Kriza koja od 2014. godine gori na istoku Ukrajine posljednjih tjedana prijeti razbuktavanjem u rat neslućenih razmjera. Otvorene prijetnje SAD-a Rusiji nakon raspoređivanja njezinih snaga na granici s Ukrajinom tu zemlju na istoku Europe stavile su u središte zanimanja čitavoga svijeta. No kriza u Ukrajini nije tek rezultat kratkoročnih političkih činitelja. Ona je uvjetovana brojnim povijesnim i kulturnim činiteljima te tradicionalno kršćanske zemlje i bivše članice SSSR-a, koju se zbog njezina položaja i uloge naziva i »vratima Europe«. Zato smo o spomenutim temama razgovarali s Borisom Gudziakom, arhiepiskopom Ukrajinske grkokatoličke arhiepiskopije u Philadelphiji i stručnjakom za slavensku kulturnu povijest. Kao predsjednik Ukrajinskoga katoličkoga sveučilišta, jednoga od nositelja ukrajinskoga nacionalnoga identiteta, arhiepiskop Gudziak prokomentirao je i druge ugroze s kojima se taj identitet suočava. S arhiepiskopom smo razgovarali dva dana prije nego je Kremlj 21. veljače priznao neovisnost dviju ukrajinskih regija sa središtima u Donecku i Luhansku, čime se stanje na rubu Europe još više užarilo.
Cjelovit odgovor na to pitanje zahtijevao bi čitavu knjigu. Povijest Ukrajine započela je prije tisuću godina, a otada sve do danas očituje se bogatstvo i složenost njezina identiteta. Istaknuo bih samo jedan činitelj dvadesetoga stoljeća koji je uvelike utjecao na ukrajinsku antropologiju i sociologiju. U Ukrajini je između 1914. i 1955. poginulo ili umrlo nasilnom smrću 15 milijuna ljudi. U razdoblju od 1932. do 1945. Ukrajinu se smatralo najopasnijim mjestom za život na zemlji.
Totalitarno iskustvo koje se protegnulo na tri naraštaja među njezinim je stanovnicima izazvalo transgeneracijsku traumu. Život je bio opasan: čovjeka se moglo ubiti, uhititi ili deportirati pod bilo kojim izgovorom, stoga se drugoga počelo promatrati kao prijetnju. Uništeno je povjerenje. Ako čovjeka njegov susjed, rođaci ili čak vlastiti supružnik može potkazati KGB-u, mora se zaštititi. Mora staviti masku (ne onu doslovnu kao tijekom sadašnje pandemije), postaviti fasadu, izgraditi zaštitni zid oko sebe. U društveni i osobni identitet Ukrajinaca i dvije milijarde drugih žrtava totalitarnih sustava između Finske i Estonije na zapadu te Kine i Vijetnama na istoku urezao se dubok posttraumatski šok. Ukrajina je danas na hodočašću koje je iz straha vodi prema slobodi i dostojanstvu. Njezini građani, pogotovo mladi, žele iza sebe ostaviti traume prošlosti. Izlazak iz egipatskoga ropstva u obećanu zemlju trajao je 40 godina, dva naraštaja. Ukrajinci su još u trećem desetljeću svoga hodočašća.
To pitanje dotiče srž problema današnjice. Vladimir Putin ne boji se ukrajinske vojne moći. Njegovo pripojenje Krima, invazija na istočnu Ukrajinu i prijetnje eskalacijom postojeće agresije proizlaze iz straha od demokratskoga društva koje se razvija na granici s Rusijom. Uza sve svoje zastoje i mnoge slabosti, Ukrajina je živahna demokracija koja se diči slobodom tiska, raznolikošću javnoga govora, predsjednikom koji je Židov, pa i gorljivim ukrajinskim domoljubima koji su muslimani – krimskim Tatarima. To je tolerantno društvo koje teži razvoju transparentnosti i borbi protiv korupcije. Svjetlo koje prodire iz Ukrajine u tamu ruske autoritarne oligarhije prava je prijetnja protiv koje Putin ustaje. Ukrajina je granica između europske demokracije i agresivne kremaljske nostalgije za sovjetskom prošlošću. Taj demokratski pokus ima svoju cijenu. I to veliku.
