Prilikom stručnoga posjeta Zagrebu stručnjak za odnos znanosti i religije, počasni kanonik anglikanske katedrale sv. Marije u Edinburghu dr. Michael Fuller objasnio je zašto prirodne znanosti i teologija mogu voditi plodonosan dijalog, uz poštovanje međusobnih granica, te zašto bi »nove ateiste«, da se nisu pojavili, trebalo izmisliti.
Vjera, znanost, razum, religija – sve su to vrlo »skliske« riječi. One znače mnogo različitih stvari različitim ljudima. Često se susreće ideja da religija pripada području vjere, a znanost i filozofija području razuma. Međutim, time se podupire ideja da su one prilično ovisne jedna o drugoj; funkcioniraju na različite načine, no međusobno se ne isključuju. U znanosti ima vjerovanja, kao što u vjeri ima razuma. Evo primjera za potonje: sva je znanost utemeljena na ideji da je svemir zakonit, uređen prema zakonima, te da možemo otkriti te zakone. A to samo po sebi nije znanstvena spoznaja, to nije nešto što se može utvrditi promatranjem, to je pretpostavka, takoreći stajalište vjere. A na drugoj razini, ako se tko bavi znanošću, mora vjerovati u točno predstavljanje rezultata istraživanja drugima. Ne moram napraviti svaki eksperiment da bih dokazao da su drugi znanstvenici u pravu; vjerujem da su točno izvijestili o rezultatima, tako da onda mogu dalje graditi na njima. Postoje principi u vezi s kojima se može reći da je vjera dio svakodnevne znanstvene prakse. Što se tiče razuma u religiji, često se navodi komentar Richarda Dawkinsa da je vjera vjerovanje u nešto bez dokaza. To je totalna karikatura vjere. Ta izjava oslanja se na ideju da postoji samo jedna vrsta dokaza – prirodoznanstveni dokaz. U vjeri, međutim, sigurno ima razuma jer nitko ne vjeruje a da nema nikakav razlog za to. Naravno, istraživači koji se bave mojim područjem često rutinski – i pogrješno – miješaju pojam religije i pojam teologije. Te se riječi često rabe kao istoznačnice, što je veoma pogrješno. Ne bismo to smjeli činiti. Teologija je akademska disciplina, primjena razuma na informacije o vjeri, promišljanje o tome što vjera znači, promišljanje o Bogu i predodžbama koje o Bogu imamo, tako da je teologija racionalan pothvat. Ukratko, da; smatram da u znanosti ima vjere i da u religiji ima razuma, svakako.
U anglofonom kontekstu kontroverza je započela u kasnom 19. stoljeću. Thomas Henry Huxley, agnostik, pokušao je ustoličiti znanost kao struku jer su tada znanstvenici bili amateri, a mnogi i klerici. To je bilo vrijeme kada su se znanstvena otkrića predstavljala teološkim jezikom. Ljudi poput Huxleyja htjeli su razdvojiti znanost od religije i učiniti je profesijom. Njegovi su nasljednici projicirali mit o sukobu znanosti i religije u prošlost, što ne odgovara istini. Tada su, krajem 19. stoljeća, američki autori poput Andrewa Dicksona Whitea objavili važna djela kojima su proširili ideju »rata« između znanosti i religije. U pozadini su bile konkretne agende koje su ti ljudi imali. Oni koji su željeli proširiti ideju o mitu uspjeli su, dijelom zato što mediji vole konflikte. Povjesničari poput Petera Harrisona pokazali su da je ono što danas smatramo znanošću i religijom vrlo različito od onoga što su ljudi pod tim smatrali u srednjem vijeku; tu je nastala zabuna. Galileo nije mogao biti »znanstvenik« u suvremenom smislu – ta je riječ prvi put upotrijebljena tridesetih godina 19. stoljeća.
O tome ima mnogo neslaganja i mnogo je natruha o tome u što je Darwin zapravo vjerovao. Mislim da je najtočnije reći da je bio angostik; nije ni vjerovao u Boga niti ga je nijekao. Zapravo je tu riječ – »agnostik« – skovao Thomas Henry Huxley, jedan od Darwinovih ranih podupiratelja, kako bi opisao svoje vlastito stajalište. Huxley je smatrao da ateizam nije ništa više opravdan od teizma jer ni jedno se od toga ne može dokazati. Tako je sebe opisivao kao agnostika. Mislim da je najpoštenije opisati Darwina na taj način. Darwin je svakako podupirao vjernike, njegova je supruga bila vrlo pobožna kršćanka, a bio je uključen i u zbivanja u svojoj lokalnoj župi, dok je živio u Kentu; bio je dobar prijatelj s lokalnim vikarom, nije bio neprijateljski raspoložen prema vjeri.
