Svjetska zdravstvena organizacija (SZO) objavila je službeno izvješće o problemu medicinskoga otpada koji je nastao zbog epidemioloških mjera tijekom protekle dvije godine. Riječ je o tisućama tona odbačene medicinske plastike, infektivnoga materijala, stakla, metala, ambalaže, zaštitne opreme, maski, rukavica, posteljine, dezinficijenasa i drugih kemijskih sredstava…
Širom svijeta mnoge spalionice otpada rade punom parom te ilegalno ili na neprikladan način spaljuju pandemijski otpad. Velik dio epidemiološkoga arsenala završava u komunalnom otpadu, na smetlištima, dio se izvozi, transportira, premješta, a dio nestaje na putu do odredišta. U izvješću SZO-a stoji da mnoge zdravstvene institucije, ambulante, bolnice ili klinike nemaju organiziran sustav zbrinjavanja medicinskoga otpada: »30 posto zdravstvenih ustanova na svijetu, više od 60 posto u manje razvijenim državama, nije opremljeno za prihvat i pravilno odlaganje medicinskoga otpada.«
U izvještaju SZO-a očekuje se od zdravstvenoga sektora da bude primjer i lučonoša borbe za smanjenje otpada koji završava na odlagalištima, s posebnim naglaskom na »plastični otpad koji je rizičan za vodu i prehrambeni sustav te za zdravlje ljudi i okoliša«. No čini se da je upravo pandemijska plastika ugrozila te planove. Tek za primjer, kako to piše u izvještaju, svakoga se dana u otpad ili okoliš baci 3,4 milijarde jednokratnih zaštitnih (plastičnih) maski. Prema podatcima UNDP-a, prije pandemije koronavirusa svaka je bolesnička postelja svakoga dana »proizvodila« 200 do 500 grama medicinskoga otpada. Danas su te brojke 10 puta veće.
U izvješću se iznosi i ekološka cijena cijepljenja: »Do danas je potrošeno više od 9 milijardi doza cjepiva, čime je pokrivena tek trećina svjetskoga stanovništva. A milijarde doza tek slijede. Ovakve aktivnosti proizvode goleme količine otpada, a velik je udio toga potencijalno infektivan.« Tim izvještajem Svjetska zdravstvena organizacija priznaje štetne ekološke posljedice globalnoga obračuna s koronavirusom. Dokument završava prijedlozima inovativnih rješenja i – preporukama. No te se upute čine jalovima pred jednostavnom činjenicom pandemije: širenje virusa, koje je započelo u Kini, prati masovan izvoz pandemijske plastike – iz Kine.
U izvještaju SZO-a nekoliko se puta izravno povezuje stvaranje medicinskoga otpada s klimatskim poremećajima. »Klimatske promjene stvaraju nove izazove s kojim se suočava zdravstveni sektor… Stoga ulaganja u zdravstvo moraju uključiti klimatske poremećaje, baš kao i upravljanje medicinskim otpadom.« Zdravstveni je sektor već godinama pod pritiskom, odnosno zahtjevom da smanji svoj udio u globalnoj proizvodnji ugljičnoga dioksida. Prije izbijanja pandemije oko 5 posto ukupnih emisija stakleničkih plinova proizvodio je upravo zdravstveni sektor.
Karbonski otisak brige o zdravlju je velik, a tijekom pandemije za neke je postao neizdrživ. Sve što se epidemiološkim zatvaranjima uštedjelo, borbom se protiv virusa – rasipalo. Taj sukob ekologije i zdravlja kao da najavljuje nove oblike javnozdravstvenih politika, nove prioritete, pa i nove govore. Mnogi se pribojavaju da će se (epidemiološke) mjere, gospodarske restrikcije, ograničavanje putovanja i kretanja te prisilan rad od kuće zadržati i nakon završetka pandemije. U tom slučaju političko opravdanje kontrolnih mehanizama ne će biti zaštita zdravlja, nego zaštita planeta. Provjereni alati za borbu protiv virusa mogu se učinkovito primijeniti na kontrolu emisija ugljičnoga dioksida.
Nedavni je primjer vrlo slikovit: Europska komisija priprema dokument kojim bi se zabranila kupnja, prodaja ili iznajmljivanje kuća bez ekološkoga certifikata. Poruka i opravdanje takve ekonomske izolacije može se preuzeti iz pandemijskoga rječnika: »Misli na druge, izoliraj kuću!« Drugim riječima, postoji mogućnost da se javnozdravstvena politika, uvježbana tijekom pandemijskih godina, pojavi u novoj ambalaži zelenih etiketa.
