Izvedbe prve hrvatske edukativne i domoljubne glazbeno-scenske predstave »Bitka za Vukovar – kako smo branili grad i Hrvatsku«, koju su osmislili i režirali hrvatski branitelji, mogle bi se bez pretjerivanja svrstati u rubriku »vjerovali ili ne« jer se samo tijekom veljače prikazivala doslovce svakoga drugoga dana u drugom mjestu diljem Hrvatske. Svagdje izaziva »veliku pozornost i oduševljenje publike svih uzrasta u domovini i iseljeništvu«, kako su lokalni mediji popratili 102. izvedbu u Umagu 22. veljače. Doista, velik je dio hrvatske javnosti, očito, nakon toliko godina jedva dočekao plemenitiju, ljepšu, istinitiju i ponosniju priču o hrvatskim braniteljima od mnoštva dosadašnjih uradaka koji su ih prikazivali isključivo u negativnom kontekstu kao bolesnike, ubojice, lopove, manijake… Riječ je zapravo o glazbeno-scenskom prikazu dviju knjiga: »’58’ – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca« glasovitoga HOS-ova dragovoljca Damira Markuša Kutine i »Ne plači, moj dobri anđele – Bitka za Vukovar, zatočeništvo i sloboda« koju je napisao Vukovarac, branitelj i zatočenik srpskih koncentracijskih logora Damir Plavšić. Stoga smo zamolili autora i redatelja Plavšića da nam ne samo približi zamisao i ciljeve samoga djela, nego i odgovori na pitanje u čemu je tajna njegova uspjeha.
Rođen je 1969. u Vukovaru, gdje je i završio osnovnu i srednju školu, a nakon odsluženja vojnoga roka upisuje Veterinarski fakultet u Zagrebu. Završetkom druge godine fakulteta, u lipnju 1991., vraća se u Vukovar i dragovoljno uključuje u Zbor narodne garde. Tijekom obrane Vukovara i Borova naselja bio je lakše ranjen, a nakon pada posljednjega uporišta obrane 20. studenoga 1991. zarobljen je i odveden u zatočeništvo u Srbiju. Bio je zatočen u logorima Stajićevo kod Zrenjanina, u Nišu i u Sremskoj Mitrovici, a razmijenjen je u Nemetinu kod Osijeka 27. ožujka 1992. Odmah nakon povratka iz zatočeništva, uz liječenje, nastavlja studirati na Veterinarskom fakultetu, a završetkom studija vraća se u Oružane snage RH. Radio je u 300. Središnjoj logističkoj brigadi Ministarstva obrane, a ujedno i studirao na Agronomskom fakultetu u Zagrebu.
Godine 1994. napisao je i objavio knjigu »Zapisi iz srpskih logora«, a 1997. »Povjesnicu 300. Središnje logističke baze MORH-a«. Iste godine prelazi u Glavni stožer OS-a RH te uz posao završava i temeljnu i naprednu časničku izobrazbu te Zapovjedno-stožernu školu OS-a RH. Također je diplomirao g. 1999. na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu i završio poslijediplomski studij na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu. Umirovljen je g. 2004. u činu satnika, a 2006. godine ustrojava i pokreće rad Zaklade hrvatskih branitelja iz Domovinskoga rata, gdje je radio do 2013. godine. Knjigu »Ne plači, moj dobri anđele – Bitka za Vukovar, zatočeništvo i sloboda« napisao je 2015. i ubrzo potom osmislio i režirao prvu hrvatsku braniteljsku predstavu »Bitka za Vukovar – kako smo branili grad i Hrvatsku« s kojom obilazi gradove u zemlji i svijetu. Početkom prošle godine pokrenuo je također projekt »Multimedijska vizualizacija Domovinskoga rata«, koji provodi u suradnji s braniteljskim udrugama. Taj 60-postotni ratni vojni invalid nositelj je i više odlikovanja: Reda Nikole Šubića Zrinskoga, Reda Hrvatskoga križa, Reda Hrvatskoga trolista, Spomenice domovinske zahvalnosti, Spomen-medalje Vukovar i Spomenice Domovinskoga rata.