O tome se naširoko šuška, da se na neki način obratio na samrtnoj postelji, ali čini mi se da nema konkretnih dokaza za to.
I vjera i znanost su istinite. Fizičar i religiolog Ian Barbour popisao je četiri moguća odnosa vjere i znanosti: konflikt, neovisnost, dijalog i integraciju. Put kojim se najčešće ide put je dijaloga. Prema njemu religija govori istinu o nekim aspektima stvarnosti, a o nekima znanost. One se mogu susresti na obostranu korist u dijalogu. Na tome se radi na različite načine. Teolozi uvelike slijede taj put, tražeći na koje načine suvremena znanost može biti korisna teologiji, primjerice kao izvor novih metafora, slika koje nam pomažu misliti o Bogu. Važno je da, pri oblikovanju teoloških perspektiva, ne zaobilazimo suvremenu znanost, ono što je znanstveno dokazano. Mislim da je to važno. Također smatram da teolozi imaju potencijal utjecati na znanost, dijelom preko etičkih razmatranja. Etika se obično smatra nečim što pripada carstvu vrijednosti, koje ne pripada području znanosti. Također, teolozi razvijaju vrijedne vještine na polju hermeneutike – razumijevanje tekstova, koji ponekad postavljaju složene interpretacijske zadaće; u tome im znanstvenici mogu pomoći. Primjerice, velike baze podataka pomažu u interpretaciji. To je zahtjevan posao koji iziskuje hermeneutičke vještine koje opet teolozi imaju te i oni mogu pomoći znanstvenicima. S jedne strane naginjem putu dijaloga, a s druge strane, model neovisnosti znanosti i teologije također je važan – da one djeluju u svojim vlastitim područjima. Njihov dijalog ima granice. Primjerice, raspravlja se i o tome može li se dokazati Božja egzistencija. Tu bih priupitao: O kojem je Bogu riječ, čiju to egzistenciju želimo dokazati? Ako ga možemo opisati ili kategorizirati svojom maštom, mislim da je ta predodžba Boga lažna. Prilično se opirem takvu razumijevanju Boga. Bog je nemjerljivo veći nego što možemo zamisliti i opisati, ili čiju egzistenciju možemo dokazati. Kada se radi o takvim pitanjima, naginjem neovisnosti znanosti i teologije. Mislim da je kod novih ateista problematičan model Boga o kojem govore. Ja o Bogu mislim u potpuno drukčijem smislu. Važna je tzv. negativna teologija – reći što Bog nije. Jedan rani kršćanski pisac, Dionizije Aeropagit, govorio je o Božjoj egzistenciji onkraj kategorija egzistencije nas samih i stvari u svijetu. Ako Bog postoji, on ne postoji na taj način. Bog postoji kao vrhovni Uzrok svega, a ne kao jedan od uzroka stvari u svijetu.
Opet, to su »skliske« riječi. Mogu značiti vrlo različite stvari. Religija je nešto što se prakticira na zajedničarski način; postoje religiozni oblici ponašanja. Primjerice, ako ste kršćanka, sudjelovat ćete u liturgiji, to je izraz vaše religioznosti. Vjera je nešto osobnije; ako imam vjeru, vjerujem u Boga s kojim imam osobni odnos. Naravno, može se govoriti o tradicijama vjere. Postoje razni način na koje se religija može proučavati, jedan je od njih i znanstvena perspektiva. Mnogo je posla u posljednja tri desetljeća napravljeno na području znanosti o religiji, gdje se religija promatra kao nešto što su, čini se, svi ljudi u svim vremenima ispovijedali. Pitanje je kako je ta činjenica poveziva s evolucijom. Postoji teza da je ljudski mozak razvio određene module – načine ponašanja – koji čovjeku donose dobrobit. Religija bi u toj perspektivi bila rezultat takvih modula, izravno ili neizravno. Međutim, pojam religije koju takvi znanstvenici imaju – kao vjerovanje u nadnaravno djelovanje – prilično je ograničen i ograničavajući. Vrlo je zanimljive stvari pokazao rad Amerikanke Elaine Ecklund koja je istraživala što znanstvenici i vjernici misle o religiji. Provela je ankete, prvo u Americi, a onda i šire. Otkrila je da postoji mnogo podudaranja između znanstvenika i vjernika u poimanju religije, mnogo više nego što se obično misli. Dakle, vjera povezuje ljude, i to ne samo unutar religijske grupe kojoj pripadaju, nego s društvom u cjelini, u nastojanju služenja društvu, u nastojanju da ga se poboljša.
