Došašće je razdoblje čekanja, vrijeme u kojem vjernici trebaju ojačati svoju nadu da bi postali vjerodostojni svjedoci te nade i za svijet. Vrijeme je to u kojem se s povjerenjem iščekuje posjet i očitovanje Boga, koji je postao čovjekom radi čovjekova spasenja i otkupljenja, odnosno da bi privukao čovjeka i njegovu stvarnost blizu Boga, do božanskoga života. Nada, koja donosi radost, temeljni je duhovni stav došašća. Ako Bog nedostaje u našim životima, nedostaje i nada, a ako ona nedostaje, nedostaje i radost. »Došašće«, rekao je papa Franjo na molitvi Angelusa 1. prosinca 2013., »vraća nas na obzorje nade, nade koja ne razočarava, jer je utemeljena na Božjoj riječi. Nada koja ne razočarava, jednostavno zato što Gospodin nikada ne razočarava! Vjeran je!«
»Svijet bez Boga svijet je bez nade«, poručuje papa Benedikt XVI. u enciklici »Spe salvi« (»U nadi spašeni«), koju je objavio 30. studenoga 2007. kao poticaj vjernicima za razmišljanje tijekom došašća. »Samo Bog može učiniti pravdu. A vjera nam daje sigurnost da on to i čini. Slika posljednjega suda nije u prvom redu slika užasa, nego slika nade; za nas možda čak slika nade od presudnoga značenja.« Nadalje: »Nada je, ustvari, ključna riječ u biblijskoj vjeri – toliko da se u nekoliko odlomaka riječ ‘vjera’ i ‘nada’ čine zamjenljivima«, poručuje papa. Samo kršćansko shvaćanje nade, navodi papa, može spasiti svijet od uništavajuće moći ideologija i od nemogućih mesijanskih očekivanja od politike. »Onaj koji ima nadu živi drukčije: dan mu je novi život.« Temelj kršćanskoga života čini dakle božanska nada. A današnja kriza vjere, upozorava papa, »prije svega je kriza kršćanske nade«.
»Bog je temelj nade: ne bilo koji bog, nego Bog koji ima ljudsko lice i koji nas je ljubio do kraja, svakoga od nas te čovječanstvo u cjelini. Njegovo kraljevstvo nije nekakav imaginaran i budući svijet, u budućnosti koja nikad ne će doći; njegovo je kraljevstvo nazočno svagdje gdje je voljen i kad god nas dostiže Njegova ljubav.« Papa Benedikt XVI. poziva sve kršćane da budu »poslanici nade i za druge« i poziva ih da razmišljaju o nadi kao o nečem što nije samo osobno, nego ima i širi domašaj: »Nada u kršćanskom smislu uvijek je i nada za druge.« Zbog toga bi svaki vjernik trebao razmisliti: »Je li kršćanska vjera i za nas danas nada koja preobražava i ima glavnu riječ u našem životu?«
Došašće je također razdoblje pripreme kroz molitvu. Dok je u korizmi, primjerice, naglašen duh kajanja kroz molitvu i post, molitve u došašću su molitve ponizne pobožnosti i zalaganja, molitve za izbavljenje, molitve radosti i radosnoga iščekivanja, molitve kojima se iščekuje da Kristovo svjetlo dođe na svijet. Papa Benedikt XVI. u tom smislu ističe: »Prvo i osnovno mjesto učenja nade je molitva. Kada me nitko više ne sluša, Bog me i dalje sluša. Kada više nema nikoga da mi pomogne… on mi može pomoći.« Gospodnja je molitva izlaganje nade. U knjizi »O vjeri, nadi i ljubavi«, objavljenoj 1989. godine, prevedenoj i na hrvatski, papa Benedikt XVI. također povezuje molitvu i nadu: »Očajan čovjek više ne moli jer se više ne nada; čovjek siguran u sebe i svoju moć također ne moli jer se oslanja jedino na sama sebe. Tko moli, nada se dobroti i moći koja nadilazi njegovu vlastitu moćnost. Molitva je nada na djelu.« Međutim, ne smije se zaboraviti, upozorava papa, da »moliti ne znači sići s pozornice povijesti i povući se u privatni kutak sreće«.
