APOSTOLSKO PISMO »CANDOR LUCIS AETERNAE« U POVODU 700. GODIŠNJICE SMRTI DANTEA ALLIGHIERIJA Dante je suvremenomu čovjeku potreban i zbog svoje vizije slobode

»U ovom posebnom povijesnom trenutku, praćenu mnogim sjenama, prilikama koje srozavaju ljudskost, nedostatkom pouzdanja i perspektiva za budućnost, lik Dantea, proroka nade i svjedoka ljudske želje za srećom, još nam može darovati riječi i uzore koji daju uzgon našemu putu. Može nam pomoći da s vedrinom i hrabrošću napredujemo na hodočašću života i vjere koje smo svi pozvani činiti sve dok… ne dođemo do posljednjega cilja svega čovječanstva, do ‘Ljubavi koja pokreće sunce i ostale zvijezde’.« Tim je riječima, s citatom iz »Božanstvene komedije«, papa Franjo završio apostolsko pismo »Candor Lucis aeternae – Sjaj vječnoga svjetla« koje je objavio u četvrtak 25. ožujka – znakovit dan kad se Crkva spominje navještenja utjelovljenja Sina Božjega – u povodu 700. godišnjice smrti velikoga pjesnika Dantea Allighierija.

Dante Allighieri i danas je važan zato što polazi od vlastitoga gorkoga životnoga iskustva te ga, poglavito u »Božanstvenoj komediji«, pretvara u »paradigmu ljudskoga stanja«. Papa Franjo izrijekom kaže da apostolskim pismom želi pokazati »kako aktualnost tako i neprolaznost« Danteova djela te sabrati »opomene i promišljanja koja su i danas bitna za čitavo čovječanstvo, ne samo za vjernike«. »Danteovo je djelo, uistinu, sastavni dio naše kulture, vraća nas kršćanskim korijenima Europe i Zapada, predstavlja baštinu ideala i vrjednota koje i danas Crkva i društvo nude kao temelj ljudskoga suživota, na kojem se svi možemo i moramo prepoznati kao braća«, napisao je Papa.

Papa iznosi kratki pjesnikov životopis. Dante Allighieri rođen je 1265. godine u Firenzi. Oženio se Gemmom Donati s kojom je imao četvero djece te je krenuo putom uspješnoga gradskoga činovnika. Kao »bijeli gvelf« u političkim je trvenjima godine 1302. osuđen na dvije godine progonstva, zabranu obnašanja javnih dužnosti te na novčanu kaznu. No budući da se nije smatrao krivim, žalio se pa je dobio drugu, drakonsku presudu: trajni egzil, zapljenu dobara i smrtnu kaznu u slučaju da se vrati u Firenzu. Godine 1315. nije prihvatio ponižavajuće uvjete pomilovanja pa je ponovno osuđen na smrt, a s njime i njegova još malodobna djeca. Tako je najplodniji dio svojega života proveo kao siromah i lutalica od grada do grada. Umro je u Ravenni u dobi od 56 godina, u noći između 13. i 14. rujna 1321. godine. Grob mu se i danas nalazi u Ravenni. Upravo je u godinama progonstva napisao glasovitu »Božanstvenu komediju«, dovršivši »Raj« pred smrt.

Taj život Papa komentira riječima: »Dubinski promišljajući o svom osobnom stanju progonstva, korjenite nesigurnosti, krhkosti, neprestanoga pokreta, Dante preobražava to stanje sublimirajući ga u paradigmu ljudskoga stanja koje se predstavlja kao put, prije unutarnji negoli izvanjski, koji nikad ne prestaje dok ne dođe do cilja. Ulazimo tako u dvije temeljne teme svega Danteova djela: polazište svakoga egzistencijalnoga putovanja jest želja usađena u ljudski duh; te odredište, tj. sreća koja dolazi od gledanja Ljubavi, a to je Bog. Najveći pjesnik, premda proživljava dramatične, žalosne i tragične događaje, nikada se ne predaje, ne podliježe, ne prihvaća potiskivanje želje za puninom i srećom koja je u njegovu srcu, a još se manje prepušta nepravdi, dvoličnosti, aroganciji moći i sebičnosti koja naš svijet čini ‘komadićem zemlje koji nas čini tako okrutnima’.«

