Dobrota je vrjednota koja se sve češće pretpostavlja, ali i podlaže mnogim (krivim) tumačenjima. Ponekad se zamjenjuje pukom permisivnošću – popustljivošću. Tako se često upravo ljudi bez jasnoga stajališta smatraju dobrima, a pripisuju im se i druge pozitivne karakteristike kao što su poniznost, miroljubivost i blagost. Zapravo je riječ o vrlo opasnom stajalištu. Dobrota nema veze s popustljivošću, naprotiv, dobrota u sebi uključuje istaknutu istinoljubivost. Kada čovjek nekomu zaista želi dobro, reći će mu istinu, u ljubavi, naravno, ali iskreno i jasno. Nije lako čuti istinu, čak i kada tko zna da je to za njegovo dobro. Zato je važno izgrađivati se u stajalištu otvorenosti i poniznosti, kako bi čovjek mogao čuti Božji glas koji mu dolazi po braći i sestrama.
»Budi dobar!« – zacijelo je nešto što se često može čuti iz usta roditelja. I doista! Samo je to potrebno za spasenje. Biti dobar. Međutim, ako se dopusti da se pojam dobroga iskrivi i zamrlja, u opasnost dolazi čovjekova vječnost. Uobičajena je to đavolska manipulacija i jedno od obilježja grijeha protiv Duha Svetoga – dobro nazivati zlim i obratno.
Isus Krist zacijelo nije bio popustljiv, ali ne može se reći da nije bio dobar, jer je bio najbolji od svih i najbolji među svima. Stavio je čovjeka i njegovo spasenje na prvo mjesto. Nije bio navezan na to da ga svi smatraju dobrim, nego usredotočen na dubinsko dobro čovjeka. Svatko tko ga želi nasljedovati treba biti spreman, ako treba i na samoću i na nerazumijevanje i na krive optužbe i na sve što je potrebno trpjeti za onu jednu ovcu koja je Bogu dragocjena, jednako kao i ostalih devedeset i devet. Spomenuta logika ne može biti jasna sve dok svaki čovjek osobno jednom ne bude upravo ta jedna ovca.