Papa Benedikt XVI. oslikava ulogu Marije kao figuru nade: »Prave su zvijezde u našem životu osobe koje su znale živjeti ispravno. One su svjetlo nade. Sigurno je Isus Krist svjetlo… Ali da bismo došli do njega, trebamo također neka nama bliža svjetla. A koja bi osoba mogla biti više za nas zvijezda nade od Marije, koja je svojim ‘da’ samomu Bogu otvorila vrata našega svijeta; ona koja je postala živi Kovčeg Saveza u kojem se Bog utjelovio…«
Kršćanskomu životu pripadaju duboki optimizam i radost. Ako kršćanin želi biti Božji i Kristov svjedok, mora pokazati bližnjemu da na ovom svijetu još postoje nada, radost i sreća te da je život dobar i da se isplati. Nažalost, čini se da se tjeskoba pomalo uvlači i među vjernike. Kršćani su uvijek gledali naprijed u budućnost: nada i očekivanje bitne su oznake vjere. Kršćanska nada je krjepost koja je usmjerena prema budućemu dobru. Nije usmjerena prema nečemu što već ovdje postoji, nego prema nečemu posve novomu u budućnosti. No to ne znači da tako shvaćena nada isključuje napor ljudskih sila i za ovozemaljsku budućnost. Kršćanska se nada ne smije pretvoriti u puku utjehu za boljim životom u vječnosti te u bježanje od problema i odgovornosti za ovozemaljski život. Kršćanska nada ne odustaje od zauzimanja za bolji svijet, bolji život, bolje društvo. Ako kršćani iz nepovjerenja prema ovozemaljskoj budućnosti svoje ufanje u Boga usmjeruje samo prema vječnosti, ne smiju se čuditi da drugi uzimaju u svoje ruke budućnost svijeta bez Boga. A to se događa i u svijetu i u Hrvatskoj! Nadati se znači živjeti svjesno i hotimice u napetosti između dviju krajnosti: između sadašnjosti koju se živi i spasenja u koje se vjeruje.
U Hrvatskoj danas ima mnogo siromašnih i nezaposlenih, riječju: ugroženih. Uočavaju se sve više simptomi bolesnoga društva kakvo već postoji na Zapadu: porast asocijalnoga ponašanja, kriminal i razbojstva, konzumiranje droga, rastakanje obitelji, zanemarivanje etike rada, korupcija, socijalne nepravde i slično, a usto se javlja i ozbiljno pitanje demografske slike te iseljavanja, uglavnom mladih. Kod mnogih je vidljiv gubitak povjerenja u budućnost vlastite zemlje, pa i svijeta. Često se rabi sintagma o potrebi oživljavanja nade, koja se doima prilično pesimističnom. Čini mi se da te riječi sugeriraju da je u Hrvatskoj izgubljena svaka nada i da sada prevladava nekakva tjeskoba, i to, po svemu sudeći, kao rezultat lošega gospodarskoga stanja i općenito stanja u politici.
Postavlja se pitanje ima li kršćanske nade u hrvatskih katolika. Papa Benedikt XVI. daje upozorenje i odgovor: »Ako se ne možemo nadati ničemu višemu od onoga što se može u ovom ili onom povijesnom trenutku postići i što nam nude i obećavaju vlastodršci (!) i krojači ekonomskih prilika, u našem će se životu ugasiti svaka nada. Važno je znati da se uvijek mogu nastaviti nadati, čak i onda kada se čini da u osobnom životu ili u danom povijesnom trenutku nema mjesta nadi.« Zalog je čovjekove nade i budućnosti Krist Gospodin, koji ga ispunja svojom milošću i istinom.
No često se zanemaruje da su kršćani uvelike odgovorni što današnjica u svijetu, pa tako i u Hrvatskoj, s društvenoga i gospodarskoga motrišta ima često nehuman i nesocijalan izgled. Polazeći od kršćanskoga poimanja nade, upozorava papa, »nužna je samokritika suvremenoga doba«, ali s tom samokritikom »mora ukorak ići samokritika (!) suvremenoga kršćanstva, koje se mora uvijek iznova propitkivati o tome kako ono samo sebe shvaća imajući uvijek pred očima svoje izvorišne osnove«. Često se to zanemaruje. Osim toga, kršćani su pozvani da budu »poslanici nade i za druge« te da razmišljaju o nadi kao o nečem što nije samo osobno pitanje, nego ima i širi domašaj. »Nada u kršćanskom smislu uvijek je i nada za druge. To je aktivna nada, u kojoj se borimo… da stvari pođu prema svjetlijemu i humanijemu svijetu.« A patnja je posebno stanje u kojem se uči kako se nadati. »Sigurno da treba poduzeti sve da trpljenja bude što manje«, piše papa, ali to ne znači bježanje od patnje, nego je riječ o sposobnosti njezina prihvaćanja i dozrijevanja pronalaženjem njezina smisla kroz ujedinjenje s Kristom, koji je patio s neizmjernom ljubavlju. Osoba s nadom može ponuditi odgovor na otajstvo patnje. Nada ne daje patnji konačnu riječ. Svatko – bio kršćanin ili ne – ispunjen takvom nadom, može iskazati solidarnost s onima koji pate, nudeći im ne samo utjehu, nego i nešto dragocjenije: samu nadu. Kršćanin može ići korak dalje i svjedočiti te ponuditi i izvor te nade: samoga Boga. »Prispjeti spoznanju Boga – pravoga Boga – eto to znači primiti nadu.« A »Božji sud je nada jer je pravda i milost«.
U razdoblju došašća trebali bi vjernici u Hrvatskoj mnogo više razmišljati i govoriti o nadi na način kako govori papa Benedikt XVI. Svaki bi se vjernik usto trebao zapitati: »Što mogu učiniti da i drugi budu spašeni i da i drugima osvane zvijezda nade? To je iznimno bitno, jer »tada će učiniti najviše i za svoje spasenje«, poručio je papa Benedikt XVI. na kraju enciklike »U nadi spašeni«.
