Bogat je glazbeni put Antonije Lisičak Hođe. Završila je osnovnu i srednju glazbenu školu, zatim Muzičku akademiju za klavir. Uslijedila je udaja, postala je majka. I cijelo je to vrijeme, od svoje osme godine, bez obzira na životne mijene, glazbeno aktivna u svojoj župi sv. Nikole biskupa u Donjoj Zelini. Orguljati je počela kao djevojčica u kapeli sv. Jelene u Svetoj Heleni, poslije je redovito svirala na dvije župne mise, a danas vodi dva župna zbora, za odrasle i mlade. Zaposlena je kao profesorica klavira u glazbenoj školi u Sesvetama, svira u lokalnom orkestru, ali od crkvene glazbe u svojoj cjeloživotnoj župi ne odustaje. Glazba u župi joj je, ističe, užitak i neizostavan sadržaj njezina dosadašnjega života.
Antonija je rođena 5. lipnja 1989. u Zagrebu. Mama joj je Dušanka, djevojački Nahod, rodom iz Svete Helene. Po struci je inženjerka sigurnosti na radu, vodila je farmu nesilica, sada je domaćica i čeka mirovinu. Antonijin tata je Željko Lisičak, također iz Svete Helene rodom, diplomirani je inženjer strojarstva, direktor poduzeća »Metalelektro« u Donjoj Zelini. Njih su se dvoje upoznali u rodnom mjestu, vjenčali se u kapeli sv. Jelene u Svetoj Heleni i skrasili se sa Željkovim roditeljima. Prije desetak godina preselili su se u obiteljsku kuću u Donju Zelinu koju su sami izgradili. Obitelj je u njoj i danas.
Najprije su 1986. dobili kćer Anitu. Ona je diplomirala predškolski odgoj na Učiteljskom fakultetu u Zagrebu. Zaposlena je u vrtiću u Svetom Ivanu Zelini. Ima supruga i troje djece, žive u Kalinju, blizu Svetoga Ivana Zeline. Nakon Anite rođena je Antonija pa 1992. sin Andrija. Završio je studij ekonomije, upravo brani diplomski, neoženjen je, ima djevojku, radi u poduzeću s otcem, a živi s roditeljima. Najmlađa Ana Marija rođena je 1999. Studira psihologiju na Hrvatskom katoličkom sveučilištu i svakodnevno putuje na studij u Zagreb. Živi s roditeljima, ima dečka.
»Roditelji su dobili nas četvero. Uspjeli su da smo svi u jako dobrim odnosima, podupiremo se, povezani smo, u stalnom smo kontaktu, stalno se posjećujemo«, pripovijeda Antonija. »Mama nam je jako požrtvovna žena, svakomu je spremna pomoći. Djeca su joj uvijek bila na prvom mjestu. Pobožna je. Doživjela je moždani udar. Svejedno nam pomaže u odgoju djece, i sestri i meni, i to joj je najveća radost. Jako je vesela, druželjubiva, za pjesmu, slavlja, dobroćudna je, utkala je u nas sve što je trebala. Bila je pozitivno stroga u odgoju. Mi smo starije kćeri prošle teže, mlađi su prošli lakše. Znamo da oštrica s vremenom uvijek popusti. A tata je vrlo društven čovjek, pouzdan i pošten. Volio se smijati, zabavljati. Više je radio pa je manje vremena provodio s nama. Brinuo se za nas najbolje što je znao. Brak naših roditelja nije bio savršen. Možemo od njih učiti o dobrim i lošim stranama, kojih je bilo podjednako. Oni su svejedno i danas skupa, zapravo smo svi skupa. Mlađi brat i sestra s njima su u domaćinstvu, a ja sam sa svojom obitelju na katu kuće. Najstarija sestra sa svojom je obitelju jako blizu. Nije se daleko udala.«
»Odmalena smo odgajani u vjeri. Redovito smo molili zajedno, posebno prije spavanja. U tom smo smislu podršku posebno imali od mame i njezinih roditelja. Tata je više tradicionalac. Ništa nam nije branio. Uvijek nas je podržavao u vjeri i vjerskim sadržajima. Inače smo svaki dan bili kod maminih roditelja. Oni su nas čuvali. Tatini su se intenzivno bavili poljoprivredom pa su imali manje vremena za nas. Mamini su u vjeri bili praktičari, a tatini tradicionalci. Na misu smo redovito išli u kapelu sv. Jelene, koja pripada župi sv. Nikole biskupa u Donjoj Zelini. Župnik nam je bio Hinko Goričanec. On je bio moj prvi svećenik, tradicionalan župnik, staroga kova, čvrste ruke. Uz njega sam primila prvu pričest i krizmu. U sve me uputio, naučila sam dosta toga. Na njegovu sam molbu počela svirati u crkvi. Dobro smo se slagali. Bilo mi je lijepo, među mojim sumještanima, u poznatu društvu. Nakon mise bismo se svi lijepo podružili, poslije bih otišla doma na ručak pa na igru s društvom iz sela. Dan bismo završavali odlaskom maminim roditeljima. Nedjelje za poželjeti. Puno smo se družili, posjećivali, dolazili su nam kumovi, išli smo k prijateljima, nismo bili otuđeni kao što smo danas.«
