Globalno popularni športovi, među kojima prednjači nogomet, ostale discipline često stavljaju u drugi plan, pa se tako nerijetko govori o »velikim« i »malim« športovima. Tako je i u hrvatskoj športskoj javnosti koja osim nogometa među kolektivnim športovima prati rukomet, košarku i vaterpolo, u kategoriji individualnih najzvučniji su atletika i tenis, a povremeno gimnastika i skijanje. No hrvatske se boje uspješno brane i u hrvanju. Prema podatcima Hrvatskoga hrvačkoga saveza Hrvati su samo u seniorskoj konkurenciji na velikim natjecanjima između 1955. i 2019. godine osvojili ukupno 25 medalja, od čega su po jedno zlato, srebro i bronca došli s Olimpijskih igara.
Višestruki osvajač medalja bio je i danas mladi trener Anton Đok, kojega je zbog iznimnih športskih uspjeha Grad Sesvete proglasio 2009. športašem godine. Put uspjeha u svijetu hrvanja na vrhunskoj razini nastavlja i danas, kad se bori uz strunjaču, pomažući svojim vodstvom i savjetima mladim hrvačima koji se natječu u juniorskoj konkurenciji. U posljednje tri i pol godine njegovi su športaši osvojili ukupno osam medalja na svjetskim natjecanjima. Oženjen je i otac dvoje djece.
»Hrvač mora biti brz poput atletičara, fleksibilan i jak poput gimnastičara, eksplozivan poput dizača utega i pametan poput šahista«, naveo je Đok često navođeni opis hrvača u kineziološkoj literaturi. No, kaže on, uloga pametnoga šahista hrvaču je potrebna i izvan športskoga borilišta. Iako profesionalni hrvači ipak mogu osigurati pristojnu egzistenciju, unutar hrvačkoga sustava potiče se izgradnja športske karijere paralelno uz onu akademsku. »Mnogi su hrvači studenti i velik postotak njih završi fakultet i nakon karijere natjecatelja nastavi raditi u hrvanju ili u nekom drugom športu. Zato volim reći da je hrvanje postalo akademski šport. Samim time naš je šport među prvim izborom kod roditelja jer oni prepoznaju da će djecu trenirati profesionalci. Kada bih birao put za vlastito dijete, odabrao bih upravo taj put dualne karijere, gdje će dijete imati usađene športske vrijednosti i znati cijeniti svoj život, zdravlje i tijelo, a paralelno s time radit će na sebi i studirati. Time dobivamo i športaša i intelektualca.«
»Ne može se uspjeti u hrvanju ako se istinski ne voli tako težak šport«, kaže. »Pravi je put da nešto materijalno, poput medalje, dolazi kao posljedica dobroga rada. Kao i u svemu u životu, utjecaj neke nove stvari može osobu unaprijediti ili unazaditi. Ako se športaš nakon medalje uzoholi i misli da je najbolji, a svi ostali manje vrijede, ta će ga medalja utopiti. Ali ako uzme medalju i ostane ponizan i zahvalan Bogu i nastavi naporno raditi, ta će medalja oplemeniti i njega i okolinu. Drugi će govoriti: ‘Pogledaj njega, osvojio je važnu medalju, a i dalje je onaj isti!’«
»Dečke se može voditi na temelju autoriteta, tako da im se ništa ne objašnjava, a samo naređuje. Ali može ih se voditi na način koji sam ja izabrao, da se nastupa na prijateljski način, uz uzajamno povjerenje. Oni vjeruju u ono što im nastojim prenijeti. Vjerujem da i oni cijene to što radimo i to se pokazalo kao najbolji put. Može se biti konobar i namrgođen, ali može se biti nasmiješen i sretan pa drugima uljepšavati život. Takav je i trenerski posao.«
