Projekt »Obitelj i mediji« prije nekoliko je godina na uzorku od pedesetak djece i mladih ispitao činitelje koji u ranjivoj dobnoj skupini utječu na pojavu ovisnosti o videoigrama. Istraživače je zanimalo kako uopće djeca izabiru svoju omiljenu videoigru, igraju li se na mobitelima ili na računalima ili TV-u (npr. uz Playstation), koliko su sati spremni uložiti u videoigre i igraju li sami ili u društvu vršnjaka. U najmlađoj dobi ispitanika, onoj do 14 godina, prosječno vrijeme uz videoigre bio je jedan sat, no kako je rasla dob ispitanih, tako je rasla i »satnica« u igri – neki su tvrdili da dnevno uz igrice provedu i do sedam sati.
Druga mana videoigara koju je otkrilo istraživanje jest potpuno zanemarivanje oznake PEGI (Pan European Game Information) koja određuje koja je igra primjerena pojedinoj dobi. Iako je prilično očekivano da djeca, kada ovladaju umijećem »skidanja« računalnih igara s interneta ili iz raznih mobilnih »trgovina«, o toj oznaci apsolutno ne vode računa, na isti način oznaku PEGI zanemaruju i njihovi roditelji kada im nabavljaju videoigre. Treća je mana konfliktni potencijal koje videoigre mogu imati u odnosu djeteta i roditelja. U silnoj zaigranosti dva sata mogu se činiti kao pola sata pa na roditeljsko pitanje nije li vrijeme za nešto drugo djeca vrlo često odgovore: »Pa tek sam započeo ovaj nivo.« Četvrta teškoća koju je otkrilo istraživanje projekta »Obitelj i mediji« odnosi se na igranje videoigara s vršnjacima. Iako većina djece više voli videoigre igrati u društvu drugih, problem je što se briše granica između igranja s vršnjacima »online« i stvarne igre, u sobi, na igralištu, bez ikakva medijskoga posredovanja. No ako se videoigre igraju umjereno, uz jasna pravila i zdrav razum, one mogu biti i alat za razvijanja tzv. mekih vještina u djece, napominju iz »Obitelji i medija«. Među glavnim prednostima videoigara iz europskoga projekta navode razvijanje socijalizacije i timske suradnje prilikom igranja s vršnjacima, upoznavanje mogućnosti digitalnih medija na zabavan način, izoštravanje pojedinih osjetila i uvježbavanje brzine reakcije, osmišljavanje vlastitih strategija i načina rješavanja problema, a ako se videoigre igraju sa stanovnicima drugih kontinenata, neke od neočekivanih koristi mogu biti i učenje stranih jezika i upoznavanje drugih kultura.