Studenti kojima predajem vrlo su zainteresirani. Među stotinjak studenata koje imamo godišnje poučavam oko 20 diplomanata u sklopu izbornih kolegija i oko sedam postdiplomanata, polaznika magisterija i doktorata. Među njima postoji golem interes. Dolaze iz različitih pozadina; neki su vjernici, kršćani i muslimani, neki su agnostici koji žele više saznati o temi, a ima i ateista. Stajališta su im vrlo različita, ali strastveno su zagrijani za temu, što je sjajno. Oni su sami odabrali baviti se time. O interesu opće javnosti nedostaju podatci, ali mislim da je interes dosta velik. Mislim da mnogo dugujemo »novim ateistima« što su ohrabrili ljude da promišljaju o temi religije i znanosti. Jednom sam u šali rekao jednomu studentu: da nam Gospodin nije dao Richarda Dawkinsa, morali bismo ga izmisliti. Zbog njega su ljudi počeli postavljati pitanja, zainteresirali su se; ponekad su neprijateljski raspoloženi prema religiji, ali nekada žele doznati više. Kada se radi o znanosti i religiji, popularna je predodžba da je jedna u pravu, a druga u krivu, no rad Elaine Ecklund potvrdio je da su znanstvenici bliži religijskim predodžbama, a vjernici bliži znanstvenima nego što se obično pretpostavlja.
Studenti koji imaju osobni odnos s Bogom najviše se zanimaju za sve u vezi s odnosnom s božanskim koji oblikuje njihov život, ono što povezuje njihovo osobno iskustvo, osobno poznavanje Boga, sa stvarima o kojima teolozi govore. Bio sam dirnut prošle godine kada sam s postdiplomantima govorio o Descartesu. Njegovo je razumijevanje Boga bilo poimanje najvišega bića, svemoćnoga, dobroga i sveznajućega, koji je stvaralačkim činom sve pozvao u postojanje – veoma klasično razumijevanje Boga. Tada smo govorili o Blaiseu Pascalu koji je imao vrlo intenzivnu osobnu objavu te Boga nazvao Bogom Abrahama, Izaka i Jakova, a ne Bogom filozofa i učenjaka poput Descartesova. To nije bio Bog kojega je Pascal iskusio, to je bio osoban Bog koji stupa u odnos s vjernikom, Bog koji je u Starom zavjetu razgovarao s Abrahamom, Izakom i Jakovom. Kada sam govorio o tome, mnogo se studenata snažno zainteresiralo. Uskliknuli su: »Da, to je to, postoji subjektivni doživljaj Boga, a ne tek onaj objektivni pojam o kojem se najčešće govori.« U postprosvjetiteljskom svijetu u kojem živimo uvijek tražimo objektivno razumijevanje stvari – što je legitimno – no postoji i subjektivno. Mislim da je to vrlo uzbudljivo. Smatram da postoji interes za pitanje tko je Bog. No – o kojem to Bogu zapravo govorimo?
Jest. Postoji lijep citat Johannesa Keplera koji je rekao da on i njegovi kolege misle Božje misli nakon njega. To je izrečeno na lijep način. Mnogi pioniri znanosti smatrali su da je Bog obdario svemir posebnim svojstvima i da se pri proučavanju tih svojstava na neki način bavimo teologijom. Postoje dvije knjige: Sveto pismo i knjiga prirode kojima je Bog autor, tako da o Bogu možemo učiti ih obiju. Takva teološka motivacija bila je svojstvena mnogim znanstvenicima. Zakonitost svemira i njegova uređenost svjedočili su o postojanosti Boga koji je stvorio svemir. Ispustim li olovku, past će na stol. Ako ponekad, umjesto da padne na stol odleti na strop, ako se ponaša na nasumičan način, racionalna misao postaje nemoguća. Iz toga se može zaključiti da se narav svemira ponaša na način koji nam omogućuje da dobro živimo u njemu, na uređen i zakonit način. Newton je jedan on znanstvenika na koje je ta misao izvršila utjecaj. Prema njemu svemir je prožet zakonima koje je postavio Bog Svevladar. Je li to nužna motivacija za bavljenje znanošću? Ponekad se kaže da je znanost izrasla na zapadnjačkom, kršćanskom tlu.
