Na svijetu ne postoji ništa što ne bi svoje postojanje dugovalo Bogu Stvoritelju. Anđeli su prvijenci toga Božjega stvaralačkoga djela. Iako Sveto pismo nigdje ne opisuje njihovo stvaranje, ono ih je puno. Biblija govori ne samo o anđelima i vojsci nebeskoj općenito, nego i o pojedinim anđelima poimence, a nabraja i devet skupina ili vrsta anđela, to jest anđeoskih korova ili zborova. To su anđeli, arkanđeli, prijestolja, gospodstva, poglavarstva, vlasti, sile, serafi i kerubi. Ti stvorovi neprestano slave Boga i služe njegovu spasonosnomu naumu prema ljudima i svim drugim stvorenjima. »Anđeli su svjetla zapaljena na Svjetlu što nema početka«, piše sv. Ivan Damaščanski. »Svjetlo bez početka« sam je praiskonski Bog, a »svjetla zapaljena« jesu anđeli, nebeska bića koja svijetle jer gledaju lice Božje. Slično piše i Hans Urs von Balthasar, jedan od vodećih teologa 20. stoljeća, u svojoj knjizi »Slava i križ«: »Prema Luki, anđeli se ukazuju iznad jaslica kao bljesak Gospodinova silaska i poslije uzašašća kao sjaj njegova uzlaska. Kod praznoga su groba sjaj njegova uskrsnuća.«
Riječ »anđeo«, hebrejski »mal’ak«, dolazi od grčkoga izraza »angelos«, što znači »glasnik« ili »poslanik«, jer ih Bog većinom po nekoj službi šalje k ljudima. Tako ih definira i sv. Pavao u Poslanici Hebrejima: oni su »služnički duhovi što se šalju služiti za one koji imaju baštiniti spasenje«. Tumačeći knjigu Psalama, sv. Augustin pojašnjava: »Riječ anđeo označuje službu, a ne narav. Pitaš kako se zove ta narav? – Duh. Pitaš za službu? – Anđeo. Duh je po onome što jest, anđeo po onome što čini.« Po svom biću anđeli su, dakle, sluge i vjesnici Božji. Oni neprestano gledaju lice Božje na nebesima, objavljuje Isus u evanđelju; oni su i moćni izvršitelji Božjih naredaba, tumači psalmist.
Unatoč službama koje vrše u povijesti spasenja, anđeli kao duhovna bića već po svojoj biti izmiču svakomu istraživanju jer nemaju ni biografije ni puta svetosti kao što ih imaju svetci. Oni nisu postali sveti, nego su svetima stvoreni. Njihova svetost proizlazi iz tajne Božje svetosti, bez obzira na službe koje vrše. Stoga o njima možemo govoriti samo na temelju Božje objave – Svetoga pisma. Međutim, o njihovu postojanju i prisutnosti te njihovu štovanju možemo govoriti i u povijesnom kontekstu spasenjskih događaja u kojima su sudjelovali, kako u Starom tako i u Novom zavjetu.
Tko su anđeli donekle se može razumjeti i po usporedbi s čovjekom, za kojega Sveto pismo kaže da ga je Bog stvorio »malo manjim od anđela«. Sv. Grgur Veliki, papa i crkveni naučitelj iz 6. stoljeća, piše da je Bog stvorio dvije vrste stvorova da ga spoznaju, ljube i da mu služe: anđele koji su samo duhovi i ljude koji imaju duh i tijelo. Ljudska je duhovna duša besmrtna, a tijelo smrtno; Bog je pak duh i nema tijela. Nismo, dakle, slika i prilika Božja po tijelu, nego po neumrloj duši. Po sličnosti duše s Bogom čovjek posjeduje i besmrtnost, kao i moć razuma i slobodne volje.
