Tijekom stoljeća dolazilo je do izvjesnoga obezvrjeđivanja askeze, ali i do njezina precjenjivanja. Tipično obezvrjeđenje askeze počelo je u 13. stoljeću među »braćom slobodna duha« te potom kod alumbradosa, tzv. prosvijetljenih u 16. stoljeću, a svoj ekstremni oblik nalazi kod Moline (Miguel Molinos) i kvijetista u 17. stoljeću, koji su smatrali da što se čovjek više osobno angažira i trudi u duhovnom životu, utoliko je manje poslušan poticajima Duha Svetoga. Poznate su Molinine riječi: »Željeti aktivno djelovati znači vrijeđati Boga, koji sam želi biti djelatnik, i stoga treba mu se predati i ostati poput mrtva tijela.« Pretjerano pak naglašavanje odnosno precjenjivanje askeze prisutno je osobito u 4. st. kod pelagijanaca te voluntarista modernih vremena.
Kontrast obezvrjeđivanja i precjenjivanja askeze nije samo pojava prošlih vremena, nego je prisutan i danas. I danas postoje mnoga očitovanja koja pokazuju obezvrijeđenost askeze: nedostatak povjerenja u disciplinu i napor; premala važnost, štoviše marginalizacija prakse mrtvenja, osobito tjelesnoga; nedostatak prihvaćenosti ili gotovo potpuna indiferentnost prema takozvanim pasivnim krjepostima kao što su samoodricanje, poniznost, duh odricanja, nenavezanost, ljubav prema žrtvi i sl.
Precjenjivanje pak askeze dolazi od pretjeranoga davanja važnosti nekim tehnikama s Istoka koje se odnose na vježbe uspostavljanja gospodarenja nad tijelom i duhom, kao što su joga, zen, autogeni trening i sl.
Pretjerivanje ima različite uzroke. S jedne strane postoji pomutnja u pogledu psihološkoga mira i duhovnoga napretka. To jest uvriježeno je mišljenje da je zrelost u vjeri tijesno povezana s unutarnjom mirnoćom, pa što je netko zreliji u vjeri, utoliko se »osjeća« mirnijim. S druge pak strane postoji ideja odnosno uvjerenje da je duhovno izrastanje, to jest rast u ljubavi prema Bogu, izravno proporcionalno strogoći izvjesnih asketskih forma.
Jasno je, međutim, da stalno prakticiranje asketskih vježba, koliko god može koristiti duši da se pripravi za djelovanje Duha Svetoga, nikada ne može biti uzrokom njezina posvećenja. Jer to posvećenje događa se jedino snagom Božjom, snagom njegove milosti koju on ostvaruje u jednostavnim i poniznim dušama. Osim toga nema metode koja bi mogla izbjeći ili zamijeniti put križa, koji je nezaobilazan put kršćanske duhovnosti.