Ne bih se usudio reći da je to jedini kontekst u kojem je znanost mogla nastati, no moguće je da je nastala na Zapadu baš zbog prevladavajućih predodžaba, uz druge uvjete koji su bili potrebni za njezin procvat.
Na neki su način novi ateisti potaknuli mnogo dobroga. Nadam se da su još utjecajni jer izazivaju ljude na promišljanje. Ako pitate jesu li u krivu – svakako jesu. Pogrješan je način na koji poimaju Boga i vjeru. Vjeru definiraju kao vjerovanje bez dokaza, a to je karikatura vjere. Postoji vrlo dobra i zabavna knjiga teoretičara kulture Terryja Eagletona, koji je ateist, u kojoj daje osvrt na djelo »Iluzija o Bogu« Richarda Dawkinsa. U njoj tvrdi da je Dawkinsovo poimanje Boga karikaturalno, da je Bog neki »gigantski momak«, neka vrsta figure Supermana, koji radi stvari koje ljudi ne mogu jer nemaju dovoljno moći. Eagleton je potpuno u pravu – to je karikatura. Mnogo toga što su napisali »novi ateisti« potaknuto je napadom na newyorške blizance u rujnu 2001.; taj su napad vidjeli kao znak religijskoga ekstremizma – i njime su se koristili kako bi pokazali što religija čini ljudima – navodi ih na okrutnosti. Međutim, golema većina religioznih ljudi ne radi takve stvari. Naprotiv, rade ono što je od velike dobrobiti za društvo – primjerice karitativni rad. Povijest bolnica i škola na Zapadu povezana je s religijskim tradicijama, s crkvenim redovima koji su osnivali prototipe škola i socijalnih ustanova. Golem udio dobrobiti koju je religija donijela društvu novi ateisti potpuno ignoriraju smatrajući je fundamentalno zlom pojavom. To je besmislica.
Želio bih postaviti protupitanje: spomenuli ste sekularizam i relativizam – tako suvremeni svijet sebe voli zamišljati – no koliko je to stvarno istina? Vjerujem da bi većina obrazovanih ljudi na Zapadu rekla da je tomu tako. No je li doista? Koliko je svijet sekulariziran i moralno relativiziran? Mit o raščaranju – ideja da je suvremeni svijet raščaran – uopće nije moderna ideja, samo je nesavršeno realizirana u suvremenom svijetu. Mislim da ima smisla postaviti taj sekularistički narativ u pitanje. Možda su institucionalne religije na Zapadu u opadanju – u Velikoj Britaniji broj ljudi koji idu u crkvu opada – no u kojoj mjeri to odražava pad religioznosti među ljudima općenito? Golem interes za nove religijske i pseudoreligijske pokrete, kao i za (nažalost) različite sekte, pokazatelj je da u ljudima postoji urođena religioznost. Ako se tradicionalna snaga religije u kršćanskim crkvama čini neučinkovitom – religioznost će pronaći druge kanale te snage. Dobro je započeti sa socijalnom pravdom. Ako se društvo slaže da je ona nešto dobro, to može biti zajednički temelj suradnje religije i društva. Evo primjera: u Anglikanskoj Crkvi liturgija započinje priznanjem grijeha. U nekim se crkvama taj dio danas ispušta. Mislim da je to pogrješan pogled. Svima nam je zajedničko da smo grješni, činimo stvari zbog kojim žalimo, i s pravom tražimo Božje oproštenje i čujemo od svećenika da nam Bog prašta. Pružiti ljudima priliku da promišljaju o grijesima i čuju da im je oprošteno – to im pomaže. Pastoralni savjeti u Hrvatskoj i Škotskoj razlikovat će se zbog razlike u kontekstu. No jasnoća je važna. Što se tiče spolne etike, već desetljećima vlada velika permisivnost na tom području, koja se nije pokazala dobrom. Mladi ljudi to vide i pitaju se koji bi pristup bio bolji.
