Orguljašica i zborovoditeljica mješovitoga župnoga zbora u župi Pohoda BDM u zagrebačkom kvartu Čučerje već je nekoliko godina Aleksandra Marković, glazbeno obrazovana i muzikalna ekonomistica, izrazito lijepa glasa i ambiciozna glede svoje glazbene budućnosti. Supruga je i majka dvoje djece pa uz posao i obiteljske obveze malo slobodnoga vremena koje joj preostane rado daruje župi, glazbeno se izražavajući u kantautorskim vodama. Vjera je, naglašava, nosi u svemu u životu pa se nada i Božjemu odgovoru vezanom uz pitanje umnažanja glazbenih talenata koji su joj darovani.
Aleksandra je rođena 22. lipnja 1986. u Zagrebu. Mama joj je Vlasta, djevojački Javorić, Zagorka iz desinićkoga kraja, trgovkinja zaposlena u struci. Tata joj je Rajko Ilić, rodom iz Slavonije, iz virovitičkoga kraja, umirovljeni je trgovac. Upoznali su se i vjenčali u Zagrebu i skrasili u Lukšićima u kući koju je Rajko već prije izgradio. U njoj je obitelj Ilić i danas. Blagoslovljeni su s dvije kćeri, Aleksandrom i pet godina mlađom Adrijanom.
»Naša je mama iskrena, dobra, nježna, blaga, požrtvovna, vrijedna, vedra žena«, pripovijeda Aleksandra. »Druželjubiva je, pravedna, nije bila prestroga u odgoju. Tata je bio stroži, naglije je naravi od mame. Ali i on je otvoren, veseljak, društven čovjek. Njih su dvoje u dobrom braku, uz pokoju nesuglasicu, kojih je lišen rijetko koji brak. Već sam kao djevojčica dosta bila samostalna, svoja, imala sam roditeljsku potporu, posebno je mama bdjela nada mnom. U obitelji smo često pjevali, raspoloženje je uvijek bilo dobro. Živjeli smo sami, bez pomoći baka i djedova. Dosta smo kontaktirali s familijom. Sestra i ja smo se uvijek lijepo slagale. Kvart je tada bio pun mojih vršnjaka, društva za igru uvijek je bilo.
Moji me nisu odgajali u praktičnoj, nego u tradicionalnoj vjeri. U crkvu su slabo išli, ali su podržavali vjerske sadržaje, slavili smo blagdane. Mama je često radila nedjeljom. Zato me u vjeru primarno upućivala susjeda Marija. S njom sam znala moliti i ona me, na molbu moje mame, tijekom djetinjstva vodila u crkvu. Pripadali smo župi sv. Maksimilijana Kolbea na Bijeniku, odmah do mojih Lukšića, koju vode franjevci konventualci. Onda me gospođa Ljiljana iz crkve zamolila da čitam misna čitanja. Krenula sam na vjeronauk pa sam u župi redovito primila sakramente prve pričesti i krizme. Prije škole pjevala sam u zborovima za djecu, najprije u ‘Trešnjevačkim mališanima’ pa do kraja osnovne škole u zboru ‘Zagrepčanke’.«
»Završila sam Osnovnu školu ‘Medvedgrad’ na Svetom Duhu. Bilo mi je dobro. Jako sam dobro učila, doma sam nosila same petice. Profesori su bili dobri, posebice me se dojmila učiteljica Neda Tadić. Društvo je bilo solidno. U školi sam igrala nogomet. Glazbenu školu ‘Ivan Zajc’ upisala sam u petom razredu osnovne. Svirala sam harmoniku. Završila sam svih šest razreda, a onda sam krenula u srednju ‘Blagoje Bersa’ na Britancu, teorijski odjel. Četiri sam godine svirala klavir. I u glazbenoj sam cijelo vrijeme bila odlična. Za redovitu srednju školu izabrala sam 1. ekonomsku školu u Medulićevoj ulici. Profesori su bili dobri, društvo također, dosta sam tamo naučila, odlična sam bila, premda me ekonomija baš i nije zanimala. Ostala sam u kontaktu s troje ljudi iz srednje škole, premda je meni glavno društvo bilo u kvartu u ulici, i s aktivnosti na koje sam išla. Maturirala sam 2005. I upisala Ekonomski fakultet, izvanredni studij. Paralelno sam završavala srednju muzičku školu. Bilo mi je naporno, dinamično. U glazbenoj sam maturirala 2007. Preko oglasa sam si našla posao vezan uz zaštitu glazbenih autorskih prava. I danas sam u tom poslu. U međuvremenu sam diplomirala na fakultetu, četiri godine studija kao prvostupnik. Na poslu mi je dobro. Radim kao asistentica u odjelu za komunikacije. Posao je kreativan, vezan uz glazbu, što je meni jako blisko.
