U općini Stupnik u zagrebačkom predgrađu gradi se novo groblje koje je projektirao arhitekt Miroslav Škoda. Prema prihvaćenom projektu bit će to jedno od najmodernijih groblja u ovom dijelu Europe. U tom projektu svagdje su vidljivi elementi uskrsnuća.
Arhitekt Škoda rođen je 1949. u Kotoribi u Međimurju u drvenoj kući sa slamnatim krovom uz rijeku Muru. Član je strukovne skupine arhitekata u Hrvatskoj gospodarskoj komori te predsjednik strukovne skupine u Dubrovniku. »Srednju arhitektonsku školu i arhitektonski fakultet završio sam u Zagrebu pa mogu reći da me arhitektura prati, a i ja nju, već punih 50 godina«, navodi on. »Ima jako mnogo projekata koje sam radio i vrlo su različiti, od urbanizma, uređenja gradskih prostora i plaža pa do malih projekata spomenika i križeva krajputaša. Svi su ti projekti za mene značajni i teško mi je bilo što izdvojiti jer oni su kao i djeca, treba ih jednako voljeti i raditi na njima s istim žarom i ljubavlju.«
Ocjenjujući suvremenu arhitekturu, onu po mjeri čovjeka današnjice, od udobnosti do funkcionalnosti, arhitekt Škoda kaže: »Pojam suvremene arhitekture, ako ne gledamo samo zgrade i stanove, veoma je širok i zahvaća prostorno planiranje, urbanizam, arhitekturu zgrada i urbanih prostora pa sve do uređenja interijera i rješavanja prostora. Zapravo, djeluje na sve aspekte razvoja društva i ljudskoga života kako je to činila i u prošlosti. Mjera čovjeka je različita i mijenjala se kroz povijest, jer ono što prihvaća jedan Europljanin današnjice kao standard stanovniku je nekoga afričkoga prostora raskoš i razbacivanje, a s druge strane nekomu dobrostojećemu stanovniku Abu Dabija pristup prosječnoga Europljanina izgleda skromno. Arhitektura po mjeri čovjeka otvara osnovno pitanje – kojega čovjeka? Postići funkcionalnost i udobnost neke sobe ili trga gotovo ima istu težinu kao arhitektonska zadaća jer tu dolazi do ‘uzimanja mjere’ čovjeku ili ljudima za koje se taj prostor projektira i uređuje. U tom slučaju treba što više saznati o ljudima korisnicima novoga prostora koji se projektira kao što krojač uzima mjeru kada šije odijelo. Ako ga to odijelo ne žulja, ako mu dobro stoji i ako je zadovoljan i dobro se osjeća u njemu, onda je uspio kao arhitekt. Arhitekt ne smije izraditi djelo po svom mjerilu i sebi na slavu jer će u tom prostoru živjeti investitor odnosno korisnik. No danas se arhitektura vrlo često radi za slavu, a takav pristup projektiranju nažalost je prisutan i u odgoju novih mladih arhitekata. Naravno da je veoma važan i ekonomski aspekt isplativosti projekta s gledišta investitora. On očekuje dobar i atraktivan projekt te ekonomski isplativ kako bi mu što prije vratio uložena sredstva i donosio pristojan profit. Arhitekt mora pri svom stvaralačkom činu misliti na još mnoge aspekte, tako da je projektiranje iznimno složen i zahtjevan posao. Sakralni objekti naravno nemaju potrebu da budu ekonomski isplativi, no za njih su veoma važni vjerski i društveni odnosi.«
U zvanju i zanimanju arhitekta spojena je umjetnost, građevina, psihologija, sociologija. Na upit koliko su hrvatski arhitekti ukorak sa svjetskima i europskima, odnosno kako ocjenjuje Hrvatsku u odnosu na druge zemlje prema arhitektonskim suvremenim postignućima arhitekt Škoda odgovara: »Suvremena arhitektonska dostignuća hrvatskih arhitekata u duhu su s europskima, pa i svjetskima. Dobiveni su mnogi međunarodni arhitektonski natječaji, što dokazuje vitalnost naše struke, no ima i velikih promašaja, pogotovo kad se ne provode javni strukovni natječaji za pojedine važne zahvate u prostoru ili za objekte.«