Na upit kako i kada se rodila ideja o glazbeno-scenskom projektu o bitki za Vukovar spremno je odgovorio:
»Kada sam napisao svoju treću knjigu ‘Ne plači, moj dobri anđele – Bitka za Vukovar, zatočeništvo i sloboda’, razmišljao sam kako privući pozornost djece i mladih, koji danas više ne čitaju knjige i sve manje ih zanimaju teme o nekakvom ratu koji se dogodio davno prije njihova rođenja. Shvatio sam da su djeca danas vizualni tipovi i pozornost im privlači dinamička, tj. pokretna slika. U skladu s tim u središte predstave postavio sam videofilm, a kako bih stvorio poseban ambijent, u predstavu sam ubacio zvučne i svjetlosne efekte te ljudske glasove koji iz potpuno zamračenoga prostora čitaju tekstove i tako opisuju projekciju filma.«
Složio se s napomenom da se u tim njegovim riječima osjeća često upozorenje branitelja kako mlađi naraštaji uopće nisu upoznati s nekim temeljnim činjenicama o Domovinskom ratu.
»Nažalost, to je istina. Naša djeca danas, dvadeset i šest godina od početka Domovinskoga rata, gotovo ništa ne znaju o ratu koji je nakon dugih stoljeća stvorio slobodnu i neovisnu Hrvatsku, pa sam se zato potrudio da predstava prije svega bude edukativnoga karaktera. Naime, učenici u Hrvatskoj o Domovinskom ratu uče samo u osmom razredu osnovne škole u okviru jednoga ili nekoliko školskih sati, a u udžbeniku povijesti o Domovinskom ratu napisane su samo tri stranice s nekoliko fotografija. O Drugom svjetskom ratu i pobjedonosnim partizanskim bitkama naši učenici uče cijelo polugodište, ali još uvijek u školama ništa ne uče o Bleiburgu, križnim putovima, o stotinama jama u kojima leže posmrtni ostatci hrvatske mladosti ubijene po Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj te Bosni i Hercegovini, o škriparima, Udbinim egzekucijama koje su se vršile do samoga početka Domovinskoga rata i sl.
Uz taj prvotni cilj zaključio sam da djeci i mladima osim informacija o hrvatskoj povijesti moramo objasniti i prenijeti i druge vrijednosti: domoljublje i ponos na hrvatsku povijesnu baštinu, kulturnu i vjersku, te zajedništvo hrvatskoga naroda. Sve te vrijednosti ubacio sam u scenski prikaz s pažljivim odabirom videofilmova i prigodnih tekstova iz spomenutih dviju knjiga, uz sudjelovanje u predstavi djece i odraslih, članova folklornih sastava i klapa s kojima promičemo hrvatsku kulturnu baštinu.«
Redatelj Plavšić predočava ukratko i scenarij predstave sa sudionicima. »Predstavu započinjemo s dječicom odjevenom u narodne nošnje koja izvode splet lokalnih narodnih plesova i pjesama ili dječji igrokaz. Završetkom njihove točke gase se sva svjetla, a na platnu se projicira videospot »Vukovarskih golubića« koja pjevaju staru vukovarsku himnu. Tijekom prikazivanja spota dječica u narodnim nošnjama igraju starinske dječje igre uz ciku, veselje i smijeh. U jednom trenutku pjesmu vukovarske himne prekida glasan zvuk sirene opće opasnosti, a potom se čuju zvukovi fijukanja i detonacija mnoštva granata uz bljeskove koji razbijaju tamu u prostoriji. Tada dječica pale ručne baterijske lampe te trče po pozornici i vrište stvarajući dojam panike, jeze i straha. Djeca bježe s pozornice, a kroz gledateljstvo iz stražnjega dijela dvorane prolaze članovi folklora koji u rukama nose velike crvene lampione čija svjetlost razbija tamu u prostoriji. Kada folkloraši zauzmu polukružno mjesto na pozornici, slijedi čitanje dvaju teksta o obrani Vukovara, a potom projekcija videofilma dok folklorni sastav pjeva prigodnu pjesmu o Vukovaru. Slijedi nastup domaćih folklornih skupina, koje izvode splet lokalnih narodnih plesova i pjesama. Na pozornicu izlaze zatim dvojica sudionika obrane Vukovara, Damir Markuš i moja malenkost, koji gledateljima pričaju kako su branili Vukovar i stvarali Hrvatsku. Glazbeno-scenski prikaz bitke za Vukovar završava okupljanjem svih sudionika programa i svih hrvatskih branitelja na pozornici te zajedničkim pjevanjem pjesme, koja govori o zajedništvu hrvatskoga naroda – ‘Lijepa li si’.«
