Prema podatcima Svjetske zdravstvene organizacije od posljedica ozljeda zadobivenih u prometnim nesrećama godišnje umre milijun i tristo tisuća ljudi i nalaze se na devetom mjestu na popisu vodećih uzroka smrti na svjetskoj razini. Predviđa se da će se do 2030. godine ozljede zadobivene u prometnim nesrećama popeti na sedmo mjesto vodećih uzroka smrti.
U dobnoj skupini od 15 do 29 godina prometne nesreće vodeći su uzrok smrti. Iako Hrvatska zajedno s većinom europskih zemalja pripada krugu sigurnijih što se tiče prometa, godišnje se prema podatcima Ministarstva unutarnjih poslova za 2013. i 2014. godinu na hrvatskim cestama dogodi više od 30 tisuća prometnih nesreća s više od 300 poginulih osoba. Za razliku od globalnih trendova, kod nas se broj prometnih nesreća i poginulih osoba u posljednjih desetak godina drastično smanjio – za više od 56 posto te se prepolovio i broj poginulih osoba. Najčešći su uzrok prometnih nesreća upravo pogrješke vozača, i to u više od 90 posto slučajeva. Prometna nesreća, posebice ona u kojoj je došlo i do smrtnoga stradavanja, ne pogađa samo osobe koje su sudjelovale u prometu, nego i članove njihovih obitelji te se može smatrati javnozdravstvenim problemom.
Osnovni i ključni čimbenik u prometu je sigurnost. Nju čine sudionici u prometu, vozila i ceste, a podizanje prometne kulture svih sudionika (vozača, biciklista, pješaka) može uvelike smanjiti stradavanje. Psihologija kao znanost u čijem je fokusu čovjek i njegovo ponašanje može uvelike pridonijeti podizanju prometne kulture. Područje psihologije u čijem je središtu proučavanje ponašanja svih sudionika u prometu daje odgovore na pitanja o rizičnim oblicima ponašanja u prometu, kakav je odnos stavova i ponašanja sudionika prometa, koja je uloga percepcije, kako se koja dobna skupina ponaša u prometu i sl.
Prometnu kulturu uvelike određuje ponašanje. Svakodnevno ponašanje najbolji je pokazatelj kako će se koja osoba ponašati u prometu, a stavovi prema vožnji predstavljaju ključni utjecaj na ponašanje. No prepoznata je i važna uloga emocija, navika i osobina ličnosti koje u velikoj mjeri pridonose tomu kako će se tko ponašati kao sudionik u prometu.
Osobito su rizična skupina sudionika u prometu mladi vozači, ali i oni vozači kratkoga vozačkoga staža, bez obzira na godine. Mladi su vozači oni koji su još uvijek u fazi adolescencije (vozači u ranim dvadesetim godinama), kod kojih je razina traženja uzbuđenja visoka, koji su skloni ulasku u rizične aktivnosti i, najvažnije, sposobnost regulacije emocija u mladih vozača je smanjena, što uvelike smanjuje opreznost u prometu (bilo da su pješaci ili vozači automobila, bicikla i drugih prijevoznih sredstava).
Mlađi sudionici prometa rijetko vode računa o vlastitom psihofizičkom stanju kad »ulaze« u promet, skloniji su kršiti prometna pravila i norme, što ih čini ranjivom skupinom, a time izravno i neizravno dovode u opasnost i druge sudionike prometa. Također, njihov stav prema kršenju prometnih pravila i propisa znatno je pozitivniji jer je adolescencija faza kada osoba vjeruje u vlastitu neuništivost i imunost na stradavanje. Moglo bi se reći da su mlađi vozači, ali i oni stariji bez vozačkoga iskustva skloniji precjenjivati vlastite sposobnosti.
