»Radujte se i kličite – Gaudete et exultate« – tim pozivom »onima koji su poradi njega (Krista) progonjeni i poniženi«, a kojim završavaju Isusova blaženstva u Evanđelju po Mateju (Mt 5, 12), započinje i naziva se nova apostolska pobudnica pape Franje. Drugi dio naslova kaže da je riječ o dokumentu »o pozivu na svetost u suvremenom svijetu«, iz čega odmah biva jasno da je upućena ponajprije vjernicima. Naslovnici se izrijekom ne spominju, no slovo i duh dokumenta daju do znanja da je upućena svim krštenicima.
Dokument nosi nadnevak 19. ožujka, tj. svetkovine sv. Josipa. Uoči toga dana nagađalo se da će tada biti i objavljen, no s tim se pričekalo do ponedjeljka 9. travnja, neposredno nakon ovogodišnje Nedjelje Božjega milosrđa. Svi su kršćani, i svaki posebno, pozvani na svetost sada i ovdje. Za razliku od »standardnoga« stila većine papinskih dokumenata, »Gaudete et exultate« čita se lagano, za razumijevanje je najčešće dovoljno poznavanje osnova kršćanskoga nauka i Svetoga pisma. Papina želja da svakomu put svetosti ponudi kao ne samo poželjnu i potrebnu, nego i moguću opciju, osim u stilskoj lakoći očituje se i u čestoj uporabi drugoga lica jednine, osobnoga »ti«.
»Gospodin zahtijeva sve, a ono što nudi jest istinski život, sreća za koju smo stvoreni. Želi da budemo sveti i ne očekuje da se zadovoljimo prosječnim, razvodnjenim, nedosljednim životom. Uistinu, od prvih je stranica Biblije, na različite načine, prisutan poziv na svetost«, lakonski u vrlo kratkom uvodu kaže papa Franjo. Potom kaže da mu nije cilj ponuditi cjeloviti traktat o svetosti. »Moj je skromni cilj da još jedanput odjekne poziv na svetost, uz nastojanje da ju se utjelovi u sadašnji kontekst, s njezinim rizicima, njezinim izazovima i njezinim prigodama.« Ta bi rečenica mogla poslužiti kao jedan od mogućih sažetaka dokumenta.
Ključnu ideju čitavoga dokumenta, poziv na svetost, papa Franjo tematizira u prvom poglavlju. Kreće od iskustva svetih ljudi, tj. »’mnoštva svjedoka’ koji nas potiču da se ne zaustavimo na putu, nukajući nas da nastavimo hoditi prema cilju«. »A među njima može biti i sama naša majka, ili neka baka ili druge bliske osobe. Možda njihov život nije uvijek bio savršen, no i usred nesavršenosti i padova nastavile su (te osobe) ići naprijed i svidjele su se Gospodinu.« Riječima svojega prethodnika Benedikta XVI. papa Franjo zaključuje: »Možemo reći da nas ‘okružuju, prate i vode prijatelji Božji’. ‘Ne moram nositi sam ono što zapravo nikada ne bih mogao sam nositi. Mnoštvo Božjih svetih me prati, podržava i nosi.’«
Sveti Otac navodi i tri područja koja se utvrđuju u službenim procesima za proglašenje svetih i blaženih: junačke krjeposti, mučeništvo ili (odnedavno) dar vlastitoga života za druge sve do smrti. Tu daje i prvi konkretan primjer u dokumentu. Riječ je o velikom katoličkom svijetu uglavnom nepoznatoj bl. Mariji Gabrielli Sagheddu, talijanskoj redovnici zatvorenoga tipa, koja je u trenutku molitve donijela odluku da će se sva predati kao žrtva za jedinstvo Crkve. Do tada posve zdrava, odjednom se razboljela i u kratkom razdoblju, godine 1939., umrla u dobi od 25 godina. Budući da je bila skromnoga obrazovanja, a u rodnoj Sardiniji uopće nije mogla susresti drugih kršćana osim katolika, mnogi njezinu nadahnuću pripisuju mističan značaj.
