»Ne možemo se ograničiti na to da kažemo da su mladi budućnost svijeta: oni su njegova sadašnjost, obogaćuju ga svojim doprinosom, (…) sudjelujući zajedno s odraslima na razvoju obitelji, društva, Crkve«, kaže papa Franjo u trećem poglavlju poslijesinodske pobudnice »Christus vivit – Krist živi«. Poglavlje je naslovljeno riječima koje su već postale poznate: »Vi ste Božje sada«. Poglavlje govori o tome »kakvi su mladi danas, što se sada događa mladima«. No Papa prije toga upućuje snažan poziv odraslima, poglavito u Crkvi, da slušaju mlade. »Sinoda je prepoznala da vjernici Crkve nemaju uvijek Isusovo stajalište. Umjesto da budu spremni dubinski slušati, ‘prevladava kadgod nagnuće da se daju unaprijed pripremljeni odgovori i gotovi recepti, ne dopuštajući da izbiju na vidjelo mladenačka pitanja u njihovoj novini te da se prihvati njihova izazovnost’. (…) Danas smo mi odrasli u opasnosti sastavljati popis katastrofa, nedostataka mladeži našega vremena. Neki će nam možda za to zapljeskati jer ispada da smo stručnjaci za utvrđivanje negativnih aspekata i opasnosti. No kakav bi bio rezultat takva stajališta? Sve veća distanca, manje blizine, manje uzajamne pomoći.«
Slijede redci koji također otkrivaju opće usmjerenje cijeloga dokumenta: »Pozoran pogled onoga tko je pozvan biti otcem, pastirom i vođom mladih omogućuje da se ustanovi koji je to maleni plamen koji i dalje gori, trska za koju se čini da se lomi, ali se još nije slomila. Riječ je o sposobnosti uočavanja putova ondje gdje drugi vide samo zidove, umijeću prepoznavanja mogućnosti gdje drugi vide samo opasnosti. Takav je pogled Boga Otca kadar vrjednovati i hraniti klice dobra zasijane u srcima mladih. Srce svake mlade osobe stoga se treba smatrati ‘svetim tlom’, nositeljem sjemena božanskoga života te pred njim moramo ‘skinuti sandale’ kako bismo se mogli približiti i zadubiti se u otajstvo.«
»Zapravo, ‘mladež’ ne postoji, nego postoje mladi sa svojim konkretnim životima«, piše papa Franjo nakon što je ustanovio velike različitosti među mladima. »Postoji mnoštvo mladenačkih svjetova, tako da se u nekim zemljama teži tomu da se rabi izraz ‘mladeži’, u množini«, piše Papa. Ipak neke »grube« razlike spominje. U nekim je zemljama mladih mnogo, u drugima je natalitet nizak pa ih je malo; neki žive uronjeni u dugačku kršćansku tradiciju, a neki u kontekstu gdje su kršćani manjina i kršćanstvo tek novija pojava. »Na drugim područjima kršćanske zajednice i mladi koji su njihov dio izloženi su progonima. Potrebno je k tomu razlikovati mlade koji imaju pristup sve većoj količini prigoda koje nudi globalizacija od onih koji žive na rubovima društva ili u seoskom svijetu te trpe učinke isključivanja i odbacivanja«, razmišlja papa Franjo.
Dakako, nije propustio istaknuti kadgod »neizrecive« patnje i krize kroz koje mladi ponekad prolaze: ratovi, otmice, ucjene, organizirani kriminal, trgovina ljudskim bićima, ropstvo i spolno izrabljivanje, ratna silovanja, patnje zbog vlastite vjere koje sežu sve do smrti… Mnogi zbog prisile ili nedostatka alternativa žive u zločinu i nasilju: djeca vojnici, naoružane i kriminalne bande, trgovina drogom, terorizam i dr. Tu su, nadalje, zloporabe i ovisnosti, mladi u zatvorima, ideološka indoktrinacija mladih i njihova zloporaba u političke svrhe, sve do iskorištavanja u terorističkim napadima; potom prerane trudnoće, zlo pobačaja, širenje HIV-a, prepuštenost ulici. »Kad se radi o ženama, ta stanja marginalizacije postaju dvostruko bolnijima i teškima«, kaže papa Franjo.
