Premda ju se u hrvatskoj javnosti neispravno promatra ponajviše kroz prizmu ljubavi živih prema pokojnima, svetkovina Svih svetih ipak je prigoda kada se javno govori i o čudesnim, pa i čudovišnim pojavama. Naime, ljudski let i druge »supermoći« za Noć vještica zaokupe maštu i onih koji u čudesa ne vjeruju, uglavnom ne znajući da su se mnogo prije nego vješticama slične »supermoći« pripisivale svetcima. Upravo je tomu fenomenu posvećena nedavno objavljena knjiga dugogodišnjega profesora povijesti na uglednom američkom sveučilištu »Yale«. Carlos M. N. Eire u knjizi »Letjeli su: povijest nemogućega« ne iznosi tek povijest katoličke vjere u čudesa levitacije i bilokacije, nego i razloge zašto je u ta čudesa posve razumno vjerovati.
Ljudi te pojave često smatraju reliktom prošlosti, iluzijom iščeznulom po dolasku moderne znanosti. Ali povijesna je istina da one uopće nisu iščeznule. Levitacija i bilokacija stalna su obilježja katolištva, pa i drugih religija; one su globalni fenomeni drevni koliko i povijesni tekstovi kojima raspolažemo, s prošlošću dugom više tisuća godina. Unatoč tomu, one su povijesno rijetke jer se pojavljuju samo kod odabranih pojedinaca, čiji životi očituju dodir neke druge dimenzije s našom. U kršćanstvu bi se to nazvalo dodirom duhovnoga svijeta s tjelesnim. Ili jednostavno čudom.
Unatoč povijesnim zapisima o čudesima, u suvremenoj zapadnoj kulturi pretpostavlja se da su ona nemoguća. Kao povjesničar bio sam obučen da zanemarujem pitanje stvarnosti čudesa. Moglo se reći tek da su ljudi o čudesima lagali ili da su ih halucinacije i masovna histerija naveli da povjeruju u čudesa. Ali dovoljno sam star da bez straha za radno mjesto mogu iskazati svoje mišljenje: lažiranje levitacije pod određenim se uvjetima – na primjer na otvorenom ili u velikoj crkvi – čini nevjerojatnijim od samoga čuda levitacije. Čak i ako je levitaciju i bilokaciju teže povijesno istražiti negoli čudesna ozdravljenja, mogu se pouzdano istražiti za razdoblje od 16. stoljeća naovamo.
Krajem 16. stoljeća Katolička je Crkva racionalizirala proces kanonizacije, opremivši ga upitnikom za svjedoke s posebnim pitanjima o čudesima, uključujući levitaciju i bilokaciju. Svi vjernici koji su svjedočili u procesima kanonizacije morali su se zakleti da istinito odgovaraju na ta pitanja, pri čemu kazna za laž nije bila novčana globa ili zatvor, nego vječno prokletstvo u paklu. A ti su ljudi u pakao vjerovali. Sveta Terezija Avilska, svetica poznata i po levitaciji, bila je među prvih četvero svetaca koji su prošli kroz taj reformirani proces kanonizacije 1622., što je tim važnije jer su je inkviziciji prokazivali kao krivovjerku i varalicu sve do dana kada je proglašena blaženom.
U Terezijino vrijeme svatko tko je tvrdio da upada u mistične zanose – pojavu koju bismo medicinski mogli opisati kao kataleptički napadaj, pri čemu se osoba »zaledi« u kojem se god položaju prethodno nalazila – ispitivao bi se kao varalica. Muškaraca i žena posvećenoga života koji su se u to vrijeme pozivali na takva iskustva bilo je toliko da je inkvizicija imala poseban naziv za taj fenomen: »izmišljanje svetoga«. I dok su neke prijevare bile jednostavne – poput uporabe cipela s platformom za simuliranje levitacije ili uporabe boje za hinjenje stigma – neke su tvrdnje bile smiješno nevjerojatne. Mnoge meksičke redovnice tvrdile su da su se bilocirale ne samo da pomognu kao misionarke, nego i da sudjeluju u bitkama protiv protestanata. Različiti su motivi s kojima ljudi i danas izvode slične prijevare, zbog čega Vatikan danas inzistira na suradnji s liječnicima i znanstvenicima ateistima u ispitivanju navodnih čudesa nekoga svetca. Ne možemo biti sigurni u učestalost takvih prijevara zbog nestanka inkvizicijske arhivske građe, ali za Tereziju ne raspolažemo samo inkvizicijskim dosjeom o kanonizaciji, nego i njezinim razmišljanjima o levitaciji.