Još u osmom razredu župljani su mi skrenuli pozornost na moje lijepo pjevanje, glas, glazbeni talent. Tada je misu na Bijeniku animirao bend popularne duhovne glazbe ‘Elektro spiritus’, koji je brzo promijenio ime u ‘Novo svitanje’. Nositelji su obitelj Sanje i Branka Barduna. Priključila sam im se preko audicije koju su organizirali. Zato više nisam imala vremena pjevati sa ‘Zagrepčankama’, župni bend me potpuno preuzeo. Pjevali smo nedjeljom na poldanjici, a probe smo imali jedanput, dvaput tjedno, prema potrebi. Svirali smo misu, ali smo i puno nastupali uokolo, po koncertima, duhovnim festivalima diljem Hrvatske. Barduni su mi bili glazbeni uzori, ali i prijatelji i odgojitelji. Važni su mi za moj duhovni život, a uz njih sam puno i u glazbi naučila. Sanja i ja smo bile glavni vokali, svirati nisam trebala. S njima sam snimila dva albuma popularne duhovne glazbe i nekoliko singlova po festivalskim albumima. To je tako išlo do mjuzikla ‘Život za život’ koji su Barduni radili s franjevcima konventualcima, voditeljima naše župe na Bijeniku, kao i svoje matice na Svetom Duhu. Imala sam ulogu Marije, tada sam bila trudna. Nakon poroda više nisam mogla djelovati u ‘Novom svitanju’, obitelj mi je postala primarna.«
»Godine 2009. udala sam se u Čučerje. Suprug mi je Domagoj Marković, rođen 1982. Domaći je, čučerski sin. Diplomirani je inženjer građevine, radi u projektantskoj firmi. Upoznali smo se u srednjoj glazbenoj školi 2005. godine. Domagoj je išao na solopjevanje. Ima jako lijep glas, divan je tenor. Pozvala sam ga u ‘Novo svitanje’. Želio je doći. Pjevao je s nama četiri godine. I pukla je ljubav. Vjenčali smo se na Svetom Duhu. Vjenčao nas je fra Mihael Pavić, koji je svirao bas u bendu. Barduni su nam, naravno, bili vjenčani kumovi. Tako je sve ostalo u krugu ‘Novoga svitanja’. Svi smo naveliko pjevali i na vjenčanju i na svadbi. Smjestili smo se u Domagojevoj obiteljskoj kući. Sami smo, u kući smo do njegovih roditelja. S njima se jako dobro slažemo, od velike su nam pomoći. Divni su vjernici, uzor su nam. Dobili smo dvoje djece, Paulinu i Leona. Paulina je 2013. godište. Ide u vrtić u Dubravu. Vesela je, zaigrana, glasna, jako samostalna, muzikalna, sve pjeva tečno. Samouvjerena je i jako karakterna za svoju dob. Leona smo dobili 2016. U istom je vrtiću kao i seka. On je veliki veseljak, nježan je, blag, zaigran, otvoren, i jako muzikalan. Već u ovoj dobi svira bubnjeve. Kod nas je u kući stalno muzika, svi četvero potpuno smo okupirani glazbom. Djecom sam zadovoljna. Lijepo se razvijaju, hvala Bogu zdravi su, dosta nam pomažu i jedni i drugi roditelji. Dobro sam se udala. Domagoj je jako iskren, dobar, pažljiv, drag, baš krasna osoba. Lijepo se slažemo. Stalno smo u žurbi, dijelimo kućanske poslove i brigu o djeci.«