I to bi pitanje zahtijevalo čitavu knjigu, štoviše, o njemu sam i napisao svoju doktorsku disertaciju. Pojednostavnjeno rečeno, krajem 16. stoljeća dio se ukrajinske Crkve i društva okrenuo Zapadu, privučen reformskim kretanjima, pogotovo u opismenjavanju i obrazovanju. Kriza koja je zavladala kulturom i crkvenim životom na području današnje Ukrajine i Bjelorusije mnogim je crkvenim vođama odvratila pogled od Carigrada, koji im se nije odazivao, kao i od daleke i strane, ako ne i prijeteće Moskve, te ga usmjerila prema Zapadu kao mogućemu izvoru odgovora i pristupa suvremenim izazovima. Stoga se dio ondašnje Pravoslavne Crkve na sinodi u Brestlitovsku (danas je to Brest u Bjelorusiji) odlučio sjediniti s Rimom.
Naše Crkve danas ujedinjuje potraga za mirom. Vjerujem da je znak te potrage i Sveukrajinsko vijeće Crkava i vjerskih udruženja, međudenominacijska ustanova osnovana 1996. radi združivanja napora za duhovnu obnovu Ukrajine, usklađivanja međuvjerskoga dijaloga u Ukrajini i inozemstvu, sudjelovanja u zakonodavnim postupcima povezanim s odnosima Crkve i države te provođenja sveobuhvatnih dobrotvornih akcija. Kao i mnogo puta tijekom svoje prošlosti, Vijeće je i 15. veljače zajedno molilo da Bog od nas odagna eskalaciju rata. Tijekom svih 25 godina svoga postojanja, a osobito u vrijeme Revolucije dostojanstva 2014., ukrajinske Crkve i vjerska udruženja zajedno su istupali i reagirali na važna društvena pitanja, pogotovo ona povezana s jedinstvom i suverenitetom naše države. Mislim da takve ustanove nema ni u jednoj drugoj zemlji.
Kijiv je bio civilizacijsko središte stoljećima prije nego što je Moskva uopće nastala. Već stoljećima traju i težnje ruskih političara, ideologa i crkvenih vođa prema prisvajanju temeljnih značajki ukrajinske povijesti i identiteta. Jedan od razloga zašto Putin želi nadzor nad Ukrajinom jest i kako bi prisvojio naslijeđe Kijivske Rus’. Ruska bi povijest bila mnogo kraća i siromašnija bez ostvarenja i događaja koji su se zbili na području današnje Ukrajine.
Moglo bi se reći da se američka ukrajinska zajednica »mobilizirala« u molitvi, informacijskim aktivnostima i humanitarnim pothvatima. U svim našim crkvama održavaju se bdjenja za Ukrajinu, članovi ukrajinske zajednice nastoje upoznati američke građane i svjetsku zajednicu sa svime što se događa u našoj zemlji i oko nje, a sva službena udruženja nastoje olakšati humanitarnu krizu koju je uzrokovao osmogodišnji rat. Svi se pripremaju za slučaj da dođe do eskalacije rata. To bi sadašnju humanitarnu krizu učinilo užasavajućom.
Svaka kultura pridonosi bogatstvu mozaika čovječanstva. Ukrajinska umjetnost i arhitektura, njezina poezija i glazba, njezina kuhinja i duhovna baština, njezina ikonografija i humor dragulji su svjetske kulturne riznice. Nisu svi ti dragulji jednako glasoviti, no i to se polagano mijenja. Treba podsjetiti da do prije trideset godina za većinu ljudi Ukrajina nije postojala ni na karti svijeta. Ona je i danas zemlja i kultura koju svijet tek treba otkriti. Zvuči ironično, ali Putin svojim postupcima zapravo ujedinjuje Ukrajince, učvršćuje ukrajinsko društvo i ojačava ukrajinsku međunarodnu prepoznatljivost.
Sovjetska totalitarna vlast poharala je ukrajinsku kulturu. Većina ukrajinske kulturne elite – pisci, umjetnici, glazbenici, intelektualci, da i ne spominjemo političku elitu – jednostavno je istrijebljena. Mnogo se godina ukrajinska kultura razvijala kao kolonijalna kultura: toleriralo ju se dok ne bi proturječila partijskoj liniji carskoga središta, odnosno narativu ruske kulture. Ukrajincima je nametnuta uloga mlađe braće, nižeobrazovanih predstavnika manje profinjene, seljačke kulture – simpatične, ali priproste. Ipak, ukrajinska književnost, glazba i umjetnost danas cvjetaju. Crkve su obnovljene, stasale su tisuće mladih svećenika. Danas je ukrajinska kultura živa kao što je oduvijek i bila. Mnogo je gubitaka pretrpljeno u prošlosti, no mladi naraštaj gleda u budućnost.
