Nije bez povoda na Nedjelju muke Gospodnje govoriti o književnim temama. Jer osim na slikarskom platnu i u notnom zapisu, a u novije vrijeme i na filmskoj vrpci, motiv Isusova puta od slavnoga ulaska u Jeruzalem do razapinjanja na Golgoti ovjekovječen je i u stihovima. Među generacijama i generacijama pjesnika koji su se nadahnjivali na tom prijelomnom obratu bio je i Antun Gustav Matoš. No opus velikoga Gustla danas pamtimo po tome što je u njemu, bolje nego i u jednoj povijesnoj knjizi, sažet povijesni »križni put« hrvatskoga naroda, koji je od famozne »Pacte Convente« do prvih demokratskih izbora trajao točno 888 godina. Zašto je važno čitati Matoša i danas, na kojoj se postaji križnoga puta nalazi hrvatska književnost i kultura i što današnji intelektualci mogu naučiti od Matoša, upitali smo najugledniju hrvatsku »matošologinju« – akademkinju Dubravku Oraić Tolić. Unatoč svojemu velikomu znanju, koje se ne da svesti samo na Matoša, akademkinja Oraić Tolić ne iskače s naslovnica i ne daje često intervjue. Ipak, jedan od rijetkih intervjua u posljednjih desetak godina dala je Glasu Koncila, za njegov magazin »Priliku«, uz stotu godišnjici Matoševe smrti 17. ožujka 2014. Njezin pristanak da ponovno podijeli svoja promišljanja o aktualnim književnim i kulturnim temama s Glasom Koncila i njegovim čitateljima opravdano se može nazvati nesvakidašnjom novinarskom povlasticom.
Ako u nastanku moga putopisa Peto evanđelje ima neke zagonetke, vrlo ju je jednostavno odgonetnuti. Naime, moj suprug Benjamin ima malo neobičan hobi – svakodnevno čitanje Biblije na grčkom i latinskom jeziku te u različitim hrvatskim prijevodima. Tako je to od prvih dana našega braka. Isprva se nisam mogla načuditi zašto svaki dan čita istu knjigu, i to onu koju svi dobro poznajemo. No poslije sam se naviknula i povremeno ga u šali pitala: »Ima li danas što novo?« Na našem stolu u dnevnoj sobi uvijek, osim kada nam dođu gosti, stoji malo zeleno ukoričeno Nestle-Alandovo izdanje »Novum Testamentum: Graece et Latine« od 650 stranica na tankom biblijskom papiru. Tako je i dok ovo pišem. A na polici za knjige tu su još hrvatski prijevodi: Biblija u izdanju Stvarnosti iz 1968., Novi zavjet u prijevodu Bonaventure Dude i Jerka Fućaka, Šarićev prijevod Novoga zavjeta i dr. Pa kada nas je u godini pedesete obljetnice braka naš prijatelj fra Milan Lončar iz Benjaminove rodne župe u Posušju pozvao na hodočašće u Svetu Zemlju, odluku nije bilo teško donijeti: veliku osobnu obljetnicu obilježit ćemo na mjestu biblijske svadbe u Kani Galilejskoj.
Knjiga je zamišljena kao mozaik dojmova, minieseja iz povijesti religije i kulture, svakodnevnih putnih sitnica, autobiografskih sjećanja i lirskih zapisa. U središtu su mojih dojmova tri fenomena. Prvi je fenomen čudesna podudarnost stvarnih mjesta i biblijskih tekstova. To je upravo smisao Renanova citata »peto evanđelje« kojim sam naslovila knjigu. »Peto evanđelje« znači susret sa Svetom Zemljom: čitanje Biblije iz kamenih tragova arhitekture i krajolika koji se spominju u Bibliji. Drugi je fenomen građenje i rušenje, pa opet građenje na istim mjestima kroz dvije tisuće godina. Tako je u toj slojevitoj arhitekturi jedno preko drugoga sačuvana uspomena na sveta mjesta. I napokon treći, možda najsnažniji fenomen bilo je isprepletanje triju monoteističkih abrahamskih religija – judaizma, kršćanstva i islama – na istim mjestima, u istom gradu – Jeruzalemu.
Simbol je toga isprepletanja Hramsko brdo u starom istočnom dijelu Jeruzalema. To je srce svete boli u Jeruzalemu. Na tom se mjestu nalazi stijena biblijskoga brda Morija na kojoj je Abraham namjeravao žrtvovati svoga sina Izaka, pa kada se Bog uvjerio u njegovu apsolutnu poslušnost, odvratio ga je od toga nauma. Na toj stijeni kralj Salomon izgradio je prvi židovski hram. Tu je stajao Hram iz Herodova doba u koji je hodočastio Isus i iz njega istjerao trgovce. Taj su hram razorili Rimljani 70. godine nakon Krista pa je to brdo bilo 500 godina prazno. Nakon muslimanskih osvajanja u 7. stoljeću na tom istom mjestu niče najstarija sačuvana muslimanska svetinja Kupola nad stijenom ili Omarova džamija. Muslimani vjeruju da je prorok Muhamed jedne noći došao iz Meke na konju u Jeruzalem i upravo na tom mjestu primio od Boga objavu pa je to mjesto i za njih sveto. Dakle, ta mala Abrahamova stijena rodno je mjesto svih triju abrahamaskih religija. Tu je i najveća, neizlječiva bol. Po rođenju svih triju abrahamskih religija na istom mjestu Jeruzalem je veličanstven, a po tisućljetnoj borbi za ista sveta mjesta vječno nemiran.