Sveti Otac poziva na plač nad tim mladima kao prvi korak da bi se za njih nešto uistinu učinilo. »Ne možemo biti Crkva koja ne plače nad tim dramama svoje mlade djece. Nikada se ne smijemo naviknuti, jer tko ne zna plakati, nije majka. Želimo plakati da i društvo bude više majka, da umjesto da ubija nauči rađati, da bude obećanje života. (…) Najgore što možemo učiniti jest primijeniti recept svjetovnoga duha koji je u tome da se mladi anesteziraju drugim vijestima, drugim razbibrigama, banalnostima. (…) Kad budeš znao plakati, tek ćeš onda biti kadar učiniti nešto za druge sa srcem«, kaže Sveti Otac.
Bol koju podnose neki mladi »razdiruća je«, boli »poput šamara«. Nekima je od njih »teško ići naprijed jer ni u koga više ne vjeruju«. »No u tom kriku koji para srce uprisutnjuju se Isusove riječi: ‘Blago ožalošćenima jer će se utješiti.’ Ima mladih koji su uspjeli u životu probiti put jer je do njih doprlo to božansko obećanje. Neka se uvijek nađe kršćanska zajednica koja će biti blizu mladoj osobi koja pati, kako bi po njoj, po gestama, zagrljajima i konkretnoj pomoći, odjeknule te riječi«, poručio je Sveti Otac.
Iz nastavka njegove analize vrijedno je primijetiti neke naglaske. Poput ovoga: »Istina je da moćnici daju neku pomoć, ali kadgod po visokoj cijeni. U mnogim siromašnim zemljama ekonomska pomoć nekih bogatijih zemalja ili nekih međunarodnih tijela isključivo je vezana prihvaćanjem zapadnjačkih ponuda glede spolnosti, braka, života ili društvene pravednosti. Ta ideološka kolonizacija na poseban način šteti mladima.« Papa govori i o današnjem »modelu osobe« i »modelu ljepote« koji se veže uz mladost. No ta opsesija starih nije istinska »pohvala mladima«, nego »znači samo da odrasli žele ukrasti mladost za sebe, a ne da bi mlade poštovali, da bi ih ljubili i za njih se skrbili«. Ponekad odrasli »ne nastoje ili ne uspijevaju prenijeti vrjednote na kojima se zasniva život, ili preuzimaju mladenačke stilove, izokrećući odnos među naraštajima«. »Kako to šteti mladima, premda neki toga nisu svjesni!« piše Sveti Otac. Još je tri područja spomenuo Sveti Otac: spolnost, izazove i zamke vezane uz slijepo vjerovanje u znanost i tehnologiju te teške rane koje su mladima nanijeli drugi ili su ih sami sebi nanijeli velikim promašajima te osjećaju teret krivice.
Prvi dio poduljega trećega poglavlja završava redcima koji još jednom pozivaju na zamjećivanje svakoga znaka dobra kod mladih. »U nekih mladih prepoznajemo želju za Bogom, makar i ne sa svim što pripada objavljenomu Bogu. U drugih možemo nazrijeti san za bratstvom, što nije malo. U mnogih može biti stvarne želje za razvijanjem sposobnosti koje su im dane kako bi nešto ponudili svijetu. U nekih vidimo posebnu umjetničku osjetljivost, ili traženje sklada s prirodom. U drugih pak možda može biti velika potreba za komunikacijom. U mnogih ćemo naći duboku želju za drugačijim životom. To su istinska polazišta, unutarnje energije koje otvoreno iščekuju riječ poticaja, svjetlo ohrabrenja«, poručuje papa Franjo.
Uz taj opći pregled Papa iznosi, uglavnom se držeći zaključaka Sinode, tri područja od kojih je svako na svoj osobit, poseban način vezano uz svijet mladih. Riječ je o digitalnom okruženju, o fenomenu migracija te o skandalima izazvanim spolnim zloporabama. Ovdje je moguće prenijeti tek neke naglaske. Kad je riječ o digitalnom svijetu, Sveti Otac među ostalim, na tragu Sinode, govori o »digitalnoj migraciji«. Riječ je o »udaljavanju od obitelji, od kulturnih i religijskih vrjednota, koje mnoge uvodi u svijet samoće i samoiluzije, sve do doživljavanja nedostatka korijena, premda fizički ostaju na istom mjestu«. Izazov koji se nameće mladima jest uspostaviti interakciju »s realnim i virtualnim svijetom u koji ulaze sami kao u nepoznat kontinent«. »Mladi su danas prvi koji će ostvariti tu sintezu između osobnoga, onoga što je tipično za kulturu i onoga što je globalno. No to zahtijeva da uspiju prijeći s virtualnoga kontakta na dobru i zdravu komunikaciju«, poručio je Papa.
