U osmom i devetom poglavlju poslijesinodske apostolske pobudnice »Christus vivit – Krist živi« papa Franjo govori o pozivu, odnosno o razlučivanju poziva. »Riječ ‘poziv’ može biti shvaćena široko, kao Božji zov. Obuhvaća poziva na život, poziv na prijateljstvo s njim, poziv na svetost itd. To ima veliku vrijednost jer stavlja sav naš život pred onoga Boga koji nas ljubi te nam omogućuje razumjeti da ništa nije plod besmislenoga kaosa, nego se, naprotiv, sve može uklopiti u put kao odgovor Gospodinu, koji za nas ima čudesan plan.« Tim je riječima Papa odmah na početku osmoga poglavlja objasnio što to znači kad vjernik kršćanin govori o pozivu. Odmah je podsjetio na svoju pobudnicu »Radujte se i kličite« u kojoj je nastojao dati novu snagu jednomu od ključnih izričaja Drugoga vatikanskoga koncila: pozivu svim vjernicima na svetost.
Papina misao u osmom poglavlju vrlo je jasna. Svakomu je kršćaninu upućen temeljni poziv. »Temeljno je razlučiti i otkriti da je ono što Isus želi od svake mlade osobe prije svega njezino prijateljstvo. To je temeljno razlučivanje«, rekao je Papa. Taj Kristov »pogled pun ljubavi« nije otkrio onaj bogati mladić na svojem »susretu-srazu« s Gospodinom jer se nije uspio otrgnuti od stvari na koje je bio navezan te je izgubio nešto »što je moglo biti veliko prijateljstvo«.
Posebno se Papa, u svjetlu prijateljstva s Kristom, zadržao na pozivu shvaćenu kao »poziv na misionarsko služenje drugima«. »Gospodin nas je pozvao na sudjelovanje u njegovu stvaralačkom djelu, da dajemo svoj doprinos općemu dobru na temelju sposobnosti koje smo primili«, piše Papa. Ti su Papini redci temeljni za kršćansko shvaćanje poziva. »Naime, naš život na zemlji doseže svoju puninu kad se preobrazi u prinos.
Podsjećam da ‘poslanje u srcu naroda nije dio mojega života, ili ures koji mogu skinuti, nije dodatak, jedan od tolikih momenata života’. ‘Ono je nešto što ne mogu iskorijeniti iz svojega bića, osim ako se želim uništiti. Ja sam poslanje na ovoj zemlji, i radi toga sam na svijetu.’ Dosljedno tomu, moramo imati na umu da je svaki pastoral pastoral zvanja, svaka je formacija formacija zvanja i svaka je duhovnost duhovnost zvanja«, piše Papa.
Premda se poziv – »tvoj poziv«, osobno se mladoj osobi obraća Sveti Otac – izražava u mnogim stvarima koje se rade, on je »nešto više« od svih njih, on je »put koji usmjerava mnoge napore i mnoga djelovanja u smjeru služenja«. Poziv je, nadalje, više od »zarađivanja novca«, od »imati posla«, od »sviđanja drugima«. »U konačnici radi se o spoznavanju za što sam stvoren, radi čega prolazim ovom zemljom, koji je Gospodinov plan za moj život. On mi ne će naznačiti sva mjesta, vremena i detalje koje ću ja razborito odabrati, ali zacijelo mora postojati usmjerenje u mojem životu koje mi on mora dati jer je moj Stvoritelj, moj saveznik, te moram slušati njegov glas kako bi me on oblikovao i nosio. Tada ću biti ono što moram biti te ću biti vjeran svojoj osobnoj stvarnosti«, piše Papa. Nije, dakle, riječ o tome da svatko »izmisli sebe, stvori se ni iz čega«, nego o tome da se »otkrije u Božjem svjetlu«, da na taj način »izvuče najbolje iz sebe«, da se »ne samo čine stvari, nego da ih se čini sa smislom«.
U nastavku osmoga poglavlja Sveti Otac »spušta« misao još jedan korak prema konkretnosti te promišlja o trima područjima koja se tiču više-manje svih mladih: ljubav i obitelj, rad te poziv na posebno posvećenje Bogu. »Mladi snažno osjećaju poziv na ljubav i sanjaju susresti pravu osobu s kojom će zasnovati obitelj i zajedno graditi život. To je bez sumnje poziv koji sam Bog nudi preko osjećaja, želja, snova«, poručio je Papa, dajući temeljno usmjerenje dijelu koji je naslovio kao »Ljubav i obitelj«. Istaknuo je da je o tome opširno govorio u apostolskoj pobudnici »Radost ljubavi« te je pozvao mlade na čitanje toga dokumenta.
Ukratko, u nekoliko odlomaka Sveti je Otac prikazao tu »radost«: Stvoritelj poziva da »dvoje, kao muško i žensko, budu jedno tijelo, jedan život«, po milosti sakramenta ženidbe koji tu ljubav »ukorjenjuje u samoga Boga«. U tom je smislu progovorio o spolnosti kao »čudesnom daru njegovim stvorenjima«, o njezina dva cilja: »ljubiti se i rađati život«. »To je strast, strastvena ljubav. Prava je ljubav strastvena. Ljubav između muškarca i žene, kad je strastvena, dovodi te do toga da daješ život zauvijek. (…) I da ga daješ tijelom i dušom«, piše Papa.