»Išla sam u Osnovnu školu Ksavera Šandora Gjalskoga u Donju Zelinu. Učitelji i profesori brinuli su se o nama, puno su nas naučili. Prolazila sam s vrlo dobrim. Nisam bila od prevelikoga učenja. Radije sam sjedila za klavirom i vježbala. Išla sam u glazbenu školu. U drugom sam razredu upisala privatnu glazbenu školu u središtu Zagreba kod prof. Blaženke Zorić. Jako sam to željela pa sam molila roditelje. Mama je ugledala oglas i upisala me na klavir. Vozili su me redovito autom u centar grada. U trećem razredu glazbene prebacila sam se, zbog bolesti profesorice, u državnu glazbenu školu u Sesvete. Dočekala me sjajna profesorica Ana Nađ Boltižar, profesorica koja je živjela svoj poziv. Učenike je doživljavala kao svoju djecu. Pratila je cijeli moj glazbeni put, i danas smo u kontaktu, puno mi pomaže. Zapravo sam je naslijedila u glazbenoj školi.«
»U osmom razredu osnovne škole krenula sam u prvi razred srednje glazbene škole. Godine 2003. upisala sam Glazbenu školu Blagoja Berse na Britanskom trgu u klasi prof. Carmen Lujić. Ona me zbog svojega zdravstvenoga stanja nije mogla pripremati za prijamni ispit na Muzičku akademiju. Zato sam se, na preporuku svoje osnovnoškolske prof. Nađ Boltižar, prebacila u glazbenu školu Vatroslava Lisinskoga kod prof. Ivanke Kordić. Bila je to ambiciozna, čvrsta profesorica, a takva mi je ruka u tom trenutku baš trebala. Puno je tražila. Da nije, teško da bih upisala Muzičku akademiju, smjer klavir. Zahvaljujući profesoričinu trudu, radu i zalaganju, uspjela sam se upisati 2008. godine.
Za redovitu srednju školu bila sam izabrala glazbeni razred Škole primijenjene umjetnosti i dizajna. Tamo mi je bilo dosta dobro. Profesori su imali razumijevanja što smo puno vremena provodili uz instrument, na koncertima, nastupima. To mi je životno doba bilo jako naporno. Dugo sam putovala do središta Zagreba, po sat i pol u jednom smjeru. U pauzama mi se nije isplatilo ići doma. Učila sam u školi ili po klupicama, a bila bih sretna kada bih našla praznu sobu za vježbanje. Hranila sam se po pekarnicama ili bi mi mama spremila nešto od doma. Ali to mi nije bilo praktično. Doma bih dolazila samo prespavati. Tijekom srednje škole i kasnije imala sam tamburaški bend s kojim sam svirala. U bendu su bila četvorica, petorica mladića i ja. Svakako smo se zvali, a najdulje ‘Allegro’. Nastupali smo po feštama, zabavama, koncertima. Vježbali smo ili kod nekoga doma ili u društvenom domu u Drenovi. Tada još nisam pjevala. Propjevala sam tek kasnije. Prije sam bila sramežljiva, a otkako sam slučajno propjevala, nisam se zaustavila. Tako je to bile do udaje, a onda sam stala. Zaradila sam si s bendom, imala sam dovoljno za sebe. Poslije udaje bila sam članica orkestra ‘100 tamburaša’. A sada sam članica HPD-a Zelina u sklopu kojega djeluje mali tamburaški orkestar. Probe su utorkom i petkom. A nastupi su uz blagdane i za gradske manifestacije.«
»Na Muzičkoj akademiji mi je bilo dobro. Puno sam vježbala, imala dosta raznih angažmana. Uz tamburaški orkestar, zborove i sviranje u crkvi. Cijeli su mi dani bili muzika. Diplomirala sam 2013. godine u klasi prof. Ide Gamulin. Godinu dana poslije zaposlila sam se u svojoj Glazbenoj školi Zlatka Grgoševića u Sesvetama. Ranije sam išla po zamjenama. Predajem klavir učenicima od 1. do 6. razreda, imam ih 17. Jako mi je lijepo. Pronašla sam se u svojoj struci među učenicima. Volim to što radim. Rado provodim vrijeme u vježbanju s učenicima. Ima jako dobrih, a i slabo motiviranih đaka, ali tako je to oduvijek. Zato smo tu mi profesori da ih potaknemo i pomognemo im. Svakomu je djetetu potreban individualan pristup.«
