Stephen Schwartz tvrdi: »Ante Ciliga je jedna od najznačajnijih i najodgovornijih figura što su potekle iz modernoga hrvatskoga društva.« »Svjedok 20. stoljeća«, kako je sam potvrdio. Ciliga je rođen 1898. u istarskom selu Šegotićima u župi svete Marije Magdalene Krnica kraj Pule. Župu su utemeljili prebjezi iz Dalmacije 1520. koje je tamo doveo svećenik Ivan Buršić. Župa je tada imala oko 2000 žitelja, župnik je bio Dimitrije Ćurković. Susjednom je kapelanijom Mutvoran kratko upravljao Antonio Santin, kasniji riječki i tršćanski biskup. Ondje je učio hrvatski jezik i valjda kalio osjećaj pravičnosti jer će protiv talijanskoga fašizma razgovarati sa samim Benitom Mussolinijem i braniti Židove pred papom Piom XI.
Roditelji su Anti Ciligi udahnuli duh domoljublja. Sa sedam godina otišao je k stricu veterinaru u Mostar. Već se sa 14 godina izdvojio po isticanju domoljublja i bio je izbačen iz svih škola u BiH. U Križevcima je 1918. pohađao Poljoprivrednu školu. Studirati je želio u Pragu, a u Zagrebu je doktorirao filozofiju. Vjerovao je u jednakost ljudi i zanosio se socijalističkim i komunističkim idealima. Bio je sekretar Komunističke partije 1922.
Iz Beča je 1925. otišao u Rusiju jer je izbliza želio upoznati socijalizam. Zanosio se »radničkom diktaturom«. Od deset godina boravka u Rusiji, tri je godine bio u Moskvi, jednu je predavao političke nauke u Lenjingradu. Tri je godine bio politički zatvorenik. I dvije i pol bio je prognanik u gulagu na Uralu i u Sibiru. Na svojoj je koži iskusio »blagodati« socijalizma. Svagdje je bio gdje god se dizala revolucija. Bio je vizionar, novinar, publicist, povjesničar, socijalist, svjedok vremena, prognanik 60 godina, vuk samotnjak i neshvaćen, siromah, boem. I Ciliga svjedoči da je bit svih logora »razaranje dostojanstva i moralnoga integriteta žrtava«.
U Proštini, kraju raštrkanih sela, Ciliga je 4. travnja 1921. bio na čelu ustanka protiv nasilja talijanskoga fašizma, sudjelovao je u pobuni raških rudara i u osnivanju »Labinske Republike«. Prvi je ustao protiv fašizma u Europi, što se ne spominje jer je kao humanist nepoćudan svima koji su zaprljali svoje ruke. Odgovor na taj ustanak bio je napad 500 vojnika i 100 fašista na njegovo selo i paljenje njegove rodne kuće. O svojim patnjama u Rusiji napisao je knjigu »U zemlji velike laži«. Ta knjiga objavljena je u Parizu 1938. godine i prevedena je na važnije svjetske jezike, čak i na japanski. Objavljena je i u Hrvatskoj, u nakladi »Ceresa« 2007. godine. Ta je knjiga bila prvo svjedočanstvo što se zbiva u Rusiji i kako »satan revolucije guta i vlastitu djecu«, i prvo informiranje Europe i svijeta o sovjetskoj slobodi. Novinar u intervjuu s Ciligom piše da se »mnogim diže kosa na glavi« kad čuju što je proživio Ciliga, i kako mu uvijek smeta »diletantizam hrvatskih političara«. Valjda i danas mrtvomu!
Ciliga je posvjedočio kako su čitave kompozicije seljaka vodili u ropstvo. Očajni su roditelji umiruću djecu pružali kroz prozor da im telegrafski stup smrska glavu. »Onaj koji nije živio u sovjetskim zatvorima, koncentracijskim logorima i izgnanstvu, gdje je živjelo 5 milijuna robova, koji ne pozna najveću kaznionicu u povijesti, gdje ljudi skapavaju kao muhe i ubijaju ih kao pse, gdje čovjeka tjeraju na rad kao psa, taj ne može imati pojma što je Sovjetska Rusija i staljinističko besklasno društvo«, napisao je Ciliga. Britanski povjesničar Conquest misli da je samo za Staljinovih čistki ubijeno 20 milijuna ljudi. Drugi autori govore o 100 milijuna ubijenih žrtava komunizma na čitavom svijetu.
Izmučen, Ciliga se odlučio na borbu na život ili smrt. Iz protesta prerezao si je žile. Dokazivao je da je talijanski državljanin i to mu je pomoglo da je konačno 3. prosinca 1935. bio prognan iz Rusije. Ali je bio upozoren da ne piše negativno o Rusiji i da bude oprezan da ga ruski agenti ne izbace iz jurećega vlaka. Svagdje su ga pratili sovjetski NKVD i jugoslavenska UDBA.
Ciliga se sklonio u Rim. Družio se s rodoljubnim Hrvatima. Kasnije se nastanio u Parizu. Naposljetku je 199l. došao u Zagreb i umro u 94. godini u domu kao neumorni borac za istinu i svjedok europskih dramatičnih zbivanja 20. stoljeća.
U Rimu je Ciliga 1978. objavio knjigu na hrvatskom pod naslovom »Sam kroz Europu u ratu«. Prorekao je da će se Rusija okrenuti demokraciji i poštivanju Crkve.
Kada je Ciliga 21. listopada 1992. umirao u domu u Zagrebu, pitali su ga prijatelji što želi, a on je poželio da mu čitaju povijest Hrvatske. Posebno je volio slušati o Ljudevitu Posavskom koji je 919. utemeljio hrvatsku državu u ono vrijeme svih mogućih previranja. Ciliga se osjetio sretnim što je nakon 60 godina progona konačno počinuo na grudima voljene Hrvatske koja je upravo stjecala samostalnost i demokraciju i nikada se nije prestao nadati boljemu sutra.
Vjerujemo da je izgarajući za pravdu i domoljublje, za domovinu, a domovina je, kako netko reče, »drugo lice Božje«, smrću ugledao lice Božje i našao rješenje svih svojih zagonetka. I sigurno se veseli Stepinčevoj kanonizaciji.