Također naglašava da je često ružna stvarnost potopljenih ljubavi i razorenih obitelji kadgod za mlade pretežak teret, izaziva »krizu identiteta« te ih može dovesti u sumnju »vrijedi li zasnovati novu obitelj, biti vjeran, biti velikodušan«. Najvažnije poruke mladima Papa izražava u drugom licu, jednine ili množine. Tako i ovdje: »Želim vam reći ‘da’, da se isplati odigrati na obitelj i da ćete u njoj pronaći najbolje poticaje za dozrijevanje i najljepše radosti za dijeljenje. Ne dopustite da vam ukradu mogućnost da ozbiljno ljubite. Ne dopustite da vas zavaraju oni koji nude neuređeni individualistički život koji u konačnici vodi u izolaciju i u najgoru osamljenost.«
Jednako tako, s obzirom na mnoštvo ponuda mladima da »uživaju« život, sugestija da je cjeloživotno obvezivanje »izvan mode« i slično, Papa jasno kaže da je ta »kultura privremenoga iluzija«. »Naprotiv, od vas tražim da budete revolucionarni, da idete protiv struje. Da, u tome od vas tražim da se pobunite protiv te kulture privremenoga, koja, u konačnici, vjeruje da niste u stanju preuzeti odgovornost, da niste kadri istinski ljubiti. Ja međutim imam u vas povjerenja, zato vas potičem da izaberete brak«, poručuje Papa mladima. No za brak je potrebna »dobra priprava«. Prije svega je riječ o »razvijanju najizvrsnijih krjeposti, posebno ljubavi, strpljivosti, sposobnosti za dijalog i služenje« te o »odgoju vlastite spolnosti, kako bi sve manje bila oruđe za iskorištavanje drugih, a sve više sposobnost potpunoga darivanja jednoj osobi, isključivoga i velikodušnoga«.
One koji nisu pozvani ni na brak ni na posvećeni život Papa podsjeća da je »prvi i najvažniji poziv krsni poziv«. »Osobe koje nisu u braku, također ako to i nisu odabrale, mogu na poseban način postati svjedoci toga poziva na svojem putu osobnoga rasta«, poručio je Sveti Otac.
Govoreći o radu, Papa je istaknuo da su mnogi snovi mladih, uključujući i one najplemenitije, vezani uz rad. »Premda bi rad mogao i ne pomoći im da ostvare svoje snove, važno je da odrasli mladi njeguju viziju, da nauče raditi na uistinu osoban način i na način da rad unosi zadovoljstvo u njihov život te da i dalje nastave razlučivati Božji poziv«, piše Sveti Otac. Ističe s jedne strane duhovnost rada koja se razvila u kršćanstvu, a s druge strane brojne i poznate ugroze koje dolaze upravo od nedostatka posla.
»Riječ je«, piše papa Franjo, »o vrlo osjetljivu problemu koji politika mora smatrati prioritetnim pitanjem, posebno danas kad brzina tehnoloških razvoja, zajedno s opsesijom smanjivanja troškova rada, može brzo rezultirati time da se bezbrojna radna mjesta zamijene strojevima. Radi se o temeljnom društvenom pitanju jer rad za mladu osobu nije samo djelatnost namijenjena stjecanju dohotka. On je izraz ljudskoga dostojanstva, on je put dozrijevanja i uključivanja u društvo, on je neprestan i sve veći poticaj u smislu odgovornosti i kreativnosti, on je zaštita od sklonosti k individualizmu i lagodnosti, a također je davanje slave Bogu razvijanjem vlastitih sposobnosti.«
Kad govori o »pozivu na posebno posvećenje«, papa Franjo se najprije obraća Crkvi, koju poziva na pouzdanje. »Ako polazimo od uvjerenja da Duh i dalje potiče pozive na svećeništvo i na redovnički život, možemo ‘nanovo baciti mreže’ u ime Gospodnje, s punim pouzdanjem. Možemo – i moramo – imati hrabrosti reći svakoj mladoj osobi da se zapita o mogućnosti da slijedi taj put«, poručuje papa Franjo. Neki su mladi – kaže – rekli »na prvu« da nikada ne bi pošli tim putom, a »nekoliko godina kasnije bili su u bogosloviji«. Bog znade da su Crkvi potrebni svećenici. »A ako neki svećenici i ne daju dobro svjedočanstvo, Gospodin zbog toga ne će prestati pozivati«, kaže Sveti Otac.
Potom se obraća mladima: »U razlučivanju poziva ne smije se isključiti mogućnost posvećivanja Bogu u svećeništvu, u redovničkom životu te u drugim oblicima posvećenja. Zašto to isključiti? Imaj sigurnost da će, ako prepoznaš Božji poziv i nasljeduješ ga, to biti nešto što će dati puninu tvojemu životu.« Obraćajući se i dalje izravno mladima, Papa pomalo poetično kaže da Gospodin i danas kroči »našim ulicama«, gleda nas u oči. »Njegov je poziv privlačan, očaravajući.« No ima i drugih ponuda, »lijepo zapakiranih« koje u konačnici ostavljaju čovjeka »praznim, umornim i samim«. »Ne dopusti da ti se to dogodi…« poručuje Papa. »Nego traži prostore mira i šutnje koji će ti omogućiti promišljati, moliti, bolje promatrati svijet koji te okružuje, i tu ćeš, zajedno s Isusom, moći spoznati koji je tvoj poziv na zemlji«, zaključuje Sveti Otac.
ZAVRŠETAK