Anđeli su stoga Bogu bliži i sličniji nego ljudi jer su stvoreni kao čisti duhovi, bez tijela. Sveto ih pismo uvijek naziva duhovima, a »duh nema tijela ni kostiju«, bilježi Isusove riječi evanđelist Luka. Stoga je anđeo ljepša i savršenija slika Božja od čovjeka. Dok je čovjek najplemenitiji stvor na zemlji, anđeo je pak najplemenitiji od svega što je Bog uopće stvorio. No anđeli nisu od vječnosti, nego ih je Bog za vječnost stvorio. Biblija izričito ne spominje stvaranje anđela, ali već prva rečenica Svetoga pisma u Knjizi Postanka glasi: »U početku stvori Bog nebo i zemlju.«
Time nas sveti pisac upućuje da je Bog najprije stvorio nebo, pa prema tome i anđele u njemu, a tek onda zemlju – sav vidljivi svijet – i na kraju prve ljude, Adama i Evu.
Iz Katekizma Katoličke Crkve znamo da su anđeli stvoreni na nebu, a ne na zemlji, i da ih je stvoreno veoma mnogo. Sveto pismo često spominje da ih ima veliko mnoštvo. U Knjizi Otkrivenja sv. Ivan svjedoči: »I vidjeh, i začuh glas anđela mnogih naokolo prijestolja… Bijaše ih na mirijade mirijada i na tisuće tisuća.« Ima ih, dakle, toliko da njihov broj može znati samo Bog Stvoritelj. I anđele je Bog stvorio svojom riječju kao i sve drugo, čitav svemir, čitav nebeski i zemaljski svijet. No jedino je čovjeka Bog izuzeo od takva načina stvaranja. Za nj u Knjizi Postanka ne piše: »I reče Bog: ‘Neka bude čovjek’«, nego: »I reče Bog: ‘Načinimo čovjeka na svoju sliku…’«. Bog je, dakle, čovjeku tijelo načinio od zemlje, a stvorio mu je samo dušu udahnuvši mu svoj dah.
Katekizam nastavlja: »Kao čisti duhovni stvorovi anđeli imaju razum i volju: oni su osobna i besmrtna stvorenja. Po savršenstvu nadilaze sva vidljiva stvorenja. O tome svjedoči sjaj njihove slave.« Da su anđeli nevidljivi, razumije se samo po sebi jer nemaju tijela. Ipak, u Svetom pismu čitamo i da su neki ljudi vidjeli anđele. Kako je to moguće? Činjenica je da je čovjek, dok živi na zemlji, upućen na svoja sjetila i razum. Ljudi najviše vjeruju svojim sjetilima: onomu što sami čuju, vide, osjete, dožive. Zato Bog dopušta da anđeli što ih šalje ljudima poprime ljudsko obličje – prividno tijelo.
Tako su se anđeli ukazali kao mladići Abrahamu, Lotu, Tobiji i drugim biblijskim osobama. U knjizi proroka Daniela čitamo: »Čovjek odjeven u lanene haljine (…) mi reče: ‘(…) Ustani, jer ja sam evo k tebi poslan.’ (…) Tada me se dotače onaj što bijaše kao čovjek te me okrijepi.« I arkanđeo Gabriel došao je Blaženoj Djevici Mariji u vidljivu ljudskom liku. Pastiri su kod Betlehema anđele i vidjeli i čuli. Sv. Franjo Asiški, kao i neki drugi svetci, također je vidio anđela, i to s krilima, da ne bude nikakve sumnje da je poslanik Božji. Tako se anđeli i slikaju da bi se predočila njihova zaštita i brzina kojom se mogu u tren oka stvoriti gdje god hoće.
No anđeli ne mogu biti posvuda kao Bog, nego svaki anđeo ima samo jedno određeno mjesto. Iako ne mogu biti u isti čas na dva mjesta, kao duhovna se bića ipak mogu u tren oka premjestiti s jednoga mjesta na drugo, ma kako ono bilo udaljeno. Anđeli nemaju nikakvih smetnja ni zaprjeka u prostoru. Mogu proći kroz svaku tvar i doprijeti do svega, baš kao što se i Isus poslije uskrsnuća odjednom pojavio među apostolima u dvorani posljednje večere prošavši »kroz zatvorena vrata«. To će svojstvo nakon uskrsnuća imati i naše ljudsko tijelo.