»Život mi je pjesma. Od djetinjstva sam pisala tekstove, pjevala, glazbeno se obrazovala, nasvirala se i napjevala do mile volje. I tako do udaje, do dolaska u Čučerje u župu Pohoda BDM. Odmah sam krenula na misu u novoj župi, ali nisam bila aktivna. Tek sam pokatkad znala zamijeniti orguljaša, ako je trebalo. Sve dok me 2014. tada novi župnik Dragutin Mostečak, koji je u Čučerje došao iz Brckovljana, nije angažirao da sviram na misi u 11 sati. Otada sam župna orguljašica na poldanjici. I voditeljica mješovitoga župnoga zbora. U njemu je petnaestak pjevača, a među njima i moj svekar. Njemu dirigiram. Pa se šalimo na taj račun. Pjevamo i sviramo pučke pjesme, liturgijske pjesme. Župniku je važno da cijela crkva pjeva. Zato držimo taj repertoar. Probe su nam petkom i prema potrebi. Bila je velika odluka godine 2014. preuzeti zbor jer sam tada još studirala i radila i imala malo dijete. Koje je čuvao suprug dok sam ja svirala u crkvi. Sa župnikom od samih početaka dobro surađujem. On je svećenik staroga kova, voli pravila, čvrsta je ruka. Puno se daje za župu, i u materijalnom smislu i na duhovnom polju. Ne miješa se u naše pjevanje, jer sve štima. Tek nam tu i tamo dade pokoji savjet.«
»S vremenom me moja okolina poticala da se kao individualka aktiviram više u glazbenim vodama. Unatoč svim obvezama odlučila sam da bih ušla intenzivnije u glazbeni svijet. Promatram i svijet estrade i svijet popularne duhovne glazbe, uključena sam i poznajem obje branše. I razmišljam o svom glazbenom pozivu. O umnažanju talenata koje imam u budućnosti. Odlučila sam jednu pjesmu koju imam snimiti u profesionalnom studiju. I poslati je na natječaj. Primljena je na ‘Dalmatinske šansone’ u Šibenik. Nisam imala nikakvu vezu niti sam išta trebala platiti. Prošlo je, premda je išlo samo preko pošte. Bilo mi je posebno, emotivno. Izvodila sam pjesmu uz festivalski orkestar. Lijepo je bilo popraćeno. I na tome je, na žalost, stalo. Ta moja autorska pjesma zove se ‘Autoput za grijeh’. Može je se poslušati na Youtubeu jer za sada nije dobila priliku doći do šire publike. Ona govori upravo o našoj stvarnosti: svakodnevno smo na udaru raznih iskušenja, mnogo nam je toga dostupno, brzo i odmah, a zapravo vidimo da ljudi nisu do kraja sretni i često traže dublji smisao svoga života. Što god radili, većina se ljudi u nekom trenutku nađe pred pitanjem smisla. Osobno vjerujem da je taj smisao u Nebu, u Bogu. Ništa na ovoj zemlji ne može ispuniti sva naša očekivanja i otkloniti ljudske strepnje. Nikomu ništa ne bismo trebali nametati jer vjera se ne nameće. Svatko ima svoj put, no ako me netko pita, rado ću posvjedočiti svoju vjeru. Možda njihovo vrijeme za spoznaju Boga još nije došlo. Jako su me dirnule riječi pape Franje koji je rekao mladima u jednoj homiliji da nismo ovamo došli živjeti u ugodi. Nismo ovamo došli da bismo zakopali svoje talente i povukli se na svaki malo jači huk vjetra. Od nas se traži hrabrost. Ondje gdje smo stavljeni trebamo raditi, ustrajati. Važno je truditi se. Zato bih se glazbom aktivno htjela baviti dalje, pisati autorske pjesme, dati svoj doprinos preobrazbi glazbene scene kod nas, da u prvi plan dođu pjesme i vrijednosti, a ne skandali i prodavanje ženskoga tijela zapakiranoga u dobru glazbenu produkciju. Tražim pomagače. Živim u toj želji, za koju mi mnogi kažu da je iluzorna. Ali kako odustati od sna jer je potpuno jasno da hrvatsku glazbenu scenu treba promijeniti da bude bolja.«
