Poremećaji u ponašanju veća su odstupanja od uobičajenoga ponašanja koja mogu imati štetne posljedice za svakodnevno funkcioniranje djeteta. Oni upućuju na budući nepovoljan razvoj djeteta i zahtijevaju dodatnu pomoć. Rizični čimbenici mogu biti genetski, ali mogu proizlaziti iz osobnosti djeteta, utjecaja grupe vršnjaka, a osobito mogu proizlaziti iz obitelji. Oni se generiraju iz obitelji u kojima obiteljska povijest uključuje visokorizična ponašanja, u kojima postoje neadekvatna ponašanja roditelja kao modela i sl. Poremećaji u ponašanju su asocijalno i antisocijalno ponašanje, ali i svi oblici odstupajućih, rizičnih, štetnih ili opasnih ponašanja.
Tako primjerice pretežno aktivni poremećaji mogu biti usmjerena ponašanja koja se odnose na druge. Oni se očituju kao prkos, agresivnost, destruktivnost, impulzivnost, laganje itd. Internalizirani ili pretežno pasivni poremećaji očituju se kao tuga, depresija, povučenost, bezvoljnost i sl. Postoje zaštitni čimbenici koji pomažu djeci u zaštiti od vjerojatnosti da se u budućnosti upuste u neadekvatno ili čak kriminalno ponašanje. Među mnogima, najprije je tu jaka povezanost s roditeljima, dogovori s obitelju, podržavajuća obiteljska klima, socijalne vještine, prosocijalno ponašanje, prosocijalne skupine vršnjaka, osjećaj smisla te religijska i duhovna predanost.
U zaštiti od poremećaja u ponašanju pomaže aktivan pristup rješavanju problema, prevladavanje emocionalnih iskustava i nošenje s njima, optimističan pogled na život, sposobnost da budu živahni i autonomni, nova perspektiva, sposobnost pridobivanja pažnje. Sažeto, postoji pet glavnih kategorija otpornosti: socijalna kompetencija ili prosocijalno ponašanje, razvijena vještina rješavanja problema, autonomija, religijska predanost i osjećaj smisla budućnosti.
U rizične čimbenike za poremećaj u ponašanju u obitelji, ističu stručnjaci, ubrajaju se konflikti i nasilje u obitelji, nedosljedna disciplina, nerealna očekivanja roditelja, nedostatak socijalne podrške, socijalna izolacija obitelji. Nasuprot njima zaštitni su čimbenici u obitelji topli i pozitivni odnosi, jasno definirane uloge, skladan brak roditelja, učinkovita komunikacija za rješavanje problema, zajedničko vrijeme, njegovanje rituala i duhovnost u obitelji. Na taj način dijete usvaja pozitivne socijalne i životne vještine, samopouzdanje, samopoštovanje, samopovjerenje, osjećaj kontrole i socijalno je odgovorno.
