Aktivna župljanka župe Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije u Zadru poznata je akademska slikarica Iris Mihatov Miočić. Posvetila se sakralnomu slikarstvu nakon što je od tradicionalne postala praktična vjernica. Rado svjedoči svoj put do susreta sa živim Bogom koji, kaže, nije bio ni kratak ni lagan.
Iris je rođena 13. svibnja 1983. u Zadru. Ima jednojajčanu sestru blizanku Višnju. Međusobno su si obilježile odrastanje. Uz odrastanje uz sestru i starijega brata Josipa vežu je lijepa sjećanja. Otac Mojmir Mihatov po zanimanju im je lutkar i karikaturist, mama Olivija, djevojački Grdović, djeluje kao vjeroučiteljica, brat je glumac u kazalištu lutaka u Zadru, a sestra živi i radi u Zagrebu kao grafička dizajnerica sa svojim suprugom i kćerju. U obitelj su im, što zbog tatina, a što zbog mamina zanimanja, često navraćali svećenici, biskupi, glumci, redatelji, književnici. Njegovala se ljubav prema umjetnosti i književnosti, a posebno ljubav prema Bogu.
»Odrasla sam u obitelji u kojoj sam se, zahvaljujući mami i njezinu teološkomu obrazovanju, mogla često obraćati za sve što nisam dobro shvatila ili znala. To mi je bio temelj koji me odredio za ono što sam danas«, pripovijeda Iris. »Roditelji su bili aktivni laici u našoj župi Bezgrješnoga začeća Blažene Djevice Marije u Zadru. Sjećanja na roditeljsko služenje u našoj župi tako su mi veličanstvena i privlačna. Crkva za mene kao dijete nije bila samo nedjeljna misa, ona je oduvijek bila moj drugi dom. Vratiti se u svoju župu nakon 17 godina života u Zagrebu ne može se mjeriti ni s čim. Sakramenti su neraskidiva veza s Crkvom, a župa u kojoj sam primila sve svoje sakramente tako je postala mjesto na koje vrlo rado dolazim.
Od malih nogu sestra i ja pokazivale smo veliko zanimanje za crtanje i slikanje. Odrastala sam listajući Rembrandta, Michelangela, Durera i ostale velike majstore. Roditelji su nas usmjeravali i podupirali u tome pa je Akademija likovnih umjetnosti u Zagrebu bila sljedeći korak u našem životu. Slikarstvo sam upisala 2001. godine. Odlazak iz roditeljske kuće bio je stresan događaj, no boraviti sa svojom sestrom ujedno je bila i utjeha i sreća jer smo u isto vrijeme upisale studij. Obje smo diplomirale 2005.«
»Zadnje dvije godine studija mentor mi je bio prof. Igor Rončević. Njegove su smjernice i savjeti uvelike pridonijeli mojemu slikarskomu izričaju. Bila sam pomalo povučena i strašljiva, a takvi u umjetnosti ne opstaju, barem ne onako kako sam priželjkivala. Moja je narav dovela i do duhovnoga nazadovanja, unatoč snažnoj Božjoj prisutnosti i svakodnevnim razgovorima s Bogom. Nedugo nakon studija odvojila sam se od Boga i sve više upadala u svjetovnost.
Svojega supruga Zadranina Sašu Miočića, rođenoga 1982., upoznala sam dok sam bila na drugoj godini studija. On se upravo vratio sa završenoga studija u Amsterdamu, s diplomom inženjera zvuka. Ubrzo je našao posao u kazalištu ‘Gavella’ kao tonski majstor. Vjerovali smo jedno u drugo i to je obilježilo našu vezu. A potom i naš brak. Vjenčali smo se u mojoj župi 2007., a 2009. godine nam se rodila naša prva kći Rita. Trudnoću su obilježile molitve svetoj Riti pa smo joj tako odlučili dati ime te svetice. Suprug je krenuo u duhovnu glazbu, i sjećam se mnogih koncerata duhovne glazbe na kojima je svirao kao klavijaturist. Na mnogima je Bog doticao moje srce do suza koje sam tada pripisivala svojoj emotivnosti i nekoj slabosti. Otkrila sam ilustraciju koja mi je pomogla da nađem prve angažmane. Slikala sam u svom jarunskom ateljeu i tad sam se počela ostvarivati kao slika onoga za čim sam kao studentica čeznula. Naša je obitelj u međuvremenu narasla, doznala sam da nosim blizance. Njihovo rođenje, našega sina Tea i kćeri Grete, unijelo je velike promjene. S vjerom sam i tada bila na klimavim nogama, svjesna blagoslova koje mi Bog daje, a iznutra sam osjećala veliku čežnju za duhovnom promjenom, koja se počela događati kad su naši blizanci navršili dvije godine.«
»Bog je čudesnim zahvatima u moj život stavio neke nove ljude koji su me pratili na putu obraćenja. Iz želje pomoći drugomu završila sam u katoličkoj karizmatskoj molitvenoj zajednici ‘Ruah Adonai’ na Sigetu u Zagrebu. To je bio susret u kojem sam za vrijeme klanjanja Presvetomu doživjela susret sa živim Bogom. To je bio susret pred presvetim srcem Isusovim i pred tom živom slikom moje je srce bilo zapaljeno ljubavlju Božjom. To je bila ljubav koja me potpuno obuzela, plakala sam bez prestanka od te siline njegova milosrđa. Nisam tada znala na što zaista misli, mnogo kasnije sam shvatila da me tješio nekom budućom utjehom, i kad mi je bila najpotrebnija, crpila sam s toga izvora.
Nastupile su velike promjene, odlučili smo se preseliti u naš rodni Zadar. Našli smo stan u mojoj nekadašnjoj župi, suprug se zaposlio kao tonski majstor u Koncertnom uredu Zadar. A ja sam odlučila nakon dugo vremena biti poslušna Božjemu glasu i prihvatiti nutarnju čežnju i želju za osnivanjem molitvene zajednice ‘Ruah Adonai’ u Zadru. Voditeljica u Zagrebu Anđelka Ištuk i mnogi predivni članovi te zajednice daju mi trajnu potporu. Moj je suprug u zajednici voditelj slavljeničkoga tima i naša obitelj, naša dječica, našla su mjesto i vrijeme zajedničkoga okupljanja u našoj župi, u jednoj od onih dvorana koje sam kao dijete posjećivala. U našoj župi služimo po darovima koje nam je Gospodin dao. Suprug svira na nedjeljnim misama, ja čitam, a srijedom održavamo naše molitvene susrete.«
»Velika je potpora i našega župnika Igora Ikića koji nas duhovno prati i usmjerava. U svemu tome i moje slikarstvo pronašlo je novi smjer. Okrenula sam se religioznomu slikarstvu i kroz njega sam pronašla još jedan način duhovnoga rasta i dozrijevanja. Poziv našega župnika da slikam novi križni put za našu župu uvelike je promijenio moj odnos prema sakralnomu slikarstvu. Tih godinu dana rada na tim slikama bio je duhovni i slikarski izazov koji me na neki način izgradio i utvrdio.
Preko slika ostvarujem mnoga nova prijateljstva u Crkvi. Želja mi je ne odijeliti se od Gospodina, želja mi je svoju djecu upoznavati s beskrajnom ljubavlju i milosrđem Božjim, kroz zajedničku molitvu, kroz sakramente, kroz služenje.
Zadnjih mjeseci svjedočim o čudesnim zahvatima svetoga Josipa u našem životu. Vjerujem da svi koji se utječu tomu velikomu svetcu zadobivaju mnoge milosti i blagoslove.«