»Uz svu sam se tu muziku uspjela udati. Muža sam upoznala u osnovnoj školi, na tamburaškom orkestru kao izvannastavnoj aktivnosti. Dečko i cura postali smo još u osnovnoj školi. U srednjoj smo bili udaljeni po školama, ali smo se ponovno spojili u vrijeme faksa jer su nam se glazbeni putovi opet spojili. Shvatili smo da je to to. Hodali smo četiri, pet godina i vjenčali se 2014. u župi u Donjoj Zelini. Suprug je Ivan Hođa, rođen je 1988. Rodom je iz Donje Drenove kraj Svetoga Ivana Zeline. Studira strojarstvo na Sveučilištu Sjever u Varaždinu. Ima još jedan ispit. Radi, zaposlen je kao komercijalni direktor u poduzeću ‘Hidropneumatika’ blizu Zeline, u selu Psarjevu. Zadovoljan je. Rukovodeće mjesto nosi velike odgovornosti. Jako se trudi i ide mu. Opterećujuće mu je jer često posao nosi doma. Nakon vjenčanja odmah smo se smjestili u obiteljskoj kući s mojima, na zasebnoj etaži. Odvojeni smo. Sami si i kuhamo. Odlično sam se udala. Imam divnoga muža. Desna mi je ruka u svemu. Divan je otac. Požrtvovan je, trudi se da uvijek budem zadovoljna. Ako primijeti da mi nešto nije dobro sjelo, odmah pokuša popraviti. Jako sam sretna s njim. Luciju smo dobili 2016. Ide u vrtić u Sveti Ivan Zelinu. Komunikativna je, otvorena, pametna, snalažljiva. Dobro se snalazi u svemu. Jako je hrabra. Ona nam je životni smisao. Lucija nam se s godinu i pol ozbiljno razboljela. Išla je na operaciju i sve je dobro prošlo. To nas je kao obitelj dodatno zbližilo. U svoje slobodno vrijeme volim pročitati dobru knjigu i družiti se sa svojim prijateljicama na pokojoj kavi, večeri ili predstavi. One su uvijek tu kada ih zatrebam.«
»Tako sam i profesionalno i obiteljski ostvarena. Ima mjesta napretku, ali ključne su stvari postavljene. U svemu me tome nosila vjera. S osam sam godina počela svirati u crkvi u kapeli sv. Jelene. Poslije sam nastavila u župnoj crkvi u Donjoj Zelini, najprije na jutarnjoj misi u osam sati, a onda i na poldanjici. Tako sam orguljala na dvije nedjeljne mise. Tek sam kasnije dobila ispomoć u sestri Ani Mariji koja je u međuvremenu završila osnovnu glazbenu školu. Ona sada svira jutarnju misu, a ja poldanjicu. Sviram neprekinuto, bez obzira na sve životne promjene koje su mi se događale. Kada nam je prije 12, 13 godina za župnika došao Dragutin Toplak, preuzela sam i vodstvo župnoga zbora. Vodim ih i danas. Probe su nam jedanput tjedno, pjevamo poldanjicu. Od početka je ekipa ista, lijepo nam je zajedno. Velika smo obitelj. Ima nas 20-ak. Nedavno je počeo pjevati i moj muž. Pjeva i moja mama. Sestra, kao i suprug, pjeva u zboru mladih. Pjevaju i naši kumovi Anamarija i Tomislav Crnić koji su nam velika podrška. Jako smo bliski s njima. Zbor mladih postoji dvije godine, vodim i njih od samih početaka. Dvadesetak je članova. I oni probaju jedanput tjedno. Repertoar se razlikuje. Stariji pjevaju liturgijsku glazbu, a mlađi vole popularnu duhovnu glazbu. Kombiniramo pjesmu oba zbora na misi u 11 sati. Pođemo i na smotru zborova dekanata u Sesvetska Sela. Imali smo nekoliko koncerata. Vlč. Toplak sličan je svojemu prethodniku. Staroga je kova. Jako je društven pa je nakon svake mise kod njega druženje, kava, rakija, a to ljudi jako vole. Dobro surađujemo.«
»U župi sam, eto, odrasla, u njoj se izgradila, oblikovala, primala i davala. U njoj sam i danas. Ponajprije s glazbom. Kad pogledam na prošlost, vidim samo lijepa sjećanja. Od početka moga djelovanja uz mene su isti ljudi, s vremenom su se pridružili i novi. Svi smo jako povezani. Svi smo se skupa usavršavali u crkvenoj glazbi. Znalo je biti naporno. Ne mislim odustati. Crkveno mi je pjevanje život, užitak mi je. A vjera mi je životni oslonac. Uvijek joj se možemo vratiti, bez obzira na životne okolnosti. Pomaže nam, nosi nas, osobito u teškim životnim trenutcima. Blizu smo vjeri kada nam je teško, a kad nije, znamo se odmaknuti. Trebamo biti zahvalni uvijek, i u dobru i u lošem. Jer se po križu izgrađujemo. Križ je uvijek za naše dobro. Zato treba zahvaljivati na svemu.«