Prošloga je ljeta ruski predsjednik Putin objavio dugački esej »O povijesnom jedinstvu Rusa i Ukrajinaca« sa svojom maštovitom inačicom ruske i ukrajinske povijesti. Ukratko, on pokušava dokazati da Ukrajina nije i nikad ne će postati država ni prava nacija. To nije iskrivljavanje povijesti; to je njezino uništavanje. Bez obzira na to koliko je njegovo djelo zastrašujuće i sumanuto, to je tek jadan i uzaludan pokušaj nijekanja stvarnosti. Očito je da Ukrajina unutar svojih granica jača, da iz tjedna u tjedan utvrđuje svoj identitet, a solidarnost globalne zajednice prema Ukrajini samo raste.
Zapad se suočava s mnogim teškoćama i izazovima. No mnogo je paradoksa na svim svjetskim kontinentima. Nepravde koje trpi Ukrajina goleme su, ali ne i jedinstvene. Mnogi narodi svijeta danas trpe: narodi Bliskoga istoka, Etiopije, Afganistana… Mislim da je u protekla dva mjeseca Zapad naučio više o Ukrajini nego u proteklih 20 godina. Razvijanje kulturne i povijesne svijesti dugotrajan je proces, a otežan je i činjenicom da živimo u dobu medijskih izvadaka. Nije moguće svesti zamršene kronološke putanje na veličinu objava na Twitteru. Ipak, događa se velik napredak – činjenica da mi postavljate sva ova dobro potkrijepljena i duboka pitanja primjer je toga.
Ukrajinci su veoma zahvalni za solidarnost svjetske katoličke zajednice. Posljednjih je nekoliko tjedana papa Franjo barem pet puta pozvao na svjetsku molitvu za Ukrajinu, a 26. siječnja proglasio je posebnim danom molitve za mir u našoj zemlji. Zahvalni smo i za duhovnu, moralnu i materijalnu solidarnost rimokatolika i svih ljudi dobre volje diljem svijeta.
U jednu ruku treba priznati da zbilja postoji takva težnja u suvremenom društvu. No u drugu ruku mora se istaknuti da je učenje Katoličke Crkve jedna od posljednjih utvrda razuma. Pogotovo je to važno u ovo doba kada korjenita dekonstrukcija većinu stvari nastoji prikazati kao korjenito subjektivne. Proveo sam većinu života razvijajući sveučilište i vjerujem da suglasje vjere i razuma rađa silinom ljudskoga stvaralaštva. A usto i štiti naše ljudsko dostojanstvo.
Općenito u Ukrajini postoji veliko poštovanje prema Crkvi. Smatram da je razumno i uljudno iznošenje kršćanskoga gledišta na razna društvena pitanja dobro prihvaćeno u ukrajinskom društvu. No za mene kršćanstvo nije pitanje prestiža, društvenoga statusa ili političkoga probitka. Kršćani moraju živjeti autentično. To im ne jamči sveopće prihvaćanje: našega Gospodina Isusa Krista, najautentičniju osobu u povijesti, odbacili su i surovo ubili. Unatoč tomu, iskustvo me uči da je istinsko kršćansko svjedočanstvo životodajno, a brojni se ljudi obraćaju životodajnim izvorima. Takvo bi, po mom mišljenju, trebalo biti naše svjedočanstvo u Ukrajini i posvuda.
Istočno kršćanstvo prije svega nudi divotu slavlja sakramenata. Liturgija, ikonografija i arhitektura važni su doprinosi ukrajinskoj i europskoj kulturi. No blaga istočnoga kršćanstva naposljetku imaju vrijednost samo ako istočni kršćani kritički i kreativno svjedoče za evanđelje. Istočni su kršćani danas osobito pozvani živjeti ljubeći. Ako to budu činili, njihov doprinos bit će neprocjenjiv.
