U nekom igranom filmu što se prije dosta godina prikazivao na televiziji opisivani su britansko-američki odnosi na primjeru posjeta američkoga predsjednika Londonu i njegova ponašanja, odnosno reakcije domaćina na njegove ispade. To je bilo davno prije Donalda Trumpa, možda negdje u vrijeme Billa Clintona, iako iz filma nije bilo vidljivo aludira li na konkretnoga obnašatelja te dužnosti ili se pak jednostavno htjelo personificirati dojmove u međudržavnim odnosima. Film je očito bio britanski jer su po njemu Britanci čestiti i u pravu, a američki je gost primjer bahatosti, nepravde i nemorala. Uglavnom, šef Bijele kuće prikazan je kao oholi vladar svijeta koji svojim britanskim partnerima propisuje domaću zadaću, krši njihove norme ponašanja i čak zlostavlja domaće žene. Poruka filma nedvojbeno je da su Amerikanci, čak i kad su gosti u prijateljskim državama, skloni ponašanju koje vrijeđa ne samo nacionalni ponos domaćina, nego i njihovo osobno dostojanstvo. Film završava tako da šef britanske vlade nakon niza mučnih situacija smogne hrabrosti i otvoreno kaže visokomu gostu da to tako ne ide i da unatoč dubokomu prijateljstvu dviju nacija ne će dopustiti ponižavanje.
Ti filmski detalji dobra su ilustracija britansko-američkih odnosa, naravno subjektivna jer ni britanska vanjska politika nije baš primjer čestitosti niti svi Britanci pate od izljeva američke oholosti. Međunarodna je politika grub posao, niski udarci i zavrtanje ruku svakodnevna su pojava i obje sile imaju dovoljno iskustva u tome. To što se uvijek nađe netko nezadovoljan, ponižen i izigran, dio je igre. To vrijedi i za veliko i čvrsto savezništvo kakvo je američko-britansko, u kojem i te kako ima napetosti, nadmudrivanja i nezadovoljstva. No unatoč nesporazumima i očitim razlikama u mentalitetu, jedni su na druge upućeni poput bračnoga para koji je vezan i poslovnim obvezama pa krize u intimnim odnosima liječi sviješću o egzistencijalnoj povezanosti.
Posjet američkoga predsjednika Donalda Trumpa Velikoj Britaniji početkom lipnja nastavak je rituala uzajamnih posjeta kojima se njeguju i demonstriraju tijesne veze između Washingtona i Londona. Poput svojte ili kumova koji barem jednom godišnje jedni drugima dolaze u goste, državna čelništva u Washingtonu i Londonu također se redovito zapute jedni drugima, počaste se bogatim ručkom, razmijene komplimente i darove, zajedno pogledaju obiteljske fotografije i porazgovaraju o temama koje zaokupljaju i jedne i druge. Tom se prigodom, jasno, iz poštovanja prema domaćinima, odnosno gostima, iz ormara vade najbolje haljine, glancaju se cipele i navlače šarmantni osmijesi.
Reflektori globaliziranih medija prigodom Trumpova posjeta Londonu nisu bili usmjereni na pitanja strateškoga odnosa dvaju transatlantskih partnera koliko na dvorsko blještavilo i, prije svega, na isprazne priče o boji i dužini haljina, o tome koliko je tko s kim razgovarao, kako je tko koga pogledao, tko je s kim prošao kojim hodnikom. Oko britanskoga kraljevskoga dvora odavno se razvila čitava pseudoznanost koja sasvim ozbiljno analizira dužinu koraka i duljinu osmijeha, objašnjava zašto je netko pretjerao jer nije ostao na nekoj večeri, zašto netko treba stajati ovdje, a ne ondje, kako se treba ponašati kraljević, a kako običan pučanin kad se nađu licem u lice. Tijekom Trumpova posjeta navodno se dogodio incident, povijesni presedan, kad je američki predsjednik dodirnuo kraljicu. A to se ne smije. Ma koliko se analitičari bavili tim detaljem, teško da su mogli ispasti zabavniji od urnebesnoga filmskoga uratka kad je Mr. Bean glavom raspalio kraljicu po čelu.
Sitnice, međutim, posebice kad se događaju na dvoru, mogu imati dramatične posljedice na čovječanstvo. Primjerice, kad je riječ o tome je li se američki predsjednik zamjerio nečijoj ženi ili pak ona njemu, ili o pitanju je li netko tijekom protokolarnih procedura, odmjeravajući nijanse haljina ili mršteći se jer ga žuljaju nove cipele, zaboravio razliku između klimatskih promjena i čistoće okoliša. Sve u svemu, britansko-američki odnosi i danas su puni zanimljivosti i uzbuđenja, i nije čudno što je svijet pomno promatrao što se zbiva tijekom posjeta američkoga predsjednika Londonu.