Poboljšanje znanja i vještina vozača ne dovodi uvijek do promjene u ponašanju u prometu ili smanjenoga rizika od nesreće kod neiskusnih vozača. Iako su znanje i vještine važni, imaju malo utjecaja na prometno ponašanje. Stoga, moglo bi se reći da u podlozi ponašanja svakoga sudionika prometa veliku ulogu igraju njegove osobine ličnosti, sustav vrijednosti i njegovo ponašanje u svakodnevnim situacijama koje se samo pretače u prometnu (ne)kulturu.
Kod mlađih vozača prevladava osjećaj nepobjedivosti (to je normalna faza kod svakoga adolescenta), što dovodi do zanemarivanja rizika koji nosi prebrza vožnja, vožnja pod utjecajem alkohola i drugih psihoaktivnih tvari, nedržanje razmaka, nekorištenje sigurnosnoga pojasa i sl. Mlađoj populaciji takva ponašanja osiguravaju pripadnost vršnjačkoj grupi, omogućuju izgradnju identiteta te služe i kao izvor uzbuđenja. Istraživanja pokazuju da suputnici vršnjaci potiču adolescente da voze brže i neopreznije, što povećava rizik od prometnih nesreća i nezgoda. Isto je istraživanje ukazalo na to da su mladi vozači više pod utjecajem muških vršnjaka suputnika nego vršnjakinja suputnica.
Često se čuje kako su muškarci bolji vozači od žena. No rezultati istraživanja nisu jednoznačni. Pojedina istraživanja ukazuju na to da su žene u većem broju sudjelovale u prometnim nesrećama, a druga istraživanja pokazuju da su muškarci u većem broju uzrokovali sudare. No vozači češće precjenjuju svoje vozačke sposobnosti u odnosu na vozačice, što ih čini skupinom u riziku. S druge strane, sigurnost u prometu češće se pripisuje ženama smatrajući ih opreznijima, sklonijima pridržavanju pravila, što je određeni stereotip jer su pojedina istraživanja pokazala da nema razlike između vozača i vozačica u pogledu sigurnosti.
Opravdano se može postaviti pitanje je li način sudjelovanja u prometu samo jedno od ponašanja koje se može objasniti osobinama ličnosti. Psiholozi koji se bave prometnom psihologijom ukazuju na to da se ljudi uglavnom prilikom vožnje ponašaju na sličan način kao i u drugima situacijama. U najvećoj je mjeri osobina ličnosti poput traženja uzbuđenja povezana s rizičnom vožnjom. S druge strane, sklonost kršenju pravila i snižen prag tolerancije na frustraciju dobar su put da takva ponašanja prenesu i u prometne situacije. Osobe koje su u svakodnevnom životu sklone kršiti pravila, i u prometnim situacijama teže zadovoljenju vlastitih potreba, zanemarujući ne samo sigurnost ostalih sudionika u prometu, nego i vlastitu sigurnost.
Impulzivno ponašanje u svakodnevnom životu za promet znači neplansko reagiranje, udovoljavanje trenutačnim željama i vlastitim osjećajima. Takve osobe s nestrpljenjem čekaju zeleno svjetlo na semaforu, vrlo su uzrujane ako se ne krene na prvu pojavu žutoga svjetla, automobilska truba i zvono na biciklu im je »osnovna i najvažnija« oprema. Nerijetko se i agresivno obračunavaju s ostalim sudionicima u prometu koji prema njihovoj procjeni i percepciji ne reagiraju sad i odmah. Osobine ličnosti poput razdražljivosti i impulzivnosti, kojima je posljedica kršenje pravila u prometu, uvelike određuju stil ponašanja. Agresivne i impulzivne osobe iskazuju takve osobine i dok su sudionici u prometu, ponašajući se na »bezobrazan« način.
