Drugi protagonist u duhovnom praćenju je vjernik (vođeni, praćeni). Vjernik kršćanin po krštenju je pozvan na suobličenje Kristu. To je poziv na savršenstvo života: slijediti Krista, jedinoga savršenoga čovjeka, da bi vjernik i sam postajao sve savršenijim.
Vjernost osobi i njezinu vremenu zahtijeva nastojanje da se razumije njezina jedinstvena i originalna situacija, kao i povijesne okolnosti u kojima odgovara na poziv Božji. Riječ je o autentičnom odgojnom senzibilitetu i otvorenosti u shvaćanju spolnih i sociološko-kulturoloških različitosti i problema današnjega čovjeka kako bi se mogla percipirati njegova pitanja, proširila njegova spoznaja vrijednosti i zadovoljile čežnje za puninom života.
Vjernost njezinu vremenu znači prihvatiti ju kao osobu njezina vremena, vlastitoga povijesnoga trenutka sa svim njezinim vrijednostima i limitima, osobito na području vjere. Riječ je o razvoju pozitivnih stajališta koje subjekt već posjeduje, ali i o ohrabrenju kako bi, Kristovom spasenjskom snagom, ispunio praznine i oslobodio se stremljenja koja su protivna zahtjevima evanđelja.
Takva vjernost čovjeku i shvaćanje njegove povijesne situacije približava jednomu drugomu aspektu današnje pedagoške senzibilnosti – personalizmu, tj. shvaćanju osobe kao središta i vrhunca cijeloga kozmosa i sve ljudske aktivnosti. Iz toga spontano proizlazi potreba procesa poosobljenja: svaka faza pomoći treba biti prilagođena stvarnomu ritmu rasta svake pojedine osobe. Duboki smisao originalnosti i neponovljivosti svake individue potiče na prihvaćanje pojedinca u njegovoj stvarnosti onakvoj kakva ona jest. To zahtijeva, prije svega, objektivno vrjednovanje skrivenih mogućnosti u svakom subjektu. Odgojni napor usmjerava se na otkrivanje njegovih kapaciteta i sposobnosti kako bi se odgoj prilagodio takvim mogućnostima i ohrabrio razvoj istih kvaliteta.
Ranije se vjernika promatralo više-manje homogeno. Danas naprotiv na svakoga se gleda kao na onoga koji je jedinstven i neponovljiv, s razlikama u dobi, osobnom iskustvu, s različitim stupnjem ljudske i religiozne formacije.
Poosobljenje zahtijeva i respektiranje principa progresivnosti i stupnjevitosti; čitav životni vijek postaje hod izrastanja i usavršavanja. Volja se Božja ne očituje u jedan mah, nego na progresivan i stupnjevit način; ne mogu se predvidjeti, na samom početku, svi obrisi neprestanoga suobličenja Kristu. Svaki životni razvoj ima svoje stupnjeve i svoje trenutke krize, kao i temeljne opcije za budućnost; svaka faza biva promatrana kao nastavak prethodne i priprava za sljedeću.