Sjedinjene Američke Države i Ujedinjeno Kraljevstvo tradicionalno gaje vrlo tijesne odnose, koji počivaju na povijesnim vezama i ulozi dviju velikih sila u svjetskoj politici. Politička povezanost međutim niti je povijesno toliko duboka niti je glavni temelj dobrih odnosa; ona je samo njihov važan element, svojevrsni začin trijeznih strategijskih kalkulacija. Jer političko savezništvo Ujedinjenoga Kraljevstva i njegove bivše prekomorske kolonije nastalo je tijekom 20. stoljeća, posebice na temelju uloge dviju sila u dvama svjetskim ratovima.
Jasno, razlike u mentalitetu, pa i kad je riječ o oblicima političkoga ophođenja, ne mogu ugroziti kulturološke sličnosti koje proizlaze iz istoga izvora i niza kulturnih poveznica koje traju do danas. Društveni sustavi Ujedinjenoga Kraljevstva i Sjedinjenih Država vrlo su slični. No posebno prijateljstvo dviju država razvilo se u okolnostima svjetskih ratova i hladnoga rata, kad je nastao i pojam »posebnih odnosa« kao službeni opis partnerstva dviju država. Definirao ga je tadašnji predsjednik britanske vlade Winston Churchill, a posebno je zanimljivo kako je pritom prikazao temelje toga partnerstva. U govoru 1946., u kojem je opisao svjetske političke izazove neposredno nakon svršetka Drugoga svjetskoga rata i početkom hladnoga rata, Churchill je poseban naglasak stavio na države u kojima je službeni jezik engleski, kao i na Commonwealth of Nations, političku zajednicu Ujedinjenoga Kraljevstva i njegovih bivših kolonija. Toj zajednici pripadaju i Sjedinjene Države, pa je čelnik britanske vlade zapravo time strpao SAD u skupinu kojoj je zajedničko to što su svi njezini pripadnici proizišli iz krila Velike Britanije. No Churchill je bio svjestan tada već dominantne uloge SAD-a u svijetu, a guranje Velike Britanije u prvi plan više je bio odraz želje da joj u budućim svjetskim odnosima bude zajamčeno drugo mjesto. I da se zna da je nekoć bila prva.
Ujedinjeno Kraljevstvo, nekoć najmoćnija svjetska sila, nastojalo je i dalje dominirati Europom, a vodeću ulogu u svijetu prepustilo je SAD-u. Prema Churchillovim riječima, »posebni odnosi između Sjedinjenih Država i britanskoga Commonwealtha« vjerojatno su jedino sredstvo kojim će se jamčiti veličina i snaga svjetske organizacije. Ukratko, ako se odnosi u svijetu gledaju kao igre moći velikih sila, London je vodstvo prepustio Washingtonu, ali je nastojao u dobrim odnosima s njim i dalje koliko je moguće miješati karte po svijetu. Pragmatične odluke Londona temeljile su se na poukama iz povijesti. Tijekom Prvoga svjetskoga rata SAD se nametnuo kao vodeća svjetska sila, a samo stotinu godina ranije, u Drugom američkom ratu za neovisnost, Amerika je ratovala s Velikom Britanijom nakon što joj je London bio zabranio trgovati s europskim državama.
Trinaest britanskih kolonija u Sjevernoj Americi proglasilo je 1776. neovisnost, nazvavši se Sjedinjenim Američkim Državama. Slijedilo je dugo razdoblje unutarnje konsolidacije i napetosti koje su kulminirale građanskim ratom u drugoj polovici 19. stoljeća, a prije toga, 1812., neriješeni odnosi između Londona i njegovih bivših američkih kolonija rezultirali su ratom u kojem stvarno nije bilo pobjednika, ali koji je bio dio procesa osamostaljenja SAD-a i svršetka britanske dominacije na američkom kontinentu. Nakon što je u međuvremenu pomno izgradio svoje vojne potencijale, SAD se 1917. uključio u Prvi svjetski rat na strani saveznika i time se definitivno nametnuo kao svjetska sila reda. London se pomirio s tom činjenicom, tim više što je u ključnim pitanjima svjetske politike, uključujući i strateške odnose u Europi, nailazio na razumijevanje i podršku Washingtona. Zajednički korijeni i tijekom novije su povijesti jamčili povezanost, političke ideje na britanskom tlu i u SAD-u razvijale su se kao jedinstvena cjelina, a čak je i američki pokret za neovisnost bio uvelike nadahnut mislima engleskih liberalnih filozofa poput Johna Lockea, Johna Miltona ili Jamesa Harringtona. Zajedno s tim, sve veća usklađenost strateških ciljeva dovela je do čvrstoga savezništva koje je dobilo svoju potvrdu u Drugom svjetskom ratu i u okolnostima hladnoga rata.
