U Splitu se dugo pretpostavljalo da kod Papalićeve palače postoji sakralni objekt, koji je i pronađen. To je starokršćanska crkvica, a sada su se našli i konkretni tragovi: otprilike metar ispod današnje razine pločnika u sklopu radova na obnovi Muzeja grada Splita, u slijepoj ulici između istočnoga ulaza u muzej i palače »Marulić«, nađeni su ostatci sakralne građevine koju na našu sramotu oplakuje prljavština vode, a nalaz je prvoklasni, piše Damir Šarac u Slobodnoj Dalmaciji.
Pronađene su kamene ploče poda, škropionica za svetu vodu, klesani masivni prag i nekoliko uklesanih predromaničkih križeva s tipičnim završetkom »na lastavicu«. Uz temelje palače »Papalić« pronađen je i kameni ulomak s uklesanim »salonitanskim križem«, tipom križa kakav je klesan u radionicama na području Salone. Prema ulomcima ugrađenim u okolne kuće i prije se smatralo da je ondje bila crkva. O tome je pisao i Arsen Duplančić, ali sada se s velikom sigurnošću može reći da su je i našli, rekao je voditelj arheoloških istraživanja Nebojša Cingeli, dodajući da je vanjski zid Papalićeve palače »ušao« preko poda crkve koji nje probijen, a crkva je u vrijeme gradnje palače već možda bila u ruševnom stanju ili nije bila vidljiva. No uz lijepe vijesti za splitsku povijest arheolozi i radnici bore se s jednom puno neugodnijom situacijom. Cijev s vodom i otpadom iz susjedne kuće ubodena je u pločnik posred ostataka crkvice i otpadne vode prelijevaju se posvuda. Kako bi mogli raditi, izlili su privremenu betonsku šahtu. »Zapravo je užasno u ovim uvjetima kopati«, požalio se Slobodnoj Cingeli.
Post je medijska iznimka
Šteta što je bojkot trgovina splasnuo baš kad je počela korizma, napisao je Boris Beck u Večernjem listu. Da je još malo izdržao, mogao se poklopiti s odricanjem od cigareta, alkohola i čokolade – tipičnih žrtvica poznatih Hrvata i Hrvatica o kojima izvješćuju mediji. I manje poznatih: na jednom portalu već je objavljena anketa na kojoj je 63 posto ispitanika reklo da će si nešto sitno uskratiti u sljedećih 40 dana. Religiozno je inače u medijima redovno izrugivano kao nešto nazadno i licemjerno, iznimka je jedino korizmeni post. Beck piše da je post uopće jedini element religioznoga koji je našao mjesto u popularnoj kulturi, ali samo kao posebna vrsta dijete. Dok se dijete uobičajeno balansiraju u pogledu sastojaka i kalorija, kako ne bi izazvale bolest umjesto zdravlja, ili se pak prilagođavaju dijetalcima, po, recimo, krvnim grupama ili znakovima zodijaka, dijetni je post zdrav sam po sebi jer new age teorija kaže da gladovanje rastapa najprije najbolesnije stanice pa bi ljudi onda iz mršavljenja trebali izići zdraviji i jači.
Propovijed bez religije
Identična teorija primijenila se na bojkot dućana, primjećuje Beck. »Budemo li se neko vrijeme suzdržavali od kupovanja, trgovci će sniziti cijene. Drugim riječima, posteći od šopinga, ubit ćemo masne i degenerirane stanice inflacije i ući u nastavak godine sa zdravijim i jačim kućnim budžetom. Ekonomija države ne razlikuje se od gospodarenja tijelom: prežderavanjem i opijanjem ubrzavamo svoju smrt, a nesposobnošću da se kontroliramo pred punim policama podjarujemo rak-ranu cijena. Ekonomija duše je slična: visoke težnje mogu biti zagušene niskima, i zato Bog u crkvi zahtijeva isposništvo. No bog u marketu zapovijeda potrošnju, i očito je pred kime radije klečimo. Crkveni miš iz poslovice je siromašan, a onaj iz supermarketa debeo kao Gus-Gus iz Pepeljuge. Organizator bojkota tako se našao u neobičnoj ulozi, starozavjetnog proroka koji shvaća da država ide u propast, pa propovijeda pokajanje i obraćenje. Kelemen je usred obilja pozivao na odricanje, i nije uspio jer bi mu trebao religiozni govor, a religiozni govor preselio se na portale i postao posve svjetovan«, smatra Beck.
Bog interneta
Upravo su portali, smatra, odigrali ključnu ulogu u bojkotu trgovina. »Prenosili su izjave organizatora, oni su stavljali ankete na kojima se moglo glasati kojeg će trgovca bojkotirati i kada, preko društvenih mreža širili su se apeli na prosvjed. No nisu to radili zbog brige za potrošače, nego zbog sebe – organizirajući bojkot drugih, pokazali su da je bojkot nemoguće organizirati bez medija, pa dakle ni protiv medija. Ne može se upriličiti prosvjed za bolje, istinitije i vjerodostojnije medije, ni za društvene mreže bez laži, mržnji i ludosti – jer nam upravo oni trebaju za to. Nemoć odricanja osudila nas je na visoke cijene, a nemogućnost prosvjeda osuđuje nas na internetske izmišljotine, provokacije, klikbejt, pop up oglase i bannere. Bog trgovine zahtijeva da mu žrtvujemo sav novac, a bog interneta sve vrijeme. Teško je započeti korizmu nakon što smo se odrekli odricanja«, napisao je Beck.
