Biti vjernikom u 21. stoljeću čini se istom i izazovnijim i dosadnijim nego ikada prije: svijet je u svojoj nesputanosti veći, a istom u svojoj povezanosti manji te ni u vjeri nije lako uravnotežiti osjećaj da sada svaki čin ostavlja razorne posljedice i slutnju da ni jedan pothvat više nema trajan učinak. Za tu duhovnu dijagnozu dobar bi primjer bio rat: nikada više sukoba i znatiželje o njima, a nikada manje suosjećanja i djelatne žudnje za mirom. Jer što uopće može maleni čovjek stiješten između tromosti međunarodnih institucija i hitrine oružja masovnoga uništenja? Među mnoštvom mogućih odgovora jedan se ističe svojom paradoksalnošću: može patiti, dopuštajući da bol koja ga prožima postane zalogom tuđega ozdravljenja – pa i od bolesti ratobornosti. A među mnoštvom od tridesetak hrvatskih slugu i službenica Božjih jedan se lik ističe upravo takvim pothvatom: lik uršulinke Klaudije Boellein, koja se na Božji poziv 1929. prinijela kao živa žrtva za obraćenje Rusije. O aktualnosti njezina primjera uz 150. obljetnicu njezina rođenja razgovarali smo s autoricom njezina najnovijega životopisa »Žrtva ljubavi u žaru euharistije«, uršulinkom s. Klaudijom Đuran.
Unatoč razdaljini od 150 godina, mistična iskustva i nadnaravne milosti majke Klaudije privlače i danas, primjećuje sugovornica. »Mislim da su baš ljudi 21. stoljeća jako osjetljivi na ono božansko koje tek tinja u njima, a kada pročitaju ili čuju nešto o njoj, iskrica milosti plane. Mnogi dobivaju utjehu i želju da krenu drugim smjerom. Ima obraćenja, a posebno ispovijedi prije smrti.« A među vjerničkim svjedočanstvima o pomoći ne manjka ni spomena na čudesa po njezinu zagovoru.
»Jedva da je što mogla pojesti, ali zato joj je euharistija bila okrjepa i snaga: ‘U euharistiji, u tabernakulu, žari plamen božanskoga Isusova Srca’. I pred svetohraništem proboravila je, iako skrhana, duge sate i molila na ‘velike nakane’ toga Srca«»Uz brojne psihičke bolesnike, M. Klaudija tako je ‘pomogla’ i našemu sada već pokojnomu župniku, preč. Josipu Žalcu, kada je doživio kliničku smrt jer mu se raspuknula koronarna arterija. Kod reanimacije ‘vidio je u duhu’ njezin lik i molio je da ga ozdravi jer još treba vjernicima. Izjavio je to pod prisegom i živio potom još 29 godina. Liječnici su iznenađeni govorili: ‘Čudo! Čudo’, no nisu se zbog komunizma usudili potpisati dokument«, ističe s. Klaudija Đuran.
