ANTE SIRONIĆ – SVEĆENIK, NOVINAR, KNJIŽEVNIK »Izraziti antifašist iredentist«

Ima ljudi koji nam nekako »prođu ispod radara«, nezamijećeni, premda to svojim životom i djelima ne zaslužuju. Može se to reći i za Antu Sironića, svećenika književnika, novinara i urednika.

Rođen je u srcu hrvatske Istre, u Trvižu kod Pazina 1915. Gimnaziju je pohađao u Zagrebu i na Sušaku, gdje je maturirao na Državnoj realnoj gimnaziji. Bogoslovlje je studirao u Senju od 1936. do 1940., kada je zaređen. Prvo službuje kao kapelan na Jelenju, potom kao župnik u Sušačkoj Dragi te naposljetku na Trsatu od 1984. do 1991.

U mladosti je postao član Hrvatskoga katoličkoga akademskoga društva »Domagoj«, koji je, kako je napisao, »nosio u sebi hrvatsku misao, hrvatsku samobitnost, koju je obilježavala slobodna Hrvatska«. Njegovo hrvatstvo nije moglo promaknuti talijanskim fašistima, koji su ga 29. studenoga 1941. priveli u riječki zatvor, da bi uskoro bio prebačen u zatvor »Carceri giudiziarie« u Veneciji, s karakteristikom »izraziti antifašist iredentist«. Pušten je 7. siječnja 1942. i vraćen u Rijeku. Ostavio je svjedočanstvo talijanskoga fašističkoga zločina u Podhumu 1942., zapisavši: »Snivajte, dragi naši, vječni san u Bogu, na rubu pjeskovitog Polja, okruženi zidom, koji kao da vas želi sačuvati od budućih zala.« Uz pastoralni rad, predavao je nakon rata petnaestak godina književnost na srednjoj klasičnoj školi biskupskoga i salezijanskoga Sjemeništa u Rijeci. Umro je 15. ožujka 1996. i pokopan je na Trsatu.

Pisati je započeo već kao srednjoškolac u »Luči« i sušačkoj »Istini«, koju je uređivao svećenik, književnik i novinar Josip Blažina Jožčenko, a zatim je pjesme, crtice, kritike i feljtone objavljivao u »Hrvatskoj straži« (dnevniku i tjedniku), »Kalendaru Gospine krunice«, »Gospinoj krunici«, »Hrvatskoj prosvjeti«, »Katoličkom listu«, »Danici« i »Marijinu Trsatu«. Kada su 1963. počela izlaziti »Bakarska zvona«, mjesečnik za kršćansku kulturu, bio je suradnik njihova urednika don Josipa Šojata, a nakon što su ona 1981. prerasla u »Zvona« postao je njihov urednik do smrti. Ondje je objavljivao svoje čuvene reportaže prošavši sve župe Riječke metropolije, ali i s putovanja diljem Europe. Volio se potpisivati pseudonimom »Proleter«.

Sastavio je pjesnički križni put »Uspon na brdo« 1982., uz crteže fra Ambroza Testena, posebice zanimljiv po tome što je u njemu uz Kristovu muku tematizirao muke nerođena djeteta, te prozni križni put pod istim naslovom 1980. Na svoj feljtonistički način napisao je i 1966. tiskao »Život Isusov u pedeset ogledala«, temeljen na vlastitu doživljaju četvorice evanđelista: »Velika književna četvorica su siguran i nepresušiv izvor, koji ključa toplo i zdravo kao toplice, i liječi sve moguće duševne reume i paralize. (…) Liječenje u tim toplicama je jeftino, lako i pristupačno, pa svatko s malo dobre volje može do njih.« Godine 1988. objavio je knjigu »Neumorni radnik: Josip Pavlišić, nadbiskup riječko-senjski i metropolit riječki: zlatomisnik 1938-1988«, a 1992. zbirku od dvadeset feljtona »U sjeni Trsatskog zvonika«, donijevši razne događaje i zgode vezane za svetište. Posebno su zanimljive knjige njegovih memoarskih feljtona »Odjeci života« 1994. i »Susreti« 1996., u kojim je novinarskim stilom opisao zanimljivosti iz svojega života, među ostalim i sjećanja iz mladenačkih dana kada je kao domagojac sudjelovao u kulturnim gibanjima Hrvatskoga katoličkoga pokreta. Opisao je svoju suradnju s urednicima tjednika »Hrvatske straže« Augustinom Juretićem i Vladimirom Sironićem, zatim svoje uzničke dane, hodočašća i uredničke dane u »Zvonima«.

Napisao je i veći broj pjesama, među ostalim prigodnu »Himnu Župe svetoj Tereziji od Djeteta Isusa«:

U sličnu je tonu »Crekvina u Kastvu«:

Mnoge su mu pjesme prožete nostalgičnim sjećanjem na djetinjstvo.

Mnogostruko spisateljski i urednički zauzet, posebice je feljtonima i reportažama zavrijedio spomen u leksikonu katoličkih kulturnih radnika.