»Pastoral mladih, onakav kakav smo navikli promicati, pretrpio je nasrtaj društvenih i kulturnih promjena. Mladi u uobičajenim strukturama često ne nalaze odgovore na svoje nemire, na svoje potrebe, na svoje probleme i na svoje rane. Širenje i rast udruga i pokreta s pretežito mladenačkim obilježjima mogu se tumačiti kao djelovanje Duha koji otvara nove putove. Nužno je, ipak, ojačati njihovo sudjelovanje u pastoralu cjeline Crkve, kao i zajedništvo među njima unutar bolje koordinacije djelovanja«, piše papa Franjo na početku sedmoga poglavlja poslijesinodske apostolske pobudnice »Christus vivit – Krist živi«. Poglavlje nosi jednostavan naslov »Pastoral mladih«. Na početku poglavlja Papa iznosi neka načela. Prvo ističe da je čitava zajednica subjekt pastorala mladih. Poziva također da se okupe sve »dobre prakse« toga pastorala, pri čemu nije važno »koje su boje«, »jesu li ‘konzervativne ili progresivne’, jesu li ‘lijeve ili desne’«. Važno je »sabrati sve što je dalo dobre rezultate i što je djelotvorno u priopćavanju radosti evanđelja«, kaže Papa. No za Sinodu o mladima i pobudnicu pape Franje tipično je ustrajanje na tome da »sami mladi budu protagonisti pastorala mladih, praćeni i vođeni, ali slobodni za kreativno i smiono pronalaženje uvijek novih putova«.
S obzirom na širinu teme pastorala mladih, Papa iznosi tek neke naglaske. Tako izdvaja dvije »velike crte djelovanja«. Prva je »traženje, pozivanje drugih mladih prema iskustvu Gospodina«. Druga ključna crta jest »rast, razvoj puta dozrijevanja« kod onih koji već imaju iskustvo toga susreta. Sveti Otac prepoznaje potencijale mladih. »Znaju organizirati festivale i športska natjecanja te znaju evangelizirati na društvenim mrežama, porukama, pjesmama, videoklipovima i drugim zahvatima. Moramo samo poticati mlade i dati im slobodu djelovanja da se oduševe za poslanje na mladenačkim poljima.« Trenutak kad će prvi navještaj dosegnuti srce vršnjaka nije u ljudskoj vlasti. To može biti »za vrijeme ‘udarne’ duhovne obnove, tijekom razgovora u kafiću, za vrijeme stanke na fakultetu ili po jednom od nedokučivih Božjih putova«. Stoga je »najvažnije«, kaže Sveti Otac, »da danas mlada osoba pronađe hrabrosti sijati prvi navještaj u plodnu zemlji, a to je drugo mlado srce«.
»Kad je riječ o rastu« (druga crta djelovanja), Papa želi dati »važno upozorenje«. Naime ponekad se mladima, nakon »intenzivnoga iskustva Boga, susreta s Isusom koji je dodirnuo srce« ponude »’formacijski’ susreti« koji se usredotočuju »samo na doktrinarna i moralna pitanja«. »Rezultat je toga da se mnogi mladi dosađuju, izgube vatru susreta s Kristom i radost nasljedovanja, mnogi napuštaju put, a drugi postanu žalosni i negativni.« Papa ustraje na posebnom i nezamjenjivom trajnom mjestu prvoga navještaja, kerigme. »To radosno iskustvo susreta s Gospodinom nikada ne smije biti zamijenjeno nekom vrstom ‘indoktrinacije’«, piše Sveti Otac citirajući svoju apostolsku pobudnicu »Evangelii gaudium«.
I još na nečemu ustraje papa Franjo: »Svaki plan pastorala mladih« mora stremiti k »bratstvu, uzajamnu pomaganju, izgrađivanju zajednice, služenju drugima, bliskosti sa siromašnima«. »Ako je bratska ljubav ‘nova zapovijed’ (Iv 13, 34), ako je ona ‘punina zakona’ (Rm 13, 10), ako ona najbolje pokazuje našu ljubav prema Bogu, mora zauzimati važno mjesto u svakom formacijskom planu i rastu mladih«, zaključuje Sveti Otac.
Posebno su snažne Papine riječi kojima ističe potrebu za stvaranjem »prikladnih ozračja« za mlade. »U svim našim institucijama moramo razvijati i mnogo više jačati vlastitu sposobnost srdačnoga prihvaćanja«, piše Sveti Otac. Pritom govori o »dubinskom stanju siročadi« kod mnogih mladih, i ne samo mladih. »Mnogi se mladi danas osjećaju djecom neuspjeha jer su snovi njihovih roditelja i njihovih djedova i baka spaljeni na lomači nepravde, društvenoga nasilja, stanja ‘spašavaj se tko može’. Kakve li iskorijenjenosti! Ako su mladi rasli u svijetu pepela, nije im lako održavati vatru velikih želja i projekata. Ako su rasli u pustinji lišenoj značenja, kako će smoći volje žrtvovati se da bi sijali? Iskustvo diskontinuiteta, iskorijenjenosti i pada temeljnih sigurnosti, koje dodatno jača današnja medijska kultura, uzrokuje onaj dubinski osjećaj siročadi na koji moramo odgovoriti stvarajući bratske i privlačne prostore u kojima će se živjeti smisao«, piše Papa.
