»Već je kao dijete, a potom cijeli život tražio istinu. Razumom je nalazio njezine znakove, posebno na područjima matematike, geometrije, fizike i filozofije. Rano je došao do izvanrednih otkrića tako da je privukao veliku pozornost. No tu se nije zaustavio. U stoljeću velikoga napretka na mnogim poljima znanosti, praćenoga sve snažnijim duhom filozofskoga i vjerskoga skepticizma, Blaise Pascal pokazao se neumornim tražiteljem istinitoga i kao takav uvijek ostaje ‘nemiran’, privučen novim i daljim obzorima«, piše papa Franjo na početku svojega apostolskoga pisma »Sublimitas et miseria hominis – Čovjekova veličina i bijeda« koje je objavio u ponedjeljak 19. lipnja, točno 400 godina nakon što je u Clermontu u središnjoj Francuskoj na ovaj svijet došao Blaise Pascal (1623.-1662.), velikan znanosti, misli i kršćanske vjere.
Papi nije samo do puke uspomene i obljetnice. »Radostan sam, dakle, zbog činjenice da mi providnost… daje prigodu odati mu poštovanje i istaknuti ono što mi se, u njegovoj misli i njegovu životu, čini poticajnim za kršćane našega vremena i svih muškaraca i žena dobre volje u traženju istinske sreće«, piše Papa u uvodnom dijelu. Potom iznosi Pascalovu misao: »Svi ljudi nastoje biti sretni. Nema iznimaka, koliko god sredstva koja se rabe bila različita. Svi teže k tomu cilju.« Spomenute riječi Papa zaključuje rečenicom: »Četiri stoljeća nakon rođenja Pascal za nas ostaje drug na putu koji prati naše traženje istine i prave sreće te, po daru vjere, naše ponizno i radosno priznavanje Gospodina umrloga i uskrsnuloga.« A apostolsko pismo zaključuje željom da »blistavo djelo i primjeri njegova života, tako duboko uronjenoga u Isusa Krista, pomognu dokraja ići putom istine, obraćenja i ljubavi.«
U prikazu nekih glavnih naglasaka apostolskoga pisma čini se prikladnim krenuti od ustrajanja Svetoga Oca na »činjenici da ni njegovo obraćenje Kristu… ni njegovo izvanredno intelektualno nastojanje u obrani kršćanske vjere nisu od njega napravili osobu koja je izolirana od svojega vremena«. »Bio je pozoran na probleme koji su se onda osjećali, kao i na materijalne potrebe svih sastavnica društva u kojem je živio.« Uistinu, Papa prikazuje Pascala kao genijalca matematike i fizike – ono po čemu je danas najpoznatiji – kao ljubitelja filozofije, ali i čovjeka čiji se otvoreni um nije libio priznati njezine granice te je u Bogu Isusa Krista otkrio jedini konačni odgovor na zagonetku koja se zove čovjek. Govoreći o toj Pascalovoj otvorenosti, Papa ističe kako činjenicu da je Pascal godinu dana prije smrti, 1961. godine, razvio prvi sustav javnoga gradskoga prijevoza u svijetu, pariške »Kočije u pet linija«, tako i činjenicu da je prije smrti odlučio da će, poživi li, sav ostatak svojega života posvetiti siromasima.
Sveti Otac, citirajući samoga Pascala, ovako predstavlja njegovo poimanje odnosa između različitih oblika ljudskoga znanja i dara vjere: »Kao znanstvenik, stručnjak za geometriju, tj. za znanost o tijelima postavljenima u prostor; i geometrijski stručnjak za filozofiju, tj. za znanost o umovima postavljenima u povijest, Blaise Pascal je, prosvijetljen milošću vjere, ovako opisao cjelovitost svojega iskustva: ‘Od svih tijela zajedno ne bi se moglo izvući ni najmanju misao: to je nemoguće, pripada drugomu redu stvari. Od svih tijela i od svih umova ne može se izvući ni potez istinske ljubavi: nemoguće je, pripada drugomu redu, onomu nadnaravnomu.’«
Za misao iz naslova samoga pisma, »Čovjekova veličina i bijeda«, Papa kaže da se nalazi u »središtu« Pascalovih »promišljanja i poruke«. »On polazi od tvrdnje da je čovjek poput stranca samomu sebi, velik i bijedan. Velik po svojem razumu, po svojoj mogućnosti da gospodari svojim strastima… Postoji nepodnošljiv nerazmjer između, s jedne strane, naše beskrajne želje da budemo sretni i da spoznamo istinu i, s druge, našega ograničenoga razuma i naše tjelesne slabosti koja vodi u smrt. Jer Pascalova je snaga i u njegovu neumoljivom realizmu. ‘Nije potrebno da duša bude jako uzvišena da shvati kako na ovom svijetu ne postoje autentična i postojana zadovoljstva, da svi naši užitci nisu drugo doli ispraznost, a naša su zla beskonačna, te da nas naposljetku smrt, koja nam prijeti u svakom času, unutar malo godina neizostavno ima staviti u užasnu nužnost da budemo zauvijek ili uništeni ili nesretni. Ništa nije stvarnije ni užasnije od toga. Možemo se razmetati koliko god hoćemo: eto svršetka koji očekuje i najljepši život na svijetu’«, piše Papa citirajući Pascala.