Nezaobilazno je i očekivano pitanje kako je predstava primljena kod publike i koliko je puta dosad izvođena. »Nastupili smo do sada u stotinu i četiri grada i općine u Hrvatskoj i svijetu, i svagdje primljeni s velikim oduševljenjem. U ‘Bitki za Vukovar’ do sada je sudjelovalo više od 4000 izvođača, a pogledalo ju je više od 25 tisuća gledatelja u zemlji i svijetu. Najviše su na nas ostavili dojam ljudi u Konavlima, koji su nam nakon predstave prilazili sa suzama u očima i govorili da takvu energiju domoljublja i ponosa i zajedništva hrvatskoga naroda nisu osjetili od 1989. kada je kod njih gostovao Franjo Tuđman.«
No pošteno je spomenuti i neka ne baš ugodna iskustva: »Moram priznati da su nas mnogi na početku gledali s podsmijehom, a posebno mi je bilo teško kada sam molio da nam ravnatelj zagrebačkoga kazališta ‘Komedija’ odobri uporabu kazališta za našu predstavu. Naime, kako nisam nikako uspio telefonski dobiti ravnatelja, nazvao sam njegovu tajnicu i objasnio joj za koju nam je predstavu potrebna kazališna scena. Gospođa se s mnogo cinizma čudila kako uopće možemo i pomisliti da braniteljsku predstavu izvedemo u kulturnoj ustanovi – kazalištu, a posebno u kazalištu koje se zove ‘Komedija’. Odmah mi je dala do znanja da za braniteljsku predstavu nemaju slobodnih termina i tu je naš razgovor završio. Jednako tako, iako smatram da je naša predstava kulturno događanje, nikada nas nitko nije pozvao ni u jednu emisiju koja govori o kulturi na radiju ili televiziji. Također moram napomenuti da je od naših stotinu i četiri održane predstave posjet novinara bio toliki da se mogu nabrojiti na prste dviju ruku. Politika prijašnje vlasti SDP-a bila je takva da se htjelo na sve načine što manje govoriti o Domovinskom ratu, a u udžbenicima što manje pisati o njemu, s ciljem da se rat zaboravi. Branitelje se nazivalo štakorašima, šatorašima i raznim pogrdnim imenima, a u svemu su pomagali mediji. Na žalost, mediji i dalje provode njihovu politiku pa naše predstave ne spominju i ne šalju na njih svoje novinare.
Jasno je da imamo i mnogo negativnih reakcija od ljudi koji domoljublje smatraju filofašizmom, koji katoličku vjeru smatraju klerofašizmom i koji našu predstavu smatraju ‘ustaškim dernekom’ jer kroz predstavu ističemo ponavljanje kalvarije hrvatskoga naroda, uspoređujući vrijeme neposredno poslije predaje na Bleiburgu s vremenom neposredno nakon predaje u Vukovaru, a i jedan i drugi put završavali su masovnim grobnicama.
Mnogi su nam otkazali gostovanje kada su pročitali da u predstavi govorimo i o HOS-u, a nedavno su nam zbog toga otkazali u Puli, Pazinu i Labinu. Osobno nisam bio u postrojbi HOS-a, ali sam bio na položaju koji je od njihova položaja u Vukovaru bio udaljen 500 metara. Bili su to istinski rodoljubi i neustrašivi borci, od kojih su mnogi dali svoje živote u obrani. Bio bih ništarija kada bih se odrekao njih i krivotvorio njihove neprocjenjive povijesne zasluge.
Kako nikada nismo dobili nikakva novčana sredstva za realizaciju našega scenskoga prikaza bitke za Vukovar ni od jedne državne ili gradske institucije, osmislio sam koncept po kojem se naša predstava može organizirati za sveukupno 0 kuna. Ulaz nikada ne naplaćujemo.«
Na kraju redatelj Plavšić kratko iznosi planove za budućnost: »Trenutačno šezdeset i devet gradova i općina čeka slobodan datum za našu predstavu te se nadam da ćemo putovati u Australiju, Ameriku, Argentinu, Kanadu te Bosnu i Hercegovinu.«
