Već mjesecima stanovnici glavnoga grada Hrvatske svjedoče bujanju trave i korova u parkovima, na šetalištima, uz ceste, škole… Zeleno raslinje prodire iz asfalta, zagušuje odvodne kanale i cvjetnjake, okružuje autobusne i tramvajske postaje, rasvjetna tijela i dječja igrališta. Osim maslačka i djeteline, u gradske se zelene oaze uvlače invazivne i štetne vrste poput ambrozije, pirike, dvornika, krasolike, šćira…
Neki smatraju da su učestale kiše razlog neredovite košnje, drugi misle da je riječ o običnoj uštedi na fosilnim gorivima, a treći da je riječ o nemaru i neradu gradskih vlasti i služba. Osim tehničkih i političkih izgovora, postoje i ekološki razlozi kojima se opravdava pretvorba gradskih kvartova u zelene džungle. Košenje je, smatraju zeleni aktivisti, nepotrebno i štetno jer smanjuje bioraznolikost i povećava emisiju stakleničkih plinova. I u priopćenju Zavoda za zaštitu okoliša i prirode stoji: »Česta košnja tipična za mnoge gradske parkove loša je za okoliš jer zagrijava i isušuje tlo te smanjuje raznolikost i biomasu biljaka i životinja. Također, česta košnja sprječava cvatnju biljaka koje su važan izvor peludi i nektara za oprašivače.«
Oponašajući akcije i recepte stranih ekoloških udruga, poput one britanske »Plantlife«, uvedeni su mjeseci bez košnje (»No Mow May«), pilot-plohe bez košnje, mozaične košnje gradskih parkova, a sve kako bi se Zagreb pretvorio u domaćina za kukce oprašivače.
Osim upitne znanstvene potvrde i upitnoga ekološkoga uspjeha, ukidanje ili smanjeni režim košnje u gradovima uzrokuje negativne društvene i medicinske učinke.
Hrvatski i zagrebački projekt »Cro Buzz klima« ili, kolokvijalno, »Nek’ se pčele vesele« možda je projekt dobrih namjera, ali je smješten u krivi prostor. Grad nije čistilište za oprašivače, nego je zamišljen da ugosti ljudska bića, a gradski parkovi nisu zamjena za pčelinje košnice, nego služe za estetiku odmora radnika, domaćica, studenata i djece. Bez obzira na prihvatljive i opravdane želje zaštitnika oprašivača, gradovi su neprikladni i premaleni prostori za spašavanje bioraznolikosti. Konačno, za projekt divljih ili bioraznolikih travnjaka u gradovima mnogo je važnija eliminacija pesticida nego promjena režima košnje.
Poseban problem zelene stihije u gradskim parkovima jest povećan rizik od pojave krpelja te neupitan porast alergena u zraku. Odgoda košenja povećava koncentraciju peludi trava, vlasulja, oštrica, zubača… U skladu s tim očekuju se produženi redovi pacijenata na zavodima za alergologiju i infektologiju. Službena preporuka Nastavnoga zavoda za javno zdravstvo »Dr. Andrija Štampar« glasi: »Najbolji način prevencije je redovita košnja travnatih površina.« Naposljetku, projekt protiv košenja u suprotnosti je s Naredbom o poduzimanju mjera obveznoga uklanjanja ambrozije Ministarstva poljoprivrede: »…dužni su tijekom vegetacijske sezone, u više navrata, sa svojih površina redovito uklanjati i suzbijati ambroziju sljedećim mjerama:… redovitom (višekratnom) košnjom« (NN, br. 72/2007).
Osim ugrožavanja zdravlja građana, nabujale trave estetski su poraz, koji narušava vizualni identitet gradskih četvrti, a sve to negativno utječe na ljude. Zeleni se nered nerijetko doživljava kao nemar, škrtost ili neznanje. Košenje trave u susjedstvu izraz je brige i odnosa prema drugima, o čemu govori i papa Franjo u enciklici o brizi za zajednički dom »Laudato si’«: »Ambijenti u kojima živimo utječu na način na koji gledamo život, osjećamo i djelujemo… U naselju u kojem živimo koristimo ambijent kao način izražavanja našeg identiteta. Trudimo se prilagoditi okolini, a kada je ona neuredna, kaotična ili izložena vizualnom onečišćenju… na kušnji su naši pokušaji da razvijemo cjelovit i sretan identitet« (LS 147).
Komocija nekošenja nije konačno ni jedino rješenje za kukce oprašivače. Zelene se gradske oaze za oprašivače mogu osigurati, efikasnije i estetski privlačnije, sadnjom medonosnih grmova, šarenih nasada, cvjetnih koridora… Umjesto da se neradom tolerira bujanje alergenoga drača, koji slabo ili uopće ne medi, treba uzgojem, dakle radom, obrađivati i čuvati (gradski) vrt. Na sličan se način čovjek odnosi prema pticama u gradu. Potrebne i simpatične instalacije kućica za ptice primjer su brige o prirodi, koja zahtijeva fizički rad i ukrašava gradske prostore.
Rasprave o košenju zelenih površina u gradovima senzibilizirale su javnost o važnosti i ugroženosti oprašivača u prirodi, a prigovori zbog prečestoga košenja zaista upućuju na pretjeranu potrošnju fosilnih goriva i, možda, ekonomsku neisplativost. No državama u kojima su gradske četvrti posljednje utočište i rješenje za oprašivače, u kojima se gradski parkovi pretvaraju u pašnjake, zaista prijeti ekološki kolaps.
