Kada je crnogorski parlament izglasao u petak 28. lipnja »Rezoluciju o genocidu u logorima Jasenovac, Dachau i Mauthausen« za koju je glasovao 41 zastupnik iz vladajuće koalicije (njihov parlament ima 81 zastupnika), to je preraslo u svojevrstan međunarodni incident. Prema pisanju medija takav je potez iz crnogorskoga parlamenta izazvao otkazivanje zakazanoga posjeta Crnoj Gori predsjednika Europskoga vijeća Charlesa Michela, a reagiralo je i hrvatsko Ministarstvo vanjskih poslova.
Naivno bi bilo pomisliti da su hrvatske ili inozemne reakcije došle kao odlučnost da se napokon prestane stigmatizirati hrvatski narod u duhu optužbe bivšega predsjednika koji je olajavao po svijetu da je još živa »ustaška guja« među Hrvatima. Ne. Reakcije su došle jer je crnogorska rezolucija novi plod velikosrpske politike, ili još konkretnije – kako se unisono govorilo – širenja ruskoga utjecaja pred samim granicama Europske unije. Takvih »utjecaja« iz Srbije, ali još i žešćih, hrvatski su se građani nagledali proteklih godina, ali nitko nije reagirao. Gotovo bi se moglo reći da su hrvatske vlasti sada ostale zatečene reakcijama izvana. Razlika između »nekada« i »sada« zapravo je u ratnom stanju u Europi i svijetu i prijetnji novih ratnih eskalacija, pri čemu se sve češće spominje europski jugoistok. Zapadne sigurnosne službe diljem Europe i svijeta već dulje vrijeme javno upozoravaju na prijetnju širenja rata preko ruskih utjecaja, pri čemu za svoju dijagnozu nižu simptome od kojih su neki i zahvatili hrvatsko područje: hakerski napadi na hrvatske institucije, nedavni masovni nestanci struje koji su pogodili stanovnike više zemalja, čudni požari na odlagalištima otpada, najavljeno širenje obveznika vojnoga roka, zabrane uplovljavanja pojedinim brodovima…
Sve dosad nabrojeno u vezi s prizvukom rata tiče se društva. I ako bi sve ostalo na tom, širem društvenom području, čak bi se moglo smatrati da je to djelo sijanja politike straha. Prokušana je to metoda kojom se ljudi drže u šaci – jer onima koji se boje lako je manipulirati. No da nije riječ o masovnom prividu govori i to što se u postizanje mira svim silama uključio Papa, što crkveni diplomati idu od bojišta do bojišta kako bi ispregovarali primirje, što sada kada je Mađarska preuzela presjedanje Vijećem EU-a prvo što se čini jest molitva za mir. I iz vjerničke baze dolaze znakovi koji upućuju na svu ozbiljnost stanja pa ne treba olako odbaciti vijesti iz Međugorja gdje se na poseban način molilo za mir i gdje se slično utjecanje Majci Božjoj zadnji put navodno dogodilo uoči Domovinskoga rata.
Vjernici ne mogu utjecati na ishod odluka svjetskih državnika i ratnih strojovođa. No ako je svaki rat zlo – a jest; i ako zlo ima moralni, duhovni uzrok – a ima, onda ništa ne priječi da se aktiviraju svi molitveni i duhovni mehanizmi da bi se došlo do sijanja mira. Nije na odmet podsjetiti s kojim je žarom sluga Božji kardinal Franjo Kuharić spas u ratnoj 1991. vidio u utjecanju Majci Božjoj. Ako tko u sljedećim njegovim pitanjima iz jedne propovijedi u doba rata nađe nešto što se ne odnosi na današnje vrijeme, neka oprosti na uloženu vremenu: »Hoće li se naći u hrvatskom narodu barem 100.000 obitelji koje će zajednički moliti krunicu i tako razmatrati otajstvo Otkupljenja s Majkom Isusovom? Možemo li se nadati da će svaki dan milijun Hrvata moliti krunicu na velike naše nakane? Hoće li naša hodočašća u Gospina svetišta ovoga ljeta biti zaista pokornička hodočašća u duhu molitve i obraćenja za mir? Jesmo li raspoloženi za pokoru?« Koliko kardinalovih pitanja, toliko zapravo i odgovora.
