnologija samo »prčkanje« po hrani u bijelim kutama. To nije prava hrana; hrana dolazi na tanjuru, hrana je iskustvo, zadovoljstvo i život. Hrana nije znanost, hrana je umjetnost. Ili točnije, kako govori Kelly, znanstveno znanje o hrani može biti samo začin: »Znanost ne može ništa oduzeti hrani, ona je samo dodatak.«
Imajući u vidu relevantna razmišljanja vrhunskoga poznavatelja molekulske gastronomije, dobro je podsjetiti se kako se rasprave o GM hrani i GM usjevima često pokušavaju reducirati na znanstvene argumente: povećan/smanjen prinos po hektaru, povećana/smanjena potrošnja agrokemikalija, sigurnost razgradnje izmijenjenih gena u probavnom sustavu, nutritivni sastav proizvoda, učinak na bioraznolikost i neciljne vrste, preciznost tehnike rekombinantne DNK… Svi ostali doprinosi ili stajališta, koja nisu vezana uz neku znanstvenu referencu ili nisu potkrijepljena objavljenom studijom, smatraju se, posebice u krugovima struke, anegdotama ili zanovijetanjima.
Biotehnologija i s njom povezana agrokemija agresivno prodiru u prehranu, nameću se na svakodnevnom meniju čovjeka te nije čudno što obični ljudi, bez mahanja znanstvenim publikacijama, pružaju otpor. Rasprave, odluke i zakoni o hrani i prehrani nisu u vlasništvu znanosti, nego trebaju pripasti cijelomu društvu. Više od znanosti, hrana je kultura, tradicija, običaj, religija, identitet i stil života. Stoga je nezamislivo da zakoni o hrani budu puki derivat znanstvenih istraživanja. Regulacija prehrane mora biti izraz društvenoga konsenzusa. To nije uobičajeno, ali, srećom, dogodilo se u slučaju GM usjeva. Novi europski (i hrvatski) zakon o GMO-u, osim znanstvenih argumenata, uzima u obzir i neznanstvena stajališta koja utječu na sudbinu GM usjeva na tržištu.
Štoviše, novi razlozi koji su uvedeni u zakon o GMO-u pretpostavljeni su znanstvenim dokazima o sigurnosti ili štetnosti GM usjeva. Riječ je o ciljevima okolišne politike, o urbanističkom i prostornom planiranju, o zaštiti lokalne bioraznolikosti, o javnom poretku… Drugim riječima, Europska je unija, jedina na svijetu, proglasila GM usjeve podložne »amaterima i laicima«. To je dobro jer se time hrana vraća kući. Barem prema slovu zakona. Neznanstveni zakon o GMO-u izražava stajalište javnosti o GM hrani. Posljednje istraživanje Hrvatske agencije za hranu (danas HAPIH) pokazuje da samo šest posto hrvatskoga stanovništva smatra GM hranu prihvatljivom na tanjuru. Slične su brojke i u ostalim europskim državama. To znači da javna percepcija GM proizvoda više nalikuje na »nejestive mutantne« nego na »visokotehnološke zalogaje«. To, jasno, nije znanstveno stajalište, ali ljudi imaju pravo na strah, na dojam, ukus i estetiku života.
Znanost i zakoni moraju respektirati bogatstvo i raznolikost ljudskih odnosa prema hrani. Svakodnevni jelovnik ne smije biti recept iz istraživačkoga laboratorija jer kruh nije biologija niti je vino kemija. A ručak nije eksperiment, nego društveni događaj i ritual. Jasna potvrda da već i prehrambena industrija poštuje druge, važnije dimenzije hrane jesu oznake poput »halal« i »košer«. To nisu znanstvene deklaracije, nego odnos prema hrani koji se temelji na religijskim uvjerenjima. Ni vegani se ne hrane prema uputama iz znanstvenoga priručnika niti hindusi imaju znanstvene dokaze da je teletina ispod peke zdravstveno neispravna. Najzad, ni katolici ne jedu meso u korizmene petke, a nemrs nema nikakve veze sa stručnim savjetima nutricionista ili epidemiologa.
U Europskoj su uniji uvedene i posebne etikete za posebne prehrambene proizvode: zaštićena oznaka zemljopisnoga podrijetla (ZOZP), zaštićena oznaka izvornosti (ZOI) i zajamčeno tradicionalni specijalitet (ZTS). To nisu nikakve znanstvene značke za hranu, nego iza svake oznake stoji priča iz bakine kuhinje, stari samostanski recepti i druga sačuvana baština. To je još jedan pokazatelj da je hrana mnogo više od puke znanosti. O varaždinskom zelju, šoltanskom maslinovu ulju ili slavonskom medu više govori nepce i ponos nego kromatografske analize ili ultraljubičasti spektri.
