Loše starim. Godine idu, a nikako da me zapljusne očekivana životna mudrost. Netom sam »prevrtio« 19 u 20 kod brojeva stoljeća, a već teče »dvadesetica« i u najmlađem, a meni u životu najstarijem desetljeću dosad. A ja dokučio tek da je djetinjstvo jedino u životu što doista vrijedi, pa se pitam nije li to prelijepo razdoblje prekratko za toliko životne muke »post festum i restum«… Sve više mi treba da shvatim i prihvatim kako su nam i za ovaj, najobičniji svakodnevni život, potrebne oči svetosti koje će prepoznavati Božji dar, jedan te isti, i u mladosti i u starosti, u zdravlju i u bolesti, u inteligenciji i u demenciji, u »blatu« i u »zlatu«… I kako to sve, sebi još nejasno, još i djeci, unucima objasniti? I kako tek kad s njima krene ovakav ili sličan razgovor:
– Deda, deda, a zašto ti nemaš ovakav auto s tri reda sjedala? – sa stražnjega sjedala »pika« me unuk Lukica, dok na semaforu očima guta bijesna terenca u susjednoj traci.
– Pa što će mi, kad ionako samo baku vozam od crkve do trgovačkih centara – krećem uvjereno, gotovo pa bih i sebe uvjerio. – Ne treba mi takav auto!
– A baš bi ti trebao, vidiš da i mene voziš na trening – maleni me uporno i dalje »mamuza« – i Petru na ritmiku, i Evu u glazbenu. A mogao bi još i Brunu i Marka, i pola moje nogometne momčadi voziti, samo da imaš malo veći auto. Ma, sigurno ti se sviđa taj, znam ja…
– No dobro, nemam novca za takav auto! – progovara istina iz mene, staroga zaljubljenika u terence, automobile koje se (navodno) vozi bez iskrivljivanja leđa.
– Pa kako to? Stalno se hvališ da si radio »punih četrdeset godina«, čak da i sad u penziji još uvijek radiš… I nemaš novca? A kako onda ima taj mladi striček? Sigurno ne radi još ni pet godina…
– A kako, kako… tko zna kako! Možda mu je tata neki »baja«, »drmator«, neki glavešina!? – nesvjesno Luku učim novim izrazima. – Ili je on sam možda negdje »muljao«, »zamračio«, prevario, ukrao…
– Ili je možda samo znao gdje ima puno novca. Možda je nogometaš? Ili menadžer, neki računalni stručnjak?… Baš mu je super auto! I ja bih…
– A što će ti puno novca!? Nikad jako puno novca nije baš najpoštenije, ako ništa drugo zato što oko tebe žive mnogi drugi koji nemaju dovoljno, a rade puno i pošteno… Ma, ja ću zato doći k svetomu Petru u raj!
– Deda… – najnevinije će Lukica nakon kraće stanke – a hoće li ovaj striček doći u pakao samo zato što ima takav super auto?…
Hajde, dragi čitatelji, sad vi dalje nastavite taj razgovor, za me nalik na »akrobatski rock and roll«! Sve više mi se »vrti«, kao da mi pod stare dane treba sve više »akrobatske« vjere…