Na tragu iskustva Crkve da se nitko sam ne spašava, nego »je Bog želio ući u narodnu dinamiku, u dinamiku naroda«, papa Franjo je došao do jedne od tvrdnja u pobudnici koje su snažno odjeknule u medijskom svijetu: »Drago mi je vidjeti svetost strpljivoga naroda Božjega: u roditeljima koji s mnogo ljubavi podižu svoju djecu, u muškarcima i ženama koji rade kako bi kući donijeli kruh, u bolesnima, u starim redovnicama koje se i dalje smiješe. U toj ustrajnosti u hodu naprijed iz dana u dan vidim svetost vojujuće Crkve. Toliko je puta riječ o svetosti ‘s vrata do nas’, svetosti onih koji žive blizu nas te su odraz Božje prisutnosti, ili su, drugim izrazom sročeno, ‘srednja klasa svetosti’«. Izraze »na vratima do nas« i »srednja klasa svetosti« Papa je posudio od francuskoga pisca Josepha Maleguea (1876. – 1940.).
A od jedne od velikih žena iz novije povijesti, filozofkinje, obraćenice, Židovke koja je kao katolička redovnica skončala u Auschwitzu, sv. Terezije Benedikte od Križa (Edith Stein), papa Franjo je preuzeo utješnu misao za sve koji pomisle da se »ionako ne isplati« dobro činiti i dobro živjeti, jer to ništa ne mijenja, ili si postavljaju pitanje gdje je to svetost. »U najcrnjoj noći niču najveći proroci i svetci. Ipak, životvorna struja mističkoga života ostaje nevidljivom. Zacijelo su na presudne događaje u svjetskoj povijesti utjecale duše o kojima se ništa ne kaže u povijesnim knjigama. A koje su to duše kojima moramo zahvaliti za presudne događaje u našem osobnom životu nešto je što ćemo saznati tek u dan kad bude otkriveno sve što je skriveno.«
No sam Papa kaže da mu nije stalo samo istaknuti da svetost postoji, nego želi potaknuti svakoga da bude svet. U tom smislu iznosi kategorički biblijski poziv (»Sveti budite jer sam ja svet«, Lev 11, 44; 1 Pt 1, 16), a potom glasoviti tekst dogmatske konstitucije o Crkvi Drugoga vatikanskoga koncila »Lumen gentium« (br. 11), poznat kao opći poziv na svetost: »Opremljeni tolikim i tako spasonosnim sredstvima svi su Kristovi vjernici bilo kojega položaja i staleža, svaki na svojem putu, pozvani od Gospodina na ono savršenstvo svetosti kojim je savršen sam Otac.« Papa se posebno osvrće na riječi »svaki na svojem putu«. Uzori velikih svetaca nipošto ne smiju dovesti do »obeshrabrenja« zato što se čine »nedohvatljivima«. »Ono što vrijedi jest da svaki vjernik razluči vlastiti put i da iz sebe izvuče najbolje od onoga što je Bog u nj stavio te da se ne umara nastojeći oponašati nešto što za njega nije mišljeno«, piše Papa.
»I za tebe« – glasi podnaslov čija je poruka i više nego jasna. Baš kao što su jasne i Papine pobude. »Da bismo bili sveti, ne trebamo biti biskupi, svećenici, redovnice ili redovnici. Mnogo smo puta kušani misliti da je svetost rezervirana za one koji imaju mogućnost održavati distancu od redovitih briga kako bi mogli mnogo vremena posvetiti molitvi. Nije tako. Svi smo pozvani biti sveti živeći s ljubavlju i svatko dajući svoje svjedočanstvo u svakodnevnim zauzetostima, ondje gdje se tko nalazi. Jesi li posvećena ili posvećen? Budi svet radosno živeći svoje darivanje. Jesi li u braku? Budi svet ljubeći i brinući se za svojega muža ili svoju ženu, kao što je Krist činio s Crkvom. Jesi li radnik? Budi svet obavljajući pošteno i kompetentno svoj posao, na službu braći. Jesi li roditelj, ili djed ili baka? Budi svet strpljivo poučavajući djecu da nasljeduju Isusa. Imaš li vlast? Budi svet boreći se za opće dobro i odričući se svojih osobnih interesa«, napisao je papa Franjo.
