Dvije trećine svjetske populacije – oko 5,2 milijarde ljudi – živi u zemljama u kojima postoje ozbiljna kršenja vjerske slobode. Takva su kršenja prijavljena u 23 od 54 afričke zemlje, a u njih 12 progon je izrazito snažan. Pandemija koronavirusa također je imala velik utjecaj na vjersku slobodu, a to se najviše očitovalo ograničavanjem vjerske prakse i bogoslužja, uskraćivanjem humanitarne pomoći vjerskim manjinama te stigmatizacijom pojedinih vjerskih skupina koje se optuživalo za širenje virusa. Dio je to podataka i brojki koji se mogu pročitati na osam stotina stranica detaljnoga izvještaja o vjerskoj slobodi u svijetu koji je, analiziravši 196 zemalja svijeta protekle dvije godine, objavila međunarodna zaklada papinskoga prava »Pomoć Crkvi u nevolji« (Aid to Church in Need).
Prema tom najnovijem izvještaju koji je predstavljen u utorak 20. travnja u Rimu i u drugih dvadesetak gradova svijeta znatno su povećani vjerski motivirani progoni i ugnjetavanja. Iako ih provodi organizacija povezana s Katoličkom Crkvom, analize se ne odnose samo na ograničavanje prava kršćana, nego i pripadnika drugih vjera. Vjerska sloboda kršena je u 62 države svijeta, a među zemljama s najgorim rezultatima neke su od najmnogoljudnijih nacija, poput Kine, Indije, Pakistana, Bangladeša i Nigerije.
Na predstavljanju izvještaja »Vjerske slobode u svijetu« u Rimu čelnik zaklade »Pomoć Crkvi u nevolji« kardinal Mauro Piacenza govorio je o važnosti vjerske slobode, ističući da to pravo ne smije pogaziti bilo koja vlada ili politička stranka iz kojega god razloga. »Vjerska sloboda temelj je svih drugih sloboda jer se ona odnosi na ljudsku savjest i na taj je način povezana s dostojanstvom svakoga pojedinca«, rekao je kardinal Piacenza.
Da je obrana vjerske slobode, temeljnoga ljudskoga prava koje danas nije manje važno nego proteklih godina, velika tema pokazuje i podatak da su u 30 zemalja svijeta vjernici bili ubijani zbog vjerske netrpeljivosti, a govori se i o »uljudnom« progonu. Izvještaj o vjerskim slobodama stoga je važan jer podsjeća na mnoge brutalnosti koje se događaju širom svijeta, ali i ona »tiha« često zanemarena ugnjetavanja i ograničavanja u zapadnim zemljama.
Donosimo popis glavnih fenomena koje je uočilo više od 30 međunarodnih stručnjaka i novinara koji su radili na izvještaju zaklade papinskoga prava, a koji daju pregled ograničavanja vjerskih sloboda na svih pet kontinenata. Izvještaj o vjerskoj slobodi želi biti glas za one koji ne mogu govoriti u svoje ime i koji su progonjeni zbog svoje vjere po cijelom svijetu, pa i ovi nalazi mogu biti za mnoge od njih izvor nade.
- Transnacionalne džihadističke mreže koje se šire duž ekvatora teže transkontinentalnim »kalifatima«. Takozvane Islamska država i Al-Kaida, uz ideološko i materijalno pokroviteljstvo s Bliskoga istoka, pridružuju se lokalnim oružanim skupinama i dodatno ih radikaliziraju kako bi uspostavile »provincije kalifata« duž ekvatora. Džihadističko nasilje proteže se od Malija do Mozambika u subsaharskoj Africi, preko Komorija u Indijskom oceanu do Filipina u Južnokineskom moru.
- Globalno raširen »cyber-kalifat« učinkovit je alat za regrutiranje i radikalizaciju preko interneta na Zapadu. Islamistički teroristi koriste se sofisticiranim digitalnim tehnologijama za regrutiranje, radikalizaciju i napade. Iako nisu uspješni u ograničavanju online komunikacije među teroristima, protuterorističke jedinice ipak su mogle spriječiti napade u nekoliko zapadnih zemalja.
- Vjerske manjine krive se za pandemiju. Već postojeće društvene predrasude protiv vjerskih manjina u zemljama poput Kine, Nigera, Turske, Egipta i Pakistana dovele su do povećane diskriminacije tijekom pandemije koronavirusa, tako što je tim skupinama uskraćivan pristup hrani i medicinskoj pomoći.
- Autoritarne vlade i fundamentalističke skupine pojačale su vjerske progone. U pojedinim azijskim zemljama s pretežno hinduističkim ili budističkim stanovništvom glavne društvene struje vjerskoga nacionalizma – kojima manipuliraju vlade i vjerski vođe – doveli su do uspostave etno-vjerske prevlasti. To je rezultiralo ugnjetavanjem vjerskih manjina, svodeći ih na građane drugoga reda.
- Seksualno nasilje kao oružje protiv vjerskih manjina. U sve većem broju zemalja zabilježeni su zločini protiv djevojčica i žena koje su otete, silovane i obvezne prisilno promijeniti vjeru. Sve veći broj takvih kršenja, koja se često čine nekažnjeno, potiču zabrinutost da je to dio fundamentalističke strategije kako bi se u konačnici ubrzalo nestajanje pojedinih vjerskih skupina.
- Tehnologije represivnoga nadzora sve su više usmjerene na vjerske skupine. U Kini 626 milijuna nadzornih kamera i skenera pametnih telefona na ključnim pješačkim kontrolnim točkama, temeljenih na umjetnoj inteligenciji, proizvode podatke i umrežuju ih u analitičke platforme i integrirani sustav, što osigurava da se vjerski vođe i vjernici pridržavaju propisa tamošnje komunističke partije.
- Više od 30 milijuna muslimana u Kini i Mjanmaru, uključujući muslimane Ujgura i Rohindže, suočeni su s ozbiljnim progonom. Međunarodna zajednica tek se počela koristiti međunarodnim pravom da zaustavi taj razvoj događaja.
- Na Zapadu su alati koji se mogu upotrijebiti za sprječavanje radikalizacije bačeni u more. Iako vlade prepoznaju da poučavanje svjetskih religija u školama smanjuje radikalizaciju i promiče međureligijsko razumijevanje među mladima, sve veći broj zemalja postupno ukida nastavu vjeronauka.
- Uljudni progon. Taj izraz odražava porast novih »prava« ili kulturnih norma kojima je, kako navodi papa Franjo, cilj »ušutkati religije i ograničiti ih na skrivanje savjesti svakoga pojedinca ili na margine – zatvorene prostore crkava, sinagoga ili džamija«. Te nove zakonski utvrđene norme rezultiraju time da prava pojedinca na slobodu savjesti i vjere dolaze u velik sukob sa zakonskom obvezom poštovanja tih zakona.
- Međureligijski dijalog – novi zamah Vatikana. Papa Franjo potpisao je s velikim imamom al-Azhara Ahmadom Al-Tayyebom, vođom sunitskoga muslimanskoga svijeta, Deklaraciju o ljudskom bratstvu za mir u svijetu. On je i prvi papa u povijesti koji je slavio misu na Arapskom poluotoku, a posjetio je i Irak kako bi produbio međureligijski dijalog.