Kao veliku silu koja dolazi odozdo i gura je nagore, pri čemu je otpor nemoguć i neizmjerno bolan. To se uvijek zbivalo naglo, tijelo bi joj se podizalo brzo »kao metak ispaljen iz puške«. Nagađala je i o uzroku levitacije te ga je jednostavno sažela: kada duša pođe prema nebu, tijelo je slijedi.
Očituju li čudesa Božji smisao za humor?
Za svetoga Josipa danas bismo rekli da ima mentalne teškoće; odatle i njegov nadimak »Bocca Aperta« – »Otvorena usta«. Ipak, on je levitirao toliko često da se slučajevi više nisu mogli ni prebrojiti; stvarao je toliku pometnju da ga je franjevački red slao u sve zabačenija mjesta te je i skončao u svojevrsnom zatvoru. Bilo mu je dopušteno prisustvovati na misi s braćom franjevcima jednom tjedno, a ostalo je vrijeme bio zatvoren u svojoj sobi s malom susjednom kapelom. Ondje je misu slavio sam za slučaj da levitira tijekom sakramenta, što bi ponekad trajalo i po tri sata. Levitacije su uvijek dio mističnih zanosa, a jedan je takav zanos Josipa odveo na krošnju stabla, odakle su ga morali spustiti ljestvama. Budući da je rođen 1603., a umro 1663., zanimljiva je slučajnost da je čovjek koji je kršio zakone gravitacije bio suvremenik čovjeka koji je formulirao te zakone, sir Isaaca Newtona. Ali njegova je levitacija također bila ključna u obraćenju mnogih ljudi.
Ona su ponajprije očitovanja božanske moći, ali i složenosti stvarnosti i ograničenja ljudskoga poimanja. Najdublje istine i katoličke i pravoslavne tradicije paradoksi su koji nadilaze naše razumijevanje: Trojstvo, dvije Kristove naravi, euharistija… Iako za spasenje nije nužno vjerovati u levitaciju i bilokaciju, cijela naša vjera ovisi o nečem nevjerojatnom čudesnom; božansko postaje materijalnim u sakramentu koji nije puko ponavljanje posljednje večere, nego nova stvarnost koja nadilazi vrijeme i prostor. U tom smislu katolik koji ne vjeruje u čudesa nije katolik. Ali naravno, ne postoji vjera bez sumnje: vjeru namjesto nevjere valja izabrati.
Zanimljivo je usporediti katolička izvješća o levitaciji svetaca s protestantskim izvješćima o levitaciji opsjednutih. Kao časna majka sveta je Terezija nalagala svojim redovnicama da je pridrže i tako spriječe levitaciju te da je spuste kada uzleti, ali nisu uspijevale. Godine 1693. u Bostonu skupina odraslih protestanata pokušala je spriječiti opsjednutu djevojku da levitira tako što su legli na nju. Naravno, nisu uspjeli, a nisu je mogli ni spustiti sa stropa. Klerik uključen u taj slučaj poslao ih je da potpišu dokument koji svjedoči da se to zaista dogodilo, a znamo da je za protestante laganje o takvu događaju još opasnije jer oni ne vjeruju u čistilište. Kod vještica možemo govoriti o levitaciji koju uzrokuje đavao. Iako se čini identičnom levitaciji svetaca, ona nije nadnaravna, jer i prema katoličkoj i prema protestantskoj teologiji đavao ima moć samo onkraj naravi, ali ne i iznad nje. Đavao postoji dovoljno dugo da zna manipulacijom prirodnih zakona oponašati Božje djelo, koje uvijek nadilazi prirodu.
Jedna španjolska redovnica, časna službenica Božja María de Jesús de Ágreda, tvrdila je da je služila kao misionarka narodu Jumano u današnjim američkim državama Texas i New Mexico. Inkvizicija je istražila njezine tvrdnje i zaključila da se može dokazati da je posjećivala Indijance. Ipak, ona nije znala objasniti kako se to odvijalo: Kako je uspijevala podučiti ljude koji ne govore španjolski? Kako je mogla razumjeti što joj govore? Zanimljivo je da su tijekom hladnoga rata i CIA i KGB angažirali vidovnjake za »daljinsko promatranje« neprijateljskih aktivnosti. Jedan od bivših zaposlenika CIA-e nedavno je stupio u kontakt sa mnom tvrdeći da je doživio isto što i časna María. Tijekom jedne »seanse daljinskoga promatranja« bilocirao se u SSSR, a činjenica da nije govorio ruski nije ga spriječila da komunicira s ondašnjim ljudima ni njih da komuniciraju s njime. Bilokacija nije tek katolička pojava, a očito se nastavlja i danas.