Isusov svečani ulazak u Jeruzalem uz pozdravljanje palminim grančicama i dramatika Velikoga tjedna s mukom na križu nakon samo nekoliko dana pripadaju najdubljim toposima kršćanske kulture i zapadne civilizacije. Cjelokupna tradicionalna, ali i moderna umjetnost, od slikarstva, kiparstva i arhitekture do književnosti i filma zaokupljena je temom i motivima toga nagloga i sudbonosnoga obrata od slave do poniženja, od uzdizanja do razapinjanja. Biblijski motivi Cvjetnice i Golgote snažno su nadahnjivali umjetnike, bez obzira na svjetonazor i ideologije. Tako će Matoš svoj estetski »credo« izreći u sonetu »Mladoj Hrvatskoj« slikom uskrsnuća: »Ljepoti čistoj himnu zapjevajmo, / Božanski Satir kad nam milost dade / Za cvjetni uskrs hrvatske Plejade!«, a Krleža će u pjesmi »Veliki petak godine hiljadu devet stotina i devetnaeste« revolucionarna očekivanja izraziti metaforom raspeća: »na jarbolu lađe su opet pribili admirala. / Al Ništa! Sviće. Internacionala.«
Slike biblijskoga obrata od slave do razapinjanja nisu samo prisutne u umjetnosti. Prepoznajemo ih kao realizirane metafore u povijesnoj stvarnosti i našoj svakodnevici. Ipak, postoji bitna razlika između tradicionalnoga i našega današnjega ophođenja s biblijskim toposima. U tradicionalnim kulturama, pa i u doba moderne kulture, fenomeni slave i razapinjanja odigravali su se najčešće u sferi političke moći i opravdavali »velikim« idejama i važnim društvenim razlozima. Danas, u postmoderno i globalno doba biblijski prizori Cvjetnice i Golgote nastaju zbog malih ideologija i sitnih probitaka, a prate ih, katkada i proizvode suvremeni mediji, često samo u obliku spektakla, radi skandala i dobre zarade. Primjeri su posvuda oko nas. Nije ih potrebno navoditi jer su nedostojni ishodišne slike izvornika.
Da, ja sam prije godinu dana, baš u ovo isto vrijeme, još jednom imala sreću intenzivno se družiti s Matošem, i to s najpoznatijim dijelom njegova opusa – pjesništvom. Dogovor je u Matici hrvatskoj bio da priredim izbor iz Matoševe poezije i napišem pogovor od dvadesetak stranica. No kako je u to vrijeme počelo prvo zatvaranje zbog pandemije koronavirusa, ispala je studija od 150 stranica, zapravo knjiga u knjizi.
Matošev se pjesnički opus sastoji od točno 100 pjesama, među kojima su i njegovi epigrami. Stoga nisam napravila izbor, nego predstavila njegovo cjelokupno pjesničko stvaralaštvo, od najviših antologijskih pjesama poput kanonskoga soneta »Notturno« i poeme »Mora« do svakodnevnih političkih i kulturnih obračuna, šala i zafrkancija u epigramima. Tako se još jednom otkrila neobična privlačnost i aktualnost Matoševa pjesništva, ali i njegova stvaralaštva u cjelini. Matoš je klasik moderne hrvatske književnosti jer je ostvario najviše vrijednosti u svim žanrovima: pjesništvu, prozi, putopisima (tzv. »pejzaži«), esejima, novinskoj feljtonistici. Tajna je Matoševe popularnosti u čudesnom jedinstvu velikoga domoljublja i kulturnoga europeizma, estetike lijepoga i estetike ružnoga (primjerice, u pjesmi »Gospa Marija« rimuje tepati za hrvatski jezik i krepati za sebe), vrhunskoga esteticizma i svakodnevnoga političkoga aktivizma, književnosti i biografije. Ukratko: Krleža je Pisac, Ujević je Pjesnik, Matoš je Legenda i Mit.
Matoš je vrlo poučan i kada je riječ o političkom angažmanu intelektualaca. Opće je mjesto u literaturi o Matošu da je bio – kontradiktoran: »dosljedan samo u nedosljednostima« (Albert Bazala). Međutim, kada je riječ o bitnim pitanjima, kao što su starčevićanstvo u politici i visoki estetski kriteriji u umjetnosti, bio je vrlo dosljedan. Legenda kaže da je nekoliko dana prije smrti izjavio: »Stekliš sem bil, i stekliš bokibokme bum vumrl.« U času kada je nešto zastupao, bio je čvrsto uvjeren u vlastitu retoriku: vjerovao je da je ono što govori i za što se zauzima duboko istinito. Čak i ako je u drugoj prigodi promijenio mišljenje ili se izrazio drukčije, u svakom je času vjerovao u istinitost svojih riječi, ideja i tvrdnja. Kod suvremenih intelektualaca u postmoderno doba često je drukčije.