»Planiranje neke daljnje budućnosti za mene nije opcija, jer tko danas sa sigurnošću može reći da će mu sutra biti darovano jutro? Slažem se da je najveći čovjekov strah – strah od smrti. Koliko god radili, trudili se, postizali uspjehe u životu, svi se naposljetku susrećemo s prolaznošću života. Svi ćemo umrijeti. Svaki smo dan svjedoci da mnogi ljudi odlaze, netko je ovdje duže, netko kraće, a za mene je najvažnije ono pitanje: Zašto smo zapravo ovdje? O tome će govoriti i moja iduća autorska pjesma. Ova ću razmišljanja dijeliti i sa svojom djecom kada za to dođe vrijeme. Jer, uzalud im škole i fakulteti ako nemaju osjećaj za čovjeka. Moguće je i da sam u krivu, možda živim u nekom snu, u mjehurićima koji će se jednoga dana rasplinuti. No dosadašnje životno iskustvo i događaji koji su se riješili, netko bi rekao dogodili su se ‘slučajno’, a za mene ‘neobjašnjivo’, daju mi vjetar u leđa, oni su putokaz i smjernica da, kada i ne znam kamo ići, kada odaberem i krivi put, Bog će to okrenuti na dobro. Samo mu treba vjerovati. Sjećam se iskustva koje je na mene ostavilo dubok dojam, a to je izvedba završnoga songa koji sam, u izvedbi ansambla ‘Kolbe’ slušala u dvorani sv. Franje na Svetom Duhu u mjuziklu ‘Svetac svega svijeta’. On govori o životu i djelovanju sv. Antuna Padovanskoga, a glavna misao završne pjesme, kao i ključna poruka mjuzikla, jest: ‘Vrijediš onoliko koliko vrijediš u Božjim očima.’«
»Meni je danas angažman u Crkvi u mojoj župi ispunjenje mojega životnoga poziva, ostvarivanje moje životne svrhe. Jako mi je drago da glazba pozitivno utječe na župnu zajednicu. Ispunjava me da župna zajednica aktivno sudjeluje u pjevanju na misama. Voljela bih ostati aktivna u Crkvi. Vjera je za mene utočište, sigurna luka. Mogla bih je opisati kao situaciju u kojoj vani bjesni oluja, pa kada čovjek nakratko i proviri glavu van, vrlo se brzo vrati natrag, u sigurnost doma. Vjera je za mene gorivo. Kada me razna svakodnevna iskušenja na ljudskoj razini uspore ili čak žele potpuno zaustaviti, vjera me vraća ‘u utrku’, to gorivo mi daje snagu za nastavak puta. Kako idu godine, sve me više pogađa hladnoća ljudskih srdaca. Kad pogledam oko sebe, vidim mnogo ‘robota’, obučenih u odjeću. Ne vidim ljude. Ta im je odjeća često i najvažnija. Omot je važniji od sadržaja. Mnogi su se događaji dogodili posljednjih desetljeća i godina, ljudi su nesretni, bolesni, izranjavani, traže pomoć i izlaz. Boli me ljudska zatvorenost i tuga, ali i više od toga okrenutost prema sebi, svojim željama i potrebama. U svemu tome nikoga ne osuđujem, naprotiv, bude mi žao ili tomu čovjeku udijelim ono što je uvijek besplatno – osmijeh. Vjera mi i u tom smislu pomaže da takve ljude prihvatim, za njih molim i vjerujem u dobro.«
»Godine 2005. doživjela sam jedno mistično iskustvo. Događaj se zbio u snu. U jednom sam se trenutku probudila, no zapravo sam i dalje spavala. Dakle, bila sam svjesna svoga fizičkoga tijela, ali sam bila u potpunosti oduzeta, nisam se mogla pomaknuti. U trenutku te oduzetosti čula sam glas. Teško mi je to iskustvo opisati riječima, no glas je bio nježan i blag, a istodobno toliko snažan i moćan da sam imala osjećaj da kad bi rekao samo jedno slovo, porušilo bi se pola svijeta. Glas je rekao: ‘Ja sam Onaj koji jesam. Ja sam onaj koji te budi.’ Trajalo je vrlo kratko, ali je bilo toliko intenzivno da sam nakon buđenja dugo plakala. Ispričala sam to kumovima Branku i Sanji Bardun odmah ujutro jer smo taj dan imali koncert u Vukovaru. Nikada ne ću zaboraviti to iskustvo, posebice zato što mi je otvorilo činjenicu da mi možemo svakodnevno stvarati razne planove, odlučivati, postupati na određeni način, no navečer ne možemo sami odlučiti hoćemo li se sutra probuditi. Kada zaspimo, ništa više nije u našim rukama. Tako je jasno da u tom trenutku ne će biti važan broj pratitelja na Instagramu, što smo taj dan ručali, koliko smo ‘selfija’ napravili, jesmo li ispeglali svu odjeću, koje nam je boje haljina? Bit će nam važnije jesmo li se osmjehnuli gospođi u pekarnici, jesmo li zahvalili na tome što naše dijete diše. Jer sigurno ne diše zato što mi to želimo. Ni ono, a ni ribe, ni cvijeće ne raste, ni valovi ne udaraju o obalu jer mi to želimo, ne okreće se zemlja u svemiru našom voljom. Zato svaki dan trebamo biti zahvalni na sitnicama, ne stavljati pred sebe neke velike zadaće i pothvate. Nekad je dovoljan stisak ruke, lijepa riječ i pogled. Od nekuda treba krenuti. Ako smo neke talente dobili, nikako ih ne trebamo zakopati. Teško je, ali trebamo se truditi, pokušati pronaći načine kako ih umnažati i u tome tražiti Božju pomoć. Možda ćemo se mučiti i raditi cijeli život, no ako i jedna duša zbog našega svjedočenja, u bilo kojem zanimanju ili branši, povjeruje, isplati se sav trud. Ono najvažnije u što vjerujem jest to da je Bog ljubav. Stvorio nas je različite, ali baš zato da bismo jedni druge naučili takve prihvaćati i voljeti. Ključ našega putovanja za mene jest vjera. Nitko na ovom svijetu ne bi trebao biti prisiljen vjerovati. Samo smo ljudi i često nam je teško pojmiti neke događaje. Osobno se kroz život vodim rečenicom koju je Isus rekao Tomi: ‘Budući da si vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju.’ Svi smo na to pozvani. Netko će reći: ‘Ma to se nije dogodilo. Isus to nije rekao. Isus nije ni postojao.’ I to je mišljenje, mislim, u redu, nikoga ne treba siliti da misli drugačije. Ali ako je ta osoba na ovom svijetu nesretna i neispunjena, čak ako i ne traži pomoć u rješavanju problema, neka mu osmijeh na našem licu bude ona mala iskra koja pali svijeću u najtamnijem mraku. Neka taj mali osmijeh koji ništa ne košta ostane negdje u njegovim očima kao signal, kao znamen, kao pitanje: ‘Pa što je to tako čudesno u tom čovjeku da u ovoj suznoj dolini, u ovoj našoj lijepoj, ali umornoj Hrvatskoj, nosi taj mali osmijeh?’ Kada bude vrijeme, vjerujem da će Bog providjeti da i toj osobi bude jasna poruka ljubavi i čudo radosne vijesti. Isus je uskrsnuo. Veći je od ovoga svijeta. Veći od neimaštine, neotplaćenih kredita, ugašenih tvrtki. Ali to je vjera. Možemo vjerovati i ne moramo. U tome smo slobodni. U svakom slučaju osobno mislim da je život jednostavniji kad stvari posložimo na svoje mjesto na ovaj način. Jer sve će proći. Ovdje su bili mnogi prije nas i još će mnogi doći i otići. Proći će sve materijalno, proći će i naša tijela. A ostat ćeš ono što jesmo – duša. Duša puna… čega? Nadam se – ljubavi.«