Arhitekt Škoda ističe da pri restauraciji, odnosno obnovi posebno treba paziti na izvornost, povijesni identitet i jednostavnost građevinskoga zahvata. O tome koliko se Crkva drži kriterija koji zadovoljavaju potrebe vjernika, odnosno kako čovjeka uvesti u suvremenoj arhitekturi u ono mistično, jednostavno da mu se duhovni sklop prebaci u drugu, tj. duhovnu dimenziju, arhitekt Škoda kaže: »Suvremenu sakralnu arhitekturu trebalo bi posebno pratiti i dokumentirati za buduće naraštaje jer mnogim crkvenim građevinama više se ne znaju autori ni godine gradnje. Jedna od zadaća Crkve morala bi biti to da uspostavi takav ‘katalog’ crkvenih i sakralnih objekata cijele Hrvatske. Mnogi su objekti pod zaštitom kao kulturni spomenici i registrirani su, a siguran sam da neka iznimna nova zdanja i djela iz toga ‘kataloga’ zavrjeđuju barem neku preventivnu zaštitu. Vjerski su objekti, posebno kad su u pitanju katolički, iznimne građevine koje dominiraju u cijelom svijetu. Često i oni koji nisu vjernici obvezno će obići te znamenite objekte i diviti se njihovoj ljepoti. Ne moraju to biti samo katedrale, nego i mali objekti izgrađeni i nadahnuti Božjom milošću i vjerom koji odišu dostojanstvenošću, pobožnošću i mirom. Duhovna je dimenzija sakralnoga objekta najvažnija, pa tako i pećina kao sakralni objekt mora imati svoju duhovnu dimenziju koju obični ljudi moraju prepoznati i osjetiti. Tu dimenziju može stvoriti samo čovjek ili više njih ako su duboko u vjeri, jer oni osjećaju što takav prostor znači za njih i za ostale vjernike koji će ga pohoditi. Ti duhovni ljudi moraju poznavati i živjeti vjeru i slaviti Boga da bi to u svojim prikazima ili arhitektonskim djelima mogli prenijeti drugima i da ih drugi mogu razumjeti i osjetiti taj stvaralački čin. Vrlo je važno da obični ljudi, vjernici, razumiju govor umjetnika ili arhitekta jer je u protivnom djelo ili projekt za njih promašen slučaj.«
Arhitekt Škoda ističe važnost povratne informacije osjećaja i doživljaja, čime se treba voditi u današnjoj sakralnoj arhitekturi i umjetnosti. »Važno je da običan čovjek razumije što mu se prinosi. To mora biti temeljeno na prosječnosti ili mu to treba na neki način objasniti. U takvim objektima nisam sklon velikoj nečitljivoj apstrakciji ili nerazumnu i pretjeranu dizajniranju koje je obično povezano s trenutačnom arhitektonskom ‘modom’, jer to samo zbunjuje običnoga čovjeka i u tome on teško vidi neku ljepotu. Čovjek može biti zadivljen veličinom te je često zamjenjuje s ljepotom. Povratne informacije iznimno su važne za svakoga dobroga arhitekta koji ih zna saslušati, ali ne kao zlonamjernu kritiku, nego kao dar i dopunu iskustvu koje će iskoristiti u nekom novom projektu.«
