Uz Josipa Turkalja, još je jedan kipar hrvatskih korijena u Sjedinjenim Američkim Državama stvorio, uz ostale teme i motive, impozantan sakralni opus. Riječ je o Teodoru Golubiću (Theodore Golubic).
Rođen je u obitelji Ivana Golubića i Ilonke Šafar 9. prosinca 1928. u Lorainu (Ohio), gdje je završio »High School« 1947. Karijeru je započeo kao slikar, ali je ubrzo shvatio da je skulptura njegov medij. Bakalaureat iz slikarstva postigao je na Sveučilištu Ohio State, diplomirao je na Sveučilištu u Miamiju 1951. Potom je do 1953. služio u američkoj vojsci kao stručnjak za signalizaciju te je časno otpušten 1959. Poslijediplomski studij pohađao je na Sveučilištu »Syracuse«, a magisterij likovnih umjetnosti u kiparstvu pod mentorstvom Ivana Meštrovića postigao je na sveučilištu »Notre Dame« 1957., gdje je potom bio gostujući predavač.
Kao Meštrovićev pomoćnik radio je do 1960., a potom je do 1965. bio zaposlenik Ureda urbanističkoga planiranja u South Bendu u Indiani. Zatim je do 1967. radio u »Rock of Ages Corporation« kao savjetnik u dizajnu i tehnikama rezbarenja. Potom je djelovao u Centru za instruktore Državnoga sveučilišta Missouri do 1969., kao učitelj za skulpturu i mješovite medije u San Diegu 1970. – 1971., zatim u Muzeju i umjetničkom centru u Roswellu (New Mexico), 1971. – 1972. te u tvrtki »Motorola Semiconductor« u Phoenixu u Arizoni, gdje je, prema neprovjerenom podatku, umro 29. studenoga 1998.
Sakralna djela posebno je intenzivno stvarao pedesetih. Mogu se spomenuti brončani sv. Ivan Krstitelj u Lorainu, Madona i Dijete u više modela, koji su ostali na Sveučilištu »Syracuse«, Madona u Egiptu (gips i bakrena patina), Krist na Sinaju, Polaganje u grob, Anđeo Gabrijel (skica od žbuke), Propovijed na gori (Blaženstva) u mahagoniju, s kojim se 1958. vrlo uspješno predstavio na Art U.S.A u Madison Square Gardenu, Sv. Ivan (skica od žbuke), Lazar (skica od žbuke), Madonina glava (bronca), ponovno Sv. Ivan (vapnenac), Dječak Krist (žbuka, brončana patina), Raspeće za oltar u crkvi sv. Terezije u South Bendu (žbuka), Anđeo Navještenja (mramor), koji je bio izložio s velikim uspjehom na 134. godišnjoj izložbi National Academy of Design, David (gipsana skica), Sv. Pavao (žbuka, bakrena patina), Glava sv. Ivana (gips, brončana patina), Mučeništvo sv. Ivana (rezbareno drvo), Adam i Eva (mahagonij), Anđeli u žalosti – 12 vapnenačkih reljefa anđela za oltar crkve u Garyju (Indiana), Uznesenje (skica), Krist s anđelima (crtež), Kardinal Stepinac – reljef kojim ga predstavlja kao zatvorenika i mučenika (gips), Kardinal Stepinac i kardinal Midszenty (urezani u granit Meštrovićeva modela za stalni postav u Key Westu (Florida), Uskrsnuće (mahagonij, izrađeno od mnogo lijepljenih komada), Deseta postaja (reljef u žbuci), Raspeće (dvije gipsane skice), Sv. Franjo (slika na žbuci).
I nakon 1960. dao je nekoliko zapaženih sakralnih djela: Josip Radnik, vapnenački reljef za pročelje obnovljene crkve sv. Josipa u South Bendu; osam gipsanih modela za seriju »Kripta« u mramoru: Molitveni anđeo, Anđeo čuvar sa svitkom, Krist i djeca, Getsemani, Dobri pastir, Gospa i Dijete, Projekt Svetoga Srca i Uskrsnuće; Sv. Ivan (bronca), Sv. Patrick (skica od žbuke), Porođenje (vapnenac) za katedralu Crkve sv. Porođenja u Dubuqueu (Iowa); zavjetna serija: Sv. Pavao, Sv. Josip, Sv. Petar i Davidova pjesma – prijedlozi za Mauzolej Svih svetih u Des Plainesu u Illinoisu te Sv. Franjo (Pjev suncu) (glinena maketa) i Muka – Veronikin rubac (kaligrafska kulminacija sjena u podne).
Kreativan umjetnik, kombinirao je znanost i umjetnost. Stvarao je i četverodimenzionalnu umjetnost koja je, uz skulpturu, uključivala sjenu i svjetlo. Dobio je pet američkih tehnoloških patenata u poluvodičima, jedan za trodimenzionalni dizajn pakiranja.
Izlagao je na brojnim skupnim i pojedinačnim izložbama. Uz ostalo, bio je član američkoga Društva liturgijskih umjetnika i član Hrvatske akademije Amerike (Croatian Academy of America). Dio radova nalazi se u crkvama, a veći dio teško je dostupan javnosti jer je u privatnim zbirkama.
Od Hrvata u svijetu redovito je o njemu izvješćivao Karlo Mirth u »Croatia Press«, Vinko Nikolić objavio je u »Hrvatskoj reviji« nekoliko fotografija njegovih radova, a pisali su o njemu i Hijacint Eterović i Krsto Spalatin u prvom svesku enciklopedijskoga izdanja »Croatia: Land, People, Culture« (Toronto, 1964.). Nažalost, nema ga u »Leksikonu hrvatskoga iseljeništva i manjina«, kao ni u »Hrvatskom biografskom leksikonu«. Te propuste trebalo bi ispraviti.