Sjedinjene Države i Ujedinjeno Kraljevstvo, kao članice Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda i svjetske nuklearne sile, koordinirano djeluju u ključnim pitanjima svjetske sigurnosti, gospodarske politike i drugih globalnih izazova, a o važnosti toga partnerstva govori i izjava američkoga predsjednika Georgea W. Busha, koji je nakon terorističkih napada na Ameriku 2001. ustvrdio da je Ujedinjeno Kraljevstvo »najpraviji« prijatelj Sjedinjenih Država.
Kad je riječ o političkim odnosima u Europi, London je od Drugoga svjetskoga rata naovamo vrijedio kao produžena ruka Washingtona. Njegovi su se predstavnici brinuli o zaštiti američkih interesa na europskom tlu i utjecali na to da važna pitanja budu u skladu s američkim strateškim ciljevima. Padom komunizma i nestankom bipolarne podjele svijeta, koja se najviše očitovala upravo u Europi, slabila je potreba za zaštitničkom ulogom Amerike, a time je slabio i njezin utjecaj na europskom kontinentu. Europske sile koje su desetljećima poslušno slijedile upute iz Washingtona, posebice Njemačka, prošle su svojevrsnu emancipaciju i sve više preuzimaju odgovornost. Velika Britanija, kao ključni američki saveznik, time gubi na utjecaju, što je i ključni razlog njezina nezadovoljstva unutar Europske unije i u konačnici odluke da je napusti.
Američki predsjednik Trump od početka je stao na stranu britanskih zagovornika brexita, izlaska Ujedinjenoga Kraljevstva iz EU-a. I tijekom posljednjega posjeta Londonu otvoreno ih je podržao, obećavši da će u slučaju brexita ponuditi Ujedinjenomu Kraljevstvu trgovinski sporazum koji bi ublažio negativne posljedice izlaska iz Unije.
Trumpov posjet Londonu jasno otkriva trendove ne samo u dvorskim odnosima u Londonu, nego i u međunarodnoj politici. Trump je bez uvijanja izjavio da bi bivši britanski ministar vanjskih poslova i žestoki zagovornik brexita Boris Johnson bio dobar predsjednik vlade. Time se izravno uključio u unutarnju borbu za vlast nakon ostavke predsjednice vlade Therese May. Američki se predsjednici ni ranije nisu libili utjecati na to tko će voditi druge države, ali to se uglavnom radilo iza zatvorenih vrata. Njegov su posjet inače pratile brojne kontroverze, što zbog spomenutoga zauzimanja za brexit i za Johnsona, što zbog njegove uloge u svijetu ili pak odnosa prema pojedinim članovima kraljevske obitelji. To nije nikakva novost, državničke posjete često prate incidenti, nesuglasice i prosvjedi. Novost je to što je u ovom slučaju, zaslugom novih medija, američki predsjednik zapravo izravno komunicirao sa svojim protivnicima, kritičarima i prosvjednicima, što je i dvorski protokol bio pod utjecajem javnosti, pa je cijeli posjet doista povremeno podsjećao na putujući cirkus.
U filmskoj komediji s početka devedesetih »King Ralph« dogodi se da odjednom izumre britanska kraljevska loza. Ispadne da je jedini mogući nasljednik krune Amerikanac Ralph, daleki rođak kraljevske obitelji. Taj veseljak nekako prihvati okruniti se za engleskoga kralja, ali niti prihvaća niti razumije običaje i pravila dvora. Ne zna kako nazdraviti na svečanom banketu, ne zna kako pravilno jesti i ne pokazuje ni najmanju volju naučiti kako razgovarati s dvorjanima i drugim velikodostojnicima. Ralph jednostavno radi sve da pretvori dvor u mjesto dobre zabave. I na kraju sve nekako ispadne dobro, kao i u svakom zabavnom američkom filmu. Svijet odavno ne fascinira činjenica što na britanskom dvoru postoje stroga pravila ponašanja, nego to što se uvijek nađe neki neotesanac koji ih krši.