Papa potom ističe: »Dopusti da milost tvojega krštenja donese plodove na putu svetosti.« Svaki je kršćanin primio Duha Svetoga pa je to moguće, »a svetost je, u biti, plod Duha Svetoga u tvojem životu«. »U Crkvi, svetoj i sastavljenoj od grješnika, pronaći ćeš sve što ti je potrebno da bi rastao u svetosti«, također kaže Sveti Otac, nabrajajući: riječ, sakramente, svetišta, život zajednice, svjedočanstvo svetih, mnogoobličnu ljepotu…
Svetost, nadalje, »raste po malenim gestama«, kaže Papa. I daje primjer »gospođe«. Jednom će maleni korak prema svetosti biti njezino suzdržavanje od ogovaranja; drugi put, kad dođe kući, bit će to strpljivo slušanje djeteta koje želi podijeliti svoje misli, premda je umorna; treći put, »u trenutku tjeskobe«, bit će to krunica u rukama i molitva; četvrti put srdačan razgovor sa siromahom na ulici… Nekad su životni izazovi takvi da zahtijevaju »nova obraćenja«, a ponekad je potrebno »samo naći načina da se savršenije živi ono što već činimo«…
Već je govoreći o pozivu svih vjernika na svetost Papa zaključio: »To bi trebalo oduševiti i ohrabriti svakoga da dade svega sebe kako bi rastao prema onom jedinstvenom i neponovljivom planu koji je Bog želio za njega ili za nju od vječnosti.« Papa se tomu vraća ističući neponovljivost svačijega života i poslanja koje svaki život ima. Ako je kršćanski život urastanje života svakoga pojedinca u život Kristov, ako je riječ o »življenju u jedinstvu s njim otajstva njegova života«, onda je »mjera svetosti zadana stasom koji Krist doseže u nama, budući da snagom Duha Svetoga oblikujemo svoj život prema njegovu«, rekao je papa Franjo, još se jednom posluživši riječima svojega prethodnika Benedikta XVI. Stoga »po svetcu« Bog želi nešto poručiti, tj. svaki svetac »odražava nešto od Isusa Krista«, poručio je Papa.
»To je«, zaključio je, »snažan poziv svima nama. I ti imaš potrebu shvatiti cjelinu svojega života kao poslanje. Pokušaj to učiniti slušajući Boga u molitvi i prepoznajući znakove koje ti daje. Pitaj uvijek Duha Svetoga što to Isus od tebe očekuje u svakom trenutku tvojega života i u svakom izboru koji moraš učiniti, kako bi razlučio mjesto koje on zauzima u tvojem poslanju. I dopusti mu da u tebi oblikuje ono osobno otajstvo koje će odražavati Isusa Krista u današnjem svijetu. Da nebo dade te i ti prepoznaš koja je to riječ, koja Isusova poruka koju Bog želi reći svijetu tvojim životom. Dopusti da te Duh preobrazi, da te obnovi kako bi to bilo moguće i kako tvoje dragocjeno poslanje ne bi bilo izgubljeno. Gospodin će ga privesti ispunjenju, pa i posred tvojih pogrješaka i tvojih negativnih trenutaka, ako ne napustiš put ljubavi i uvijek ostaneš otvoren njegovu nadnaravnu djelovanju koje pročišćuje i prosvjetljuje.«
»Djelovanje posvećuje«, još je jedan podnaslov u prvom poglavlju, u kojem Papa kaže da je osobno poslanje, osobni poziv na svetost, neodvojiv od truda, od djelovanja. »Stoga se ne ćeš posvetiti ako ne predaš tijelo i dušu kako bi u tom nastojanju dao najbolje od sebe«, poručio je papa Franjo. U tom smislu govori o ravnoteži između akcije i kontemplacije. »Nije zdravo ljubiti šutnju te izbjegavati susret s drugima, željeti odmor te odbacivati aktivnost, tražiti molitvu, a podcjenjivati služenje. Sve može biti prihvaćeno i integrirano kao dio vlastitoga života u ovom svijetu te čini dio puta posvećenja. Pozvani smo živjeti kontemplaciju i usred akcije, a posvećujemo se u odgovornom i velikodušnom izvršavanju svojega poslanja«, piše Papa u br. 26.