To »tragično stanje« postaje »nepodnošljivo« pa se čovjek mora rastresti da ne bi odveć razmišljao. Odgovor ne može dati ni filozofija. »Pascal, kao filozof, dobro vidi da ‘što je više svjetala, to se više otkriva čovjekova veličina i niskost’, ali su te suprotnosti nepomirljive. Jer ljudski ih um ne može uskladiti, niti može riješiti zagonetku«, piše Sveti Otac.
Odgovor Pascal pronalazi u »istinitoj religiji«, u Isusu Kristu. »Uistinu, to što je Pascal počeo govoriti o čovjeku i o Bogu duguje se tomu da je došao do sigurnosti da ‘ne samo da ne poznajemo Boga osim po Isusu Kristu, nego ne možemo upoznati ni same sebe nego samo po Isusu Kristu (…) Izvan Krista ne znamo ni što je naš život, ni što je naša smrt, ne poznajemo ni Boga ni sebe’«. Pascal iz vlastitoga iskustva znade da je ta sigurnost vjere Božji dar, milost; i da je milost također ljubav, spoznaja srcem. Ipak, premda su vjera i ljubav dar, one nisu tuđe čovjeku, pa onda ni njegovu razumu. Upravo zato Pascal ni nakon svojega obraćenja ne odbacuje ni znanost ni filozofiju. Čini se da je Papi posebno stalo tu Pascalovu crtu promatrati kroz današnju misionarsku perspektivu. »Kao kršćani trebali bismo se držati podalje od napasti da svojom vjerom mašemo kao neupitnom sigurnošću koja bi se svima trebala nametnuti. Pascalu je svakako bilo na srcu da svima pomogne spoznati da su ‘Bog i istina neodvojivi’. No znao je da je čin vjerovanja moguć po Božjoj milosti, primljenoj u slobodnu srcu… (…) Stoga svima onima koji žele i dalje tražiti istinu – taj pothvat u ovom životu nikada ne završava – predlažem da slušaju Blaisea Pascala, čovjeka čudesne inteligencije koji je želio podsjetiti da izvan perspektive ljubavi nema istine koja bi vrijedila: ‘I od same se istine čini idol, jer istina izvan ljubavi nije Bog, nego je njegova slika i idol koji ne treba ljubiti niti mu se klanjati’«, piše Papa citirajući iz Pascalovih »Misli«.
»Pascal nas upozorava«, nastavlja Papa, »na lažna naučavanja, praznovjerja i moralnu raspuštenost, koji mnoge od nas udaljavaju od mira i trajne radosti koje dolaze od Onoga koji želi da biramo ‘život i dobro’ a ne ‘smrt i zlo’. No drama našega života jest što ponekad vidimo zlo i, u skladu s tim, biramo zlo. Zapravo, sreću evanđelja možemo kušati samo ‘ako nas Duh Sveti obuzme svom svojom snagom te nas oslobodi od slabosti sebičnosti, lijenosti, oholosti’. Osim toga, ‘bez mudrosti razlučivanja lako se možemo premetnuti u lutke u rukama trenutnih nagnuća’. Stoga nam inteligencija i živa vjera Blaisea Pascala, koji je želio pokazati da je kršćanska vjera ‘vrijedna čašćenja jer je spoznala čovjekovo dobro’ i ‘vrijedna ljubavi jer obećava istinsko dobro’, mogu pomoći napredovati kroz tmine i nedaće ovoga svijeta.«