U odabiru umjetničkih rješenja često odlučuju sveučilišni profesori, arhitektonski i drugi stručnjaci, a gdje je tu obični vjernik, posebice kad se grade suvremene crkve? Primjerice, uoči dana posvete kninske crkve starija je Kninjanka ušla u novu crkvu i upitala: »Gdje je oltar?« Jedni hvale, drugi osporavaju sakralnu dimenziju te novoizgrađene crkve. A arhitekt Škoda kaže: »Kad promatram kninsku crkvu tvrđavu, ne govorim o arhitekturi, nego o dojmu, osjećajima i mojim očekivanjima kao vjernika. Arhitekt je svojim pompoznim ulaznim kasetiranim vratima zadivio veličinom ne samo mene, nego i građane, no sadržaja nema. Ne zna se u koju crkvu ili hram se ulazi. Da su to ‘zlatna vrata iz Firence’ koja govore o vjeri, e to bi već bilo nešto drugo, makar i ne bila zlatna. To bi mogao biti i objekt neke druge vjere, pa i drugoga sadržaja, recimo muzej ili kazališna ili glazbena dvorana. Ničim ne nagovješćuje da se ulazi u hram Božji u kojem bi i Bogu trebalo biti ugodno. Prva naznaka vjerskoga sadržaja trebao bi biti neobičan prostorni križ na zvoniku u obliku kojega nema ni u jednoj nomenklaturi od četrdesetak povijesnih kršćanskih prikaza križeva. Pomalo sliči na antenski uređaj ili na vjetrokaz, a nedostaje mu samo pijetao, što je nedostojno takve velike crkve i vjere. Na mene je to ostavilo dojam nepoštivanja svetosti križa. Ne znam koliko su svjesni oni koji su iz crkvene hijerarhije dopustili da se jedan nepovrediv kanon, križ simbol vjere, tako izobličuje i pretvara u nešto što nema veze s vjerničkom tradicijom. Nadalje, pri ulazu u prostor crkve stječe se osjećaj njezine pompoznosti, ali ne i sakralne dimenzije jer naravno odmah se očima traži najsvetiji dio crkve, traži se oltar i oltarsko okruženje, no njega nema. Nema se čemu pokloniti – nevjerojatno. Ispred je veliko bijelo visoko zidno platno koje zjapi prazno, bez ičega. Na primjer, ako možda nije bilo novca da se oltarni sklop kao najvažniji dio crkve postavi, možda je trebalo i pričekati otvorenje. Koliko mi je poznato, islam ima bogoslužni prostor bez oltara. K tomu, kad promotrim unutarnji prostor, on je pomalo konfuzan, pun niša i ne odiše jedinstvenošću prostora. Iznad vise goleme betonske grede s rupama osvijetljene trakastom rasvjetom, što ih još više naglašava i nagovještava pompoznost prostora, no bez ikakva sadržaja. Tek na samom vrhu između greda pojavljuje se pomalo skroman križ kao prozorsko okno, koji je vidljiv samo sa središnjega prostora crkve, a za ostali ga prostor skrivaju betonske grede. Taj križ ipak nagovješćuje da je čovjek u hramu Božjem. Međutim, ni taj križ kao najsvetiji izričaj vjere nije pravilan po crkvenom kanonu jer nema istu dimenziju, debljinu krakova i torza. Moram kazati da na toj crkvi nema ni jednoga pravilno izvedena križa, nego su to sve neke slobodne umotvorine. Nije mi jasno da je to dopušteno od Crkve, odnosno naručitelja projekta. Križ je križ, križ je kanon, križ je sve sveto i ne može biti ničija slobodna interpretacija, napose ne u Božjem hramu. Ne znam ni jednu religiju koja dopušta umjetničke ili koje druge slobode kad se radi o najsvetijim simbolima vjere. U nekim religijama takva sloboda može ugroziti život. Ne vjerujem da je sve to Bogu ugodno, kao ni meni, jer sam pomalo razočaran na svu tu umjetničku slobodu koja je prešla sve pristojne granice i oskvrnula najsvetije kršćanske kanone, simbole i relikvije. Pretjerane umjetničke slobode nedostojne su crkve. Zna se da u crkvi postoji oltar, i to od prvih služenja Bogu u rimskim katakombama i prikaza Isusa, zna se kako izgleda križ pred kojim se molimo već dvije tisuće godina. U oltaru prepoznajemo svetinju, Isusa, a svoj križ nosimo od rođenja i on je uvijek isti, kako za moga djeda tako i za moga unuka, i ne trebaju mu nikakve umjetničke slobode u crkvama jer tko zna kamo bi nas takva sloboda na kraju odvela.«