Ipak, štovatelje čudotvornoj službenici Božjoj podjednako privlači i krjepost susretljivosti varaždinske uršulinke. »Bila je doista nježna i brižna sa sestrama i s učenicama, toliko da su ‘visjele’ o njezinim riječima, te su se koristile istim metodama odgoja naučenima od nje. ‘Čitala’ je iz duša i znala reći riječi koje su upravo u taj čas bile potrebne osobama, a neke spominju i dar proroštva. Prema svima u školi bila je jednaka: ‘S dušama treba postupati kao sa staklom: nježno i oprezno’. Neki su ju odmah prihvatili kao svoju nebesku prijateljicu.« Razlog je tomu i njezin posebni »apostolat pogledom«. »Gotovo svi spominju taj pogled pun miline koji je tješio, hrabrio čak i bez riječi, posebno učenice koje nisu doživljavale ljubav u vlastitu domu. Znala je govoriti: ‘Sve će biti u redu’; ‘Prepusti sve u Očeve ruke’; ‘Pouzdaj se, dijete, u Oca. On sve zna i sve vodi’… Sestre su uvijek išle k njoj po savjet i utjehu, no i danas joj se mole, a u crkvi nakon sv. mise, moli se s vjernicima zaziv: ‘Proslavi, Gospodine, službenicu svoju, Majku Klaudiju.’«
Službenicu Božju do danas je pak najviše proslavila žrtva njezina života. »Dana 13. lipnja 1929. od fatimske vidjelice Lucije Gospa je zatražila da se katolički svijet žrtvuje i moli za obraćenje Rusije, što je onda papa Pio XI. prenio svijetu. Tada je Majka Klaudija jasno čula Gospodinovo pitanje hoće li se žrtvovati za tu veliku zemlju, jer ‘već lupaju po pećini Petrovoj’. Njezin spremni odgovor bio je: ‘Hoću!’ I niz godina nakon toga priznala je dvjema susljednim glavaricama da su se od toga dana na nju sručile sve moguće nevolje i poniženja.« Vrhunac toga bio je tifus od kojega je oboljela 1941. »Jako je trpjela, lijekovi su samo časovito pomagali, no ona se nije žalila niti je tražila olakšanje iako su posljedice zbog razorena probavnoga sustava bile više nego ponižavajuće za tu toliko profinjenu i lijepu osobu. Ipak, sestre su joj dolazile ‘da se napiju vječnoga života’. Jedva da je što mogla pojesti, ali zato joj je euharistija bila okrjepa i snaga: ‘U euharistiji, u tabernakulu, žari plamen božanskoga Isusova Srca’. I pred svetohraništem proboravila je, iako skrhana, duge sate i molila na ‘velike nakane’ toga Srca. Bila je žrtva za Crkvu, za Rusiju.«
Premda je svoju žrtvu M. Klaudija pred smrt povjerila tek dvjema sestrama, nakon smrti za njezinu je svetost prisegnulo 128 slovenskih i hrvatskih uršulinki. »S. Anastazija Trobentar položila je magistarski ispit na Papinskom sveučilištu ‘Regina mundi’ u Rimu radnjom pod naslovom ‘Herojska krepost i njezino divno ostvarenje u životu M. Klaudije Boellein’. Iz toga rada načinjeni su tzv. članci o pojedinim krjepostima uz pomoć biskupa Dragutina Nežića, a samostan je zamolio kardinala Franju Kuharića da preda dokumente Kongregaciji za kauze svetaca u vidu dijecezanskoga procesa. On je to učinio 14. prosinca 1971., čime je M. Klaudija dobila naslov službenice Božje. Dio njezinih svetih ostataka potom je prenesen u uršulinsku crkvu Isusova rođenja i položen u sarkofag, gdje se štuje i danas«, napominje s. Klaudija Đuran.
O službenici Božjoj izdano je nekoliko knjiga i više desetaka tisuća listića, a i sada uz Božić i Uskrs uršulinke šalju nekoliko stotina pisama da se što više proširi njezino poznavanje. Sestre u Slavonskom Brodu njezinu zagovoru pripisuju osnutak kuće u doba žestokoga komunizma, a danas tamo cvate uršulinska misionarska pobožnost Gospe Brze Pomoći. Unatoč svemu tomu, i njezina je kauza morala proći kroz tijesak križa. »Generalna je uprava uršulinki 1985. stopirala kauzu na neodređeno vrijeme zbog materijalnih razloga, no aktualna generalna majka dala je dopuštenje da se obnovi. Sljedeći korak ovisi o provincijalnoj upravi i varaždinskomu biskupu Boži Radošu. Treba imenovati postulatora umjesto pokojnoga biskupa Đure Kokše i isusovca Stanislava Kosa. Vjerujemo da će Božji narod prepoznati svoju ‘sveticu’ i priteći u pomoć kao i za druge hrvatske velikane duha i svetosti.« To je pravi izazov za sve »male vjernike« u jubilejskoj godini nade.