Godine 1916. Oxfordski rječnik izabrao je kao riječ godine postističku kovanicu »postistina«, pa se danas govori o »postistinskom« ili »postčinjeničnom dobu«. U takvo postistinsko doba činjenična istina nije važna. U suvremenoj »novoj retorici« istina se shvaća kao naš vlastiti konstrukt. Ostvarilo se ono što je Nietzsche rekao: istina je »vojska metafora«. Retorička gorljivost suvremenih intelektualaca često je svjesna igra vlastitim konstruktima, katkad iz uvjerenja, a katkad iz interesa.
Sve je vrlo prozirno: to je pokušaj »izmišljanja« jezika iz političkih razloga. Budući da je jezik jedan od konstitutivnih elemenata nacije i narodnih manjina, »bunjevački jezik« politička je konstrukcija radi neutralizacije ili potiranja hrvatske manjine u Vojvodini. Riječ je o bunjevačkom govoru hrvatskoga jezika, a ne o posebnom jeziku.
Vi ste već odgovorili na to pitanje. Nema puno razlike između tradicionalnih, modernih i današnjih nadnacionalnih zajednica. Hrvatska je politika u znaku slova B: Beč, Budimpešta, Beograd, Bruxelles. Matoševa »1909.« neprestano se ponavlja. Model je isti, samo su akteri drame različiti. Tu uvijek vrijedi orwellovski zakon: svi su narodi ravnopravni, ali neki su ravnopravniji. Dovoljno je pogledati samo današnju tobože pravednu i solidarnu raspodjelu cjepiva protiv koronavirusa. Unatoč šarmu našega predsjednika Vlade mi smo nakon tri mjeseca cijepljenja na začelju članica Europske unije. A proporcionalno bismo svi, po načelu raspodjele po broju stanovnika, trebali biti na istom mjestu! Bile su nam zbog katastrofe na Banovini obećane i dodatne doze pa se to odmah zaboravilo.
Matoš je cijenio Europu kao kolijevku svjetske kulture i prvi je u modernu hrvatsku književnost unio visoke europske standarde. Međutim, kada je riječ o politici, nisam sigurna da bi kao starčevićanac i ekskluzivni zagovornik hrvatske države glasovao za ulazak u Europsku uniju, a ako bi i glasovao, mislim da bi nakon sedam godina članstva bio razočaran. Matoš je pisao o »strašnom iseljavanju« u Ameriku; danas smo svjedoci »strašnoga iseljavanja« u Europsku uniju. Matoš je bio kulturni Europljanin i umjetnički elitist. Premda je i u svojoj najvišoj umjetnosti spajao visoki esteticizam i grotesku, a bavio se i dnevnim novinarstvom i pisao aktivističke pjesme i epigrame, mislim da mu se ne bi svidjela današnja poplava suvremene popularne kulture koja negira elitne estetske vrijednosti. Da se Matoš po drugi put pojavi među Hrvatima, vjerujem da bi kao politički novinar bio suverenist i kritičar globalizacije, a kao poklonik europske kulture i estetskoga elitizma imao bi štošta reći o medijskoj kulturi spektakla.
Ako ostanemo u biblijskoj metaforici, križni put više se odnosi na politiku, gospodarstvo, iseljavanje i druge fenomene suvremenoga hrvatskoga društva, a manje na kulturu u užem smislu. Hrvatska je kultura i danas čuvarica nacionalnoga identiteta, kao što je to bila stoljećima. Kada je riječ o suvremenoj hrvatskoj književnosti, jako se puno piše. Nekoć je trebalo godinama čekati da se pojavi Marinkovićev »Kiklop« i »Mirisi, zlato i tamjan« Slobodana Novaka. Danas izlazi godišnje pedesetak romana. Među njima nema takvih elitističkih djela poput Marinkovićeva i Novakova romana, ima dosta potrošne robe, ali ima i vrlo vrijednih djela. Izdvojit ću iz prošlogodišnje produkcije nagradom Gjalskoga te Josipa i Ivana Kozarca nagrađeni prvijenac mlade osječke autorice Ene Katarine Haler »Nadohvat« koji govori o opsadi, uništenju i raseljavanju Zrina na Banovini u Drugom svjetskom ratu, pa nagradom »Fric« ovjenčanu romansiranu biografiju »Vošicki« Marka Gregura i filigranski pisan elitistički roman »Nemirnica« Mihaele Gašpar. Kao da u hrvatskoj književnosti, da ostanemo na tom području kulture, vrijedi zakon: što nam se u društvu lošije piše, to se u književnosti sve više, pa i bolje piše.
Hrvatska je na kraju 20. stoljeća, nakon dugih političkih lutanja, ostvarila Matošev san: samostalnu hrvatsku državu. Stihovi Vladimira Nazora mogu zračiti optimizmom ako Zvonimirovu lađu izvučeno iz »pijeska« u kojem se sada nalazi i počnemo, ploveći nemirnim morima, sami njome upravljati stručno i odgovorno.