»Dom«, »biti obitelj«, sjedinjenost »onkraj utilitarističkih ili funkcionalnih veza«, »strpljivost«, »učiti kako oprostiti« – to su neki od izraza kojima papa Franjo opisuje takve prostore. Sljedeći redci plastično govore o logici kojom Papa razmišlja. »U našim institucijama moramo ponuditi mladima prikladna mjesta, kojima će oni moći upravljati kako im se sviđa i gdje će moći slobodno ulaziti i izlaziti, mjesta koja će ih primiti i gdje će spontano moći navraćati te s povjerenjem susresti druge mlade, bilo u trenutcima patnje ili dosade, bilo da žele proslaviti svoje radosti. Nešto su slično ostvarili neki oratoriji i druga mjesta za mlade. (…) Na taj se način otvara put neizbježnu navještaju od osobe do osobe, koji ne može zamijeniti ni jedan pastoralni resurs ili strategija«, piše Sveti Otac.
Znatan dio sedmoga poglavlja papa Franjo posvećuje pastoralu odgojnih ustanova, posebno katoličke škole koja je »bez sumnje platforma za približavanje djeci i mladima«. Ipak, Papa poziva škole na »samokritičnost« s obzirom na to da »pastoral usredotočen na vjersku pouku« često nije kadar »potaknuti trajna iskustva vjere«. Upozorava također da škole ne smiju biti »bunkeri« koji pretjerano štite od »pogrješaka ‘izvana’«. »Zapravo, jedna od najvećih radosti odgojitelja jest vidjeti štićenika kako se oblikuje kao snažna i integrirana osoba, kao protagonist i kao osoba koja je kadra davati«, piše Papa. Podsjeća na svoje bitne poruke iz apostolske konstitucije »Veritatis gaudium« o crkvenim učilištima. Riječ je o »školama i sveučilištima u misionarskom ‘izlasku’«, a Papa im na poseban način daje u zadaću gajiti »iskustvo kerigme, dijalog na svim razinama, interdisciplinarnost i transdisciplinarnost, promicanje kulture susreta, hitnu potrebu za ‘umrežavanjem’ i opciju za posljednje, za one koje društvo isključuje i odbacuje«. »Tu je i sposobnost«, dodaje Papa, »integriranja spoznaja glave, srca i ruku.«
Govoreći o odgojno-obrazovnim ustanovama Crkve, Sveti Otac još ističe važnost »razvijanja prostora za bolju kulturu«; za »mudrost, tj. ljudsko i humanizirajuće znanje«. Da bi opisao o čemu je riječ, Papa se koristi snažnim antičkim slikama. Zavodljivu pjevu sirena Odisej se odupro tako što je drugovima začepio uši. Orfej je pak napravio bolju stvar: »zapjevao je ljepšu melodiju koja je očarala sirene«. »Evo vaše velike zadaće: odgovarajte na paralizirajuće pripjeve kulturnoga konzumizma dinamičkim i snažnim opredjeljenjima, istraživanjem, upoznavanjem i dijeljenjem«, poručio je Sveti Otac.
U vrlo zbijenu sedmom poglavlju Papa govori i o različitim poljima pastoralnoga razvoja. Riječ je o područjima na kojima su mladi danas posebno osjetljivi i otvoreni. Ovdje je ta područja moguće tek spomenuti: sposobnost mladih za tišinu i prisnost s Bogom, pa i otvorenost za kontemplativne ponude ako im se predlože u »priklanim stilovima i načinima«; Caritas i služenje; važnost umjetničkih izričaja, Papa posebno ističe glazbu; športska praksa; doticaj sa stvorenim i osjećaj za očuvanje stvorenja. Navedena su područja obilježje suvremenosti. Ipak, »neki su Božji darovi uvijek aktualni« i »sadrže snagu koja nadilazi sva razdoblja i sve okolnosti«. Papa tu nabraja: Božja riječ, Kristova prisutnost u euharistiji koja nas hrani, sakrament pomirenja, bogatstvo baštine svjedočanstva svetih. »Premda moramo poštovati različite faze, a ponekad moramo strpljivo čekati pravi trenutak, ne možemo ne pozvati mlade k tim izvorima novoga života, nemamo pravo lišiti ih tolikoga dobra«, poručio je Sveti Otac.
Poglavlje o pastoralu mladih Sveti Otac završava tvrdnjom da »današnji mladi imaju potrebu da budu poštovani u svojoj slobodi, ali i da budu praćeni«. Prva »pratiteljica« mladih jest, odnosno trebala bi biti vlastita obitelj. Stoga Papa upućuje na nerazdruživu povezanost pastorala mladih s obiteljskim pastoralom, tim više što će većina mladih svoj kršćanski poziv živjeti u vlastitoj obitelji. Nadalje, kao i na početku poglavlja, Papa ističe da je čitava kršćanska zajednica također pratiteljica mladih. Naposljetku, potrebni su i »stručnjaci posvećeni praćenju«. Zanimljiva je, u tom kontekstu, misao čiji domet premašuje samo crkvene okvire. »Potrebno je posebno pratiti mlade koji se pokazuju kao potencijalni vođe, tako da se mogu formirati i pripremati. Mladi koji su se okupili prije Sinode zatražili su da se ‘razviju novi programi vodstva za trajnu formaciju i razvoj mladih vođa’«, piše Sveti Otac.
NASTAVLJA SE
