Navršilo se desetljeće otkad je zagrebački arhitekt, fotograf, dragovoljac Domovinskoga rata i pripadnik 110. brigade HV-a Damir Barešić prvi put hodočastio glasovitim »Caminom«, Putom svetoga Jakova koji vodi do španjolskoga svetišta Santiaga de Campostele, gdje se čuvaju moći apostola Jakova u tamošnjoj katedrali. Impresije čudesnoga Camina, tijekom dosad poduzetih sedam hodočašća, ovjekovječio je u mediju svjetlopisa koje izlaže na svojim izložbama diljem Lijepe Naše. Tijekom studenoga i prosinca njegovi svjetlopisi mogu se razgledati na izložbi postavljenoj u zagrebačkoj Knjižnici Voltino.
»Prvo izlaganje bilo je potkraj 2017. godine. Pregledavajući snimljeni materijal, nisam vidio nešto posebno što bi se trebalo izložiti. Nakon više prolaženja kroz materijal otvorio se prostor novoga kadra, tj. novoga čitanja. Promatrajući isto u novom izrezu, tj. panoramskom, postao sam svjestan nove vrijednosne dimenzije svjetlopisa. Svaki je izložbeni postav drugačiji, nadopunjen novim svjetlopisom«, rekao je Barešić i dodao: »Svatko tko može, a pruži mu se prilika otići na Camino, nije bitno kojom rutom i nakanom, neka ode. Taj osjećaj i iskustvo sigurno će ga obogatiti, možda će nešto podijeliti od toga s drugima, ali zasigurno će ga prijeđeni Camino učiniti boljim čovjekom, a da toga ne će biti ni svjestan.«
Godine 2011. krenuo je na svoj prvi hodočasnički Camino, za kojim je slijedilo još šest hodočasničkih putovanja na kojima je otkrivao životnost vjere i poslanja, bilježeći dojmove svojim fotoaparatom. U Godini sv. Jakova za Glas Koncila govorio je o svojim duhovnim i intimnim promišljanjima i iskustvima tijekom hodočasničkih putovanja te o izložbama i fotografijama s Puta svetoga Jakova.
Župljanin zagrebačke župe sv. Obitelji opisao je kako je krenuo na put proglašen prvim europskim kulturnim itinerarom i jednim od UNESCO-ovih mjesta svjetske kulturne baštine: »Znao sam za hodočasničke odlaske u Rim, Jeruzalem i druga mjesta, ali za Santiago de Compostelu kao hodočasničko odredište tada nisam znao. Spoznaja i odluka da krenem bile su istodobne. Odlučio sam doći u Santiago 24. srpnja uoči spomendana sv. Jakova u društvu prijatelja Bože Protrke. Put okvirno dug 800 km prohodali smo za 21 dan. Sve doživljeno bilo je snažno duhovno iskustvo, a svjesni potrebe za poniznošću, stigli smo na odredište. Sve poslije prvoga dana bilo je samo radosno potvrđivanje ispravnosti odluke o dolasku. Dio dana provodili smo u molitvi za određenu osobu, a dijelove prijeđena puta mogao bih imenovati po tim osobama jer su u tim trenutcima bile s nama. Spominjem se određene osobe koja je bila predmet zagovora jer smo po povratku doznali da je taj naš prijatelj imao prometnu nesreću, a kada su ga vatrogasci izvukli iz devastiranoga auta, bio je neozlijeđen.«
»Uz sugestiju poznanika Španjolca krenuo sam 2016. na svoj drugi Camino. Želeći iskusiti samoću, otišao sam na Camino del Norte. Sve nedoumice i teškoće morao sam rješavati sam u hodu i onda kada nisam znao ili vidio izlaz ili rješenje, prepustio bih se i sve bi se samo od sebe posložilo. Siguran sam da nisam bio sam u nošenju tih tereta. Na tom Caminu prvi sam se put susreo s bolnim stanjima, jedna noga počela je naticati. To stanje trajalo je desetak dana. Nekoliko dana prije kraja puta otok na nozi se povukao. Neki od najboljih svjetlopisa nastali su na tom Caminu.«
»Godine 2018. ponovio sam Camino Frances u društvu s Dragom Ćurkovićem. Kameru nisam ispuštao iz ruku. Na tom sam Caminu snimanje ili fotografiranje zamijenio nazivom ‘zapisivanje svjetlom’ – svjetlopis. Iste sam godine otišao u Portugal i kao branitelj hodočastio Camino Portugues i Camino Muxia. Na tom sam Caminu hodao sa Zdravkom Krivošićem. Godine 2019. krenuo sam na Camino Frances i Camino Finisterru s prijateljima Protrkom i Hrvojem Pancerom. Hodočastio sam za svoga prijatelja i kuma Borisa Abramovića i u njegovo ime. Napustio nas je, a imao je želju prijeći Camino. Na svim Caminima bilo je boljih i lošijih dana, u boljima čovjek uživa, a loši dani ga još jače utvrđuju u nakani, vjeri i snazi duha. Dnevno hodanje od nekoliko sati dovoljno je za posvetu duhovnim aktivnostima, propitivanje svojih odnosa, prijeđenoga i ostvarenoga, traženje oprosta, potvrdu i blagoslov za sve dobro. U svakom koraku mora se osjetiti radost hodanja i bivanja na Caminu. Ako nema pozitivnih emocija, i cilj može biti upitan. Kraj dana koristio mi je za opuštanje i duhovne trenutke. Svako zaustavljanje na putu nova je prilika za zahvalu i kontemplaciju. Mojim odlascima na Camina sigurno nije kraj, odgođeni su do nekih drugih vremena. Hvala Bogu, bit će ih još.«
Hodočasnički put prilika je za spoznaju, rekao je, Boga i samoga sebe, duhovno pročišćenje, svladavanje osobnih granica. Popraćen je brojnim teškoćama i izazovima, ali i ljepotom i radošću zbog uspješno prijeđena puta. S teškim ruksakom na leđima i slobodnih ruku, svojom fotografskom kamerom bilježio je manifestacije i senzacije duhovnoga puta. »Svjetlopisi su postali neodvojivi dio mojih svjedočanstava o intimi vlastitoga doživljaja prijeđenoga puta.«