Da ne bi bilo nesporazuma, podosta naširoko objašnjava da »to ne znači prezirati trenutke mira, samoće i šutnje pred Bogom«. Štoviše, ponekad je nužno zastati i »gledati u lice istini o samima sebi, kako bismo dopustili da je prožme Gospodin«, kaže Papa u br. 29. Prije toga je pak, u br. 28., poručio da ne vode sve motivacije za djelovanje do istinskoga posvećenja, davši ujedno kratki ključ za čitanje njegovih dosadašnjih dokumenata. »Zauzimanje pokretano strahom, ohološću, potrebom za pojavljivanjem i dominacijom svakako ne će biti posvećujuće. Izazov je živjeti vlastito darivanje tako da ta nastojanja imaju evanđeoski smisao i da nas sve više poistovjećuju s Isusom.«
Upozorivši i na opasnost »apsolutizacije slobodnoga vremena«, s obzirom na današnju obilatu ponudu zabavnih sadržaja koji mogu zagušiti želju za ispunjavanjem vlastitoga poslanja, Papa je zaključio: »Potreban nam je duh svetosti koji će prožeti kako samoću tako i služenje, kako intimnost tako i evangelizatorsko djelovanje, kako bi svaki trenutak bio izričaj ljubavi darovane pred Gospodnjim pogledom. Na taj će način svi trenutci biti stube u našem životu posvećenja.
Prvo poglavlje o pozivu na svetost Sveti Otac završava snažnom, temeljnom porukom. »Ne boj se svetosti! Ona ti ne će oduzeti snage, život, radost. Baš naprotiv, jer ćeš doći do toga da postaneš ono što je Otac osmislio kad te je stvorio te ćeš biti vjeran samomu svomu biću. Ovisiti o njemu oslobađa nas od ropstava i daje nam da upoznamo svoje dostojanstvo«, napisao je papa Franjo. Među mnogim osobama i institucijama iz svih povijesnih razdoblja i svih krajeva svijeta koje su »ušle« u pobudnicu tu je spomenuo sv. Josipu Bakhitu, »veliku kćer Afrike« koja je, unatoč životnomu iskustvu ropstva, »shvatila najdublju istinu da je Bog, a ne čovjek, stvarni gospodar svakoga ljudskoga bića, svakoga ljudskoga života«. Spomenuo je, pred kraj poglavlja o općem pozivu na svetost, i poruku biskupa zapadne Afrike, koji, u kontekstu evangelizacije, govore o »promicanju svih krštenih«, kako bi »preuzeli svoje uloge i bili kao sol zemlje i svjetlo svijeta gdje se god nalazili«.
»Ne boj se stremiti za višim, dopustiti da te Bog ljubi i oslobodi. Ne boj se dopustiti Duhu Svetomu da te vodi. Svetost te ne čini manje ljudskim, jer ona je susret tvoje slabosti sa snagom milosti. Naposljetku, kao što je govorio Leon Bloy (francuski obraćenik i pisac, 1846. – 1917.), u životu ‘nema druge žalosti do li ne biti svet’«, završio je Papa temeljno poglavlje o pozivu na svakodnevnu svetost.
NASTAVLJA SE