Kad je o prometu riječ, u središtu su pozornosti kampanje koje upozoravaju na umor, alkohol, droge i uporabu sigurnosnih pojaseva kao na jedine čimbenike koji su odgovorni za prometne nesreće i nezgode. No vrlo se mala pozornost poklanja agresivnosti u prometu. Određeni stilovi života, sociokulturalne promjene, agresivne situacije koje postaju »normalna« pojava na koju se sve rjeđe ljudi osvrću, uvelike određuju ponašanje sudionika u prometu i to na način da postaju sve agresivniji i neprijateljski raspoloženi prema ostalim sudionicima prometa. Agresivnost u prometu nije nova pojava; ona egzistira dovoljno dugo pa je sve više neprihvatljivih oblika ponašanja u prometu (od pješaka koji kao »kamikaze« pretrčavaju brze prometnice, biciklista koji se ponašaju kao da su jedini važni i da jedini imaju svoja prava, pa do vozača koji svoj bijes iskazuju škripanjem guma, naglim kočenjem i neprihvatljivim verbalnim i neverbalnim porukama). Zakonski propisi, iako su pojave itekako vidljive, ne poznaju pojmove poput agresivne vožnje, divljanja na cestama i sl.
Agresivno ponašanje uči se od najranije dobi. Mala djeca kao pasivni sudionici u prometu izložena su agresivnim oblicima ponašanja svojih roditelja (npr. psovke, vikanje, nasilne geste, neprimjereni komentari, omalovažavanje drugih sudionika prometa i sl). Takvi oblici ponašanja postaju normalni i uobičajeni te ih dijete vrlo lako i brzo prihvaća kao svoje. Agresivno je ponašanje u prometu sve više u usponu, a takvo se ponašanje prenosi s naraštaja na naraštaj. Ono što su ljudi nekad smatrali agresivnim danas se sve više promatra kao uobičajeno i očekivano. Model agresivnoga ponašanja sudionika u prometu uvelike negativno utječe na osjećaj osobne i društvene odgovornosti.
Agresivno ponašanje u prometu trebalo bi i zakonski definirati te utvrditi metode za promjenu takva ponašanja. Agresivno je ponašanje svako ono koje povećava rizik od nesreća i nezgoda, ometa druge sudionike u prometu, određeno je svojevrsnom sebičnošću, opasnošću, nestrpljivošću i neprijateljstvom. Sustavnom edukacijom, većim javnim kampanjama u kojim se ističe opasnost agresivnoga ponašanja u prometu i primjerenim načinima kažnjavanja mogu se postići prihvatljivi rezultati. Svemu tomu cilj je promjena navika i ponašanja sudionika u prometu te smanjenje natjecateljskoga duha koji je nerijetko prisutan kod vozača. Agresivno ponašanje u prometu uključuje velik opseg neprihvatljivih ponašanja, od rizične vožnje pa do pojave vulkana nasilja, zanemarujući osnovna moralna i etička pravila ponašanja.
Da bi uopće mogli vladati mir i blagostanje u prometu, sudionik prometa mora moći prepoznati i razumjeti vlastito ponašanje. I što je još važnije, mora biti u stanju kontrolirati ga. Puko kažnjavanje i nametanje novih ograničenja i propisa ne će dovesti do promjena u ponašanju jer bez uvida u vlastite pogrješke, kazne ne će biti djelotvorne. Osim učenja prometnih znakova, važno je i učenje kulture ponašanja u prometu, bez obzira na to o kojim je sudionicima riječ, pješacima ili vozačima. A učenje kulture ponašanja u prometu ne počinje punoljetnošću osobe, nego u najranijim godinama, kada se uči kultura ponašanja u cijelosti, kada se usvajaju moralne i etičke norme, kada se uči poštivanje svih jedinki koje okružuju čovjeka.
Još davno je Albert Einstein rekao da je najvažnija ljudska težnja zapravo težnja za moralnošću u čovjekovu djelovanju. Čovjekova unutarnja ravnoteža, pa čak i njegova egzistencija ovisi o tome. Jedino moralnost u djelovanju može dati ljepotu i dostojanstvo čovjekovu životu. Pa i dostojanstvo njegovu ponašanju u prometu.
