Nakon parlamentarnih izbora i formiranja nove Vlade u hrvatskoj se javnosti, izostankom »ozbiljnih« političkih zbivanja i unatoč pandemiji koronavirusa osjeća da je ozračje ljetne »sezona kiselih krastavaca«. Pandemija koronavirusa iz normalnih je kolotečina izbacila i svijet športa, pretvarajući ljetne mjesece, koji su inače razdoblje mukotrpnih treninga i velikih natjecanja, u vrijeme blagih napora, (nametnutoga) odmora i drijemeža. Svjetska i europska prvenstva, brojne lige i naposljetku Olimpijske igre u Tokiju redom su otkazani za neka bolja vremena. Ipak izostanak redovitih zbivanja ne treba biti razlogom za plakanje za prolivenim mlijekom, nego prigoda da se o športu progovori iz drugačijih očišta. Jedna od tih perspektiva može biti i uloga vjere u oblikovanju športaša. Sugovornika za tu temu Glas Koncila pronašao je u Martinu Markoviću, 25-godišnjem bacaču diska iz Atletskoga kluba Dinamo Zrinjevac i hrvatskom reprezentativcu koji je u domovinu donio brojne medalje sa svjetskih i europskih natjecanja u juniorskim i seniorskim uzrastima.
Atletska sezona trenutačno je u svojevrsnoj pauzi. Natjecanja su rijetka i uglavnom su ograničena na rang domaćih natjecatelja. Rezultati se zapisuju, no ne će se vrjednovati kao norme za velika natjecanja, koja će se ponovno zahuktati nakon jenjavanja pandemije koronavirusa. Zato su, u izostanku konkretnih motiva, i treninzi blaži i koncentrirani na »krpanje« starih ozljeda, korigiranje tehnike i mentalne pripreme, objasnio je na početku razgovora Marković, kojemu dakako ovo nije prvi bliski susret sa svijetom masovnih medija. No prvi dojam koji sugovornik stječe o Markoviću jest da je riječ o mladiću velikih kontrasta. Naime, njegov staložen i miran nastup u očitoj je suprotnosti s njegovom pojavom – visinom od oko 195 centimetara i kršnom tjelesnom konstrukcijom s više od 110 kilograma. Njegov skromni gard u suprotnosti je i s rezultatima koje ima iza sebe, među kojima svakako valja istaknuti i svjetsko juniorsko zlato iz 2014. s prvenstva u SAD-u pod trenerskim mentorstvom glasovitog Ivana Ivančića, kao i europsko juniorsko srebro i dva europska zlata na natjecanjima za mlađe seniore, koji su uslijedili nekoliko godina kasnije.
Što za mladoga športaša znači promovirati Hrvatsku na svjetskim natjecanjima Marković je objasnio na primjeru osvajanja zlata u SAD-u. »Kada to iskustvo promatram iz sadašnje, nešto zrelije dobi, mogu reći da sam pobijedio jer sam u trenutku ulaska u finale ostao na zemlji. U prvom se trenutku zapravo nisam nadao osvajanju medalja niti razmišljao koliko će bacati moji suparnici. No čuti hrvatsku himnu na takvom velikom natjecanju nakon osvajanja zlatne medalje jednostavno je neopisiv osjećaj. Cijeli je stadion utihnuo i trideset tisuća ljudi slušalo je našu himnu. Predstavljanje Hrvatske na takav način može se donekle usporediti s osjećajem radosti koje kod rođenja prvoga djeteta osjete roditelji koji su dugo vremena nastojali ostvariti tu želju.« Posvjedočio je i da je u njegovoj karijeri bilo i ponuda da ode nastupati za neku drugu državu ili ponuda poput mogućnosti treniranja u drugoj zemlji bez obveze nastupa za tu reprezentaciju, što su zapravo česte ponude u svijetu profesionalnoga bavljenja individualnim športovima. »Teško je povjerovati da bi neka država ponudila tek tako na uporabu svoju športsku infrastrukturu i onda pustila športaša da se vrati i neometano nastupa za reprezentaciju svoje zemlje«, upozorio je Marković.