Dante prema papi Franji »otkriva poziv i poslanje« po kojem se »paradoksalno, od naoko propala i razočarana čovjeka, grješnika bez pouzdanja pretvara u proroka nade«. Što to znači biti prorok nade izrekao je sam pjesnik u pismu koje Papa citira: »Valja kratko reći da je cilj svega i svakoga dijela maknuti one koji žive ovaj život iz stanja bijede i privesti ih stanju sreće.« A papa Franjo ponovno komentira: »Dante prognanik, hodočasnik, krhak čovjek, postaje sada jak po duboku i intimnu iskustvu koje ga je preobrazilo; nanovo je rođen zahvaljujući viziji koja ga je iz paklenih ponora, dna ljudskoga stanja, uzdiglo do gledanja samoga Boga te se uzdiže kao glasnik novoga postojanja, prorok novoga čovječanstva koje žudi za mirom i za srećom.«

Papa Franjo, nadalje, govori o Allighieriju kao »pjesniku ljudske želje«. Pritom citira njegovo djelo »Gozba«. »Najveća želja i prva dana po naravi jest vratiti se svojemu počelu. A budući da je Bog počelo naših duša (…), ta se duša najviše njemu želi vratiti. I tako, poput hodočasnika koji ide putom na kojem još ne bijaše te za svaku kuću koju izdaleka vidi vjeruje da je konačište, a kad vidi da nije, svoje vjerovanje usmjeri prema drugoj, i tako od kuće do kuće sve dok do konačišta ne dođe; tako i naša duša, koja neuka ulazi u novi i nikada prijeđeni životni put, usmjerava oči k ispunjenju njezina najvećega dobra, no što god da vidi te joj se čini da je u tome neko dobro, vjeruje da je to ono pravo«, citirao je papa pjesnika.

Dante je suvremenomu čovjeku potreban i zbog svoje vizije slobode. Čovjekova mogućnost uspona za Dantea je »realna« te »ovisi o njegovim izborima, o njegovoj slobodi«. No sloboda nije sama sebi svrhom, nego je njezin cilj »dotaknuti nebesa«.

Ispunjenje ljudskoga postojanja, a time i vrhunac »Božanstvene komedije« te općenito srž Danteove životne poruke, jest blaženo gledanje Boga, Trojstva koje je Dante pjesnički prikazao kao tri kruga različitih boja u jednoj svjetlosti. Unutar Trojstva on vidi otajstvo utjelovljenja vječne Riječi. Papa Franjo o tome kaže: »Otajstvo utjelovljenja… jest stvarno nadahnjujuće središte i jezgra čitavoga spjeva. U njem se ostvaruje ono što su crkveni otci nazivali ‘pobožanstvenjem’, ‘admirabile commercium’, čudesnom razmjenom po kojoj, dok Bog ulazi u našu povijest uzimajući tijelo, ljudsko biće sa svojim tijelom može ući u božansku stvarnost, koju simbolizira ruža blaženih. Čovječanstvo, u svojoj konkretnosti, sa svakidašnjim činima i riječima, sa svojim umom i svojim osjećajima, s tijelom i emocijama, uzdignuto je u Boga, u kojem pronalazi pravu sreću te potpuno i posljednje ispunjenje, cilj svega svojega puta.«

Osim tih središnjih tema, papa Franjo provlači kroz svoje pismo i niz motiva koji su kod Dantea posloženi oko toga središta. Tu svakako ulazi »mariologija u malom«, tj. pobožnost Mariji kao onoj po kojoj se Riječ utjelovila u svijetu. Tu je i »plastičnost«, stvarnost Danteovih likova. Posebno to vrijedi za dionike blaženoga gledanja. On ih prikazuje »u njihovu tjelesnom aspektu, podsjeća na njihove osjećaje i emocije, njihove poglede i geste, ukratko pokazuje nam čovječanstvo u njegovu savršenstvu duše i tijela, najavljujući uskrsnuće tijela«. Tu su i redci o ulozi drugih žena u Božanstvenoj komediji, Beatrice i Lucije, kao i o Danteovu odnosu prema sv. Franji Asiškomu…