Kad je riječ o migracijama, posebnu pozornost privlači odlomak gdje se kaže da je »Sinoda doživjela susret mnogih perspektiva, posebno između zemalja iz kojih se polazi i zemalja u koje se stiže«. »Osim toga je odjeknuo krik na uzbunu onih Crkava čiji su članovi prisiljeni pobjeći od rata i progona i koji vide u tim prisilnim migracijama prijetnju za njihovo postojanje. Upravo činjenica da u sebi uključuje sve te različite perspektive stavlja Crkvu u poziciju da izvršava proročku ulogu u odnosu na društva kad je riječ o temi migracija«, kaže papa Franjo. Dakako, i tu dolazi do izražaja njegovo temeljno stajalište. »Tražim posebno od mladih«, poručio je, »da ne upadnu u mreže onih koji ih žele suprotstaviti drugim mladima koji dolaze u njihove zemlje, opisujući ih kao opasne subjekte i kao da nemaju ono neotuđivo dostojanstvo koje je svojstveno svakomu ljudskomu biću.«
Dio o zloporabama također je na tragu općega stajališta Crkve koje je izraženo geslom o »nultoj toleranciji«. No papa Franjo u pobudnici prenosi i »zahvalnost (Sinode) onima koji imaju hrabrost prijaviti zlo koje su podnijeli«. Pobudnica ipak traži put k nadilaženju zla iznutra. Papa poziva mlade da »dopuste da ih potiče većina« svećenika koji vjerno i velikodušno vrše svoju službu. Upada u oči i sljedeće ohrabrenje: »U svakom slučaju, ako vidite da je neki svećenik u opasnosti jer je izgubio radost svoje službe, jer traži afektivne kompenzacije ili je krenuo pogrješnim putom, imajte hrabrosti podsjetiti ga na njegovu obvezu prema Bogu i prema svojemu narodu, sami mu tako navijestivši evanđelje – i ohrabrite ga da ostane na pravom putu.« Tu je i poticaj mladim vjernicima, sinovima i kćerima Crkve: »Podsjetimo se da se ne napušta Majka kad je ranjena, štoviše, prati ju se kako bi iz sebe izvukla svu svoju snagu i sposobnost da uvijek započne ispočetka.«
I treće je poglavlje Papa završio s uzorom. Među onima koji su mladi umrli u vjeri odabrao je petnaestogodišnjega »kompjutoraša«. Sluga Božji Carlo Acutis (1991. – 2006.) nekoliko mjeseci prije smrti od leukemije učinio je jedinstven pothvat: napravo je digitalnu katalogizaciju svih euharistijskih čuda u povijesti Crkve – čin koji sam po sebi dovoljno govori o njegovoj vještini, o apostolskoj svijesti i o velikoj ljubavi prema Kristu prisutnom. Imajući u vidu baš loše djelovanje digitalnoga svijeta, mladi je sluga Božji govorio da se »svi rađaju kao originali, ali mnogi umiru kao kopije«. On »nije upao u tu zamku«, rekao je Papa.
Pritom je Sveti Otac bez okolišanja pozvao mlade na – svetost. Drugim riječima: »Prispij k onomu što Bog, tvoj Stvoritelj znade da jesi.« Ili: »Biti mlad ne znači samo tražiti prolazne užitke i površne uspjehe. Da bi mladost postigla svoj cilj tijekom tvojega života, mora biti vrijeme velikodušnoga darivanja, iskrena sebedarja, žrtava koje imaju svoju cijenu, ali nas čine plodnima.« Vlastite je riječi Sveti Otac pojačao stihovima o plodonosnom značaju žrtve argentinskoga pjesnika Francisca Luisa Bernardeza. Potom je poručio da iz Kristova poziva nitko nije isključen jer on obnavlja »slaboga, umornoga i razočaranoga«. »Isto možeš učiniti ako se osjećaš uronjenim u mane, u zle navike, u sebičnost ili pogubnu komociju.« I još nešto: teško je sam se boriti protiv »vlastite požude i zasjeda i kušnja đavolskih«. Zato je Papa mlade pozvao na oduševljenje za zajedništvo. »Izolacija vas, naprotiv, oslabljuje i izlaže vas najgorim zlima našega vremena«, zaključio je Sveti Otac.
NASTAVLJA SE