Kaže da je puno ideja »prepisao« od sv. Ivana Bosca, velikoga odgojitelja i učitelja mladih. Potrebno je pronaći nit vodilju, poseban dar koji čuči u svakom pojedincu, a potom je zadaća trenera voditi športaša na tom putu. No to nije uvijek jednostavno, posebno kad je riječ o profesionalnom rangu športaša. »Dečki koji su uspješni u tom športu imaju čvrst karakter. Ponekad ima u tome i svojeglavosti. No često se to može usmjeriti na pravi smjer i donijeti koristi da kasnije budu primjer u svojim klubovima, i prenositelji vrijednosti na mlađe uzraste.«
Trenerski poziv za njega je velika odgovornost. Uz roditelje trener je ključni odgojitelj koji ponekad može »s trećega skočiti i na prvo mjesto«. Ako se trener ponaša neodgovorno, to može imati štetne posljedice na športaše. »Kao trener imam sasvim posebnu ulogu. Trebam biti primjer svojim dečkima. Ako ne živim evanđelje i ne živim po kršćanskim pravilima, samim time mogu navesti svoje športaše na krivi put. Za mene je to velika odgovornost u trenerskom poslu. Taj primjer nije nametnut niti nastojim bilo komu nametati kako da živi, nego svojim svjedočenjem želim dati primjer koji oni mogu slijediti.« No ne libi se priznati da je život u vjeri svakodnevna borba, a borba u športu iz kojega je niknuo nije mu ništa strano. »Moji dečki često pozitivno utječu na mene. Primjerice, ponekad oni mene podsjećaju kad je sutradan sveta misa. To je ono što mene veseli. Drago mi je da se držimo kao obitelj i da poštujemo kršćanska pravila i živimo takve vrijednosti«, govori Đok o svom reprezentacijskom timu, koji često naziva i »športskom obitelju«. Općenito ga veseli što unatrag posljednjih nekoliko godina u Crkvi uočava veći broj mladih koji pokušavaju dosljedno živjeti vjeru. »Kršćanska pravila življenja mogu se činiti stroga, no treba imati snage iznijeti križ koji prihvaćamo. S tim križem može sve biti lakše«, kaže. Kao primjer evangelizatora kroz šport posebno ga se dojmio izbornik hrvatske nogometne reprezentacije Zlatko Dalić. »Svojim primjerom svjedočio je vjeru, kako javno tako i svojim igračima, a uz poniznost ostvario je izniman športski uspjeh.«
»Kad prolazimo kroz svoje životne borbe, mi ljudi imamo svoje planove, a Bog ima nešto drugo isplanirano za nas. Spletom takvih okolnosti i ja sam došao do mjesta trenera reprezentacije. Bogu hvala, u tri i pol godine osvojili smo osam svjetskih medalja u juniorskom uzrastu. U svakoj od tih medalja bio je prisutan zasigurno i Božji upliv jer nas je poslužila športska sreća, koja je u svakom športu, pa i u hrvanju, faktor koji je jako snažan«, kaže.
Sveti papa Ivan Pavao II., veliki prijatelj športa, u njegovim je zaljubljenicima vidio posebnu odgovornost. »Športaši imaju veliku odgovornost. Njihov je poziv učiniti šport prilikom za suradnju i dijalog, za premošćivanje jezičnih barijera, za doprinos razvoju kulture i borbi protiv rasizma i za razvoj civilizacije ljubavi«, rekao je Ivan Pavao II. jednom prilikom. U vrijeme tenzija između Irana i Sjedinjenih Američkih Država, objašnjava Đok, internetom i društvenim mrežama kružila je fotografija iranskoga i američkoga hrvača kako zagrljeni stoje na prijestolju. Loša strana globalne politike jest u tome što se sve svodi na utrku za novcem. »Tu šport pokazuje dimenziju da smo svi ljudi, on približava ljude kao iste, kao jednake, u znaku međusobnoga poštovanja. To je u životu najbitnije i to nam je Ivan Pavao II. htio kazati«, zaključio je Anton Đok.