Marković dolazi iz radničke obitelji koja se sredinom devedesetih, nakon što je krvavi raspad bivše Jugoslavije opustošio mnoge bosanske krajeve, doselila u Zagreb. Početci života u novoj sredini bili su teški, no svojim je športskim rezultatima svojoj obitelji uspio osigurati konkretne materijalne pomake. »Za moga djetinjstva roditelji su često bili na minimalcu. Ipak na temelju športskih rezultata kao perspektivni športaš ostvario sam od Grada Zagrebe pravo na stan. Američka tvrtka »Nike« odlučila me poduprijeti sponzorstvom. U svemu su tome veliku ulogu odigrali i napori Sandre Perković«, prisjetio se Marković.
Međutim, najvažnijim doprinosom športa u svom životu smatra duhovne pomake koje je učinio uz njegovu pomoć, premda su ti pomaci za mladoga bacača diska zapravo neodvojivi od pitanja katoličke vjere. »Šport mi je pomogao na svim razinama postojanja. Bez športa vjerojatno ne bih imao čvrst karakter ni osobnost, pa ni potrebu za pomaganjem drugima u nevolji. No sve je to zapravo bilo građeno na temeljima kućnoga odgoja koji se pak temeljio na kršćanskim načelima. Dolazim iz vjerske obitelji koja njeguje vjeru, kršćanske vrijednosti i tradiciju i nastoji što redovitije sudjelovati u životu Crkve. Tako sam i športski mentalitet izgradio na kršćanskom odgoju«, rekao je Marković i nastavio: »Važno je zato naglasiti da sve kreće od obitelji. Također, puno je lakše rješavati probleme zajednički. Lakše je kada u životu jedan malo povuče s jedne, a drugi s druge strane i tako u krug«.
Iako je 2014. godine mislio da ne može biti sretniji i zadovoljniji športskim rezultatima, hladan je tuš uslijedio vrlo brzo. Njegov trener i mentor Ivan Ivančić naglo se teško razbolio i brzo preminuo. Nakon toga uslijedilo je i niz ozljeda, posljedice kojih osjeća i danas. Ozljede same po sebi nisu toliko opasne za športaša u fizičkom smislu koliko na razini mentaliteta. Događa se da se mnogi športaši vrate na borilišta nakon što izliječe ozljedu, no nikad ne ostvare vrhunske rezultate. »Sustav profesionalnoga športa takav je da se mladoga športaša koji se suočava s ozljedama i ne pita kako se osjeća. On se može vratiti na trening i sve odrađivati konkretno, no paralelno s time može se odvijati mentalno i motivacijsko propadanje.« U Markovićevu je slučaju nakon ozljeda bilo različitih premišljanja o tome koliko je korisno nastaviti se baviti atletikom: »Kroz moju je športsku povijest bilo podosta crnih rupa i kolotečina iz kojih se bilo teško izvući. Nekad bi prevladao osjećaj da se za ono što volimo valja boriti i ginuti. No ponekad ni to nije dovoljno. U tim se situacijama okrećem Bogu i molitvi, bilo u crkvi, bilo u svojoj privatnosti.
Ta molitva možda odudara od ‘standardnih’ molitava kao što su Otčenaš ili Zdravomarijo, no za mene je to prije svega razgovor s Bogom i sa svojom savješću. U nekim drugačijim načinima promišljanja jednostavno ne bih dolazio do sličnih zaključaka i rješenja. To samo pokazuje da nam Božja prisutnost uvijek nešto šapće, uvijek otvara prozore u nove perspektive, pa i provocira.«
Razgovarajući s Markovićem nakon treninga na atletskom stadionu na Sveticama, bilo je nemoguće zaobići golemi kontrast između skromnih materijalnih mogućnosti atletike i mogućnosti bogatoga nogometa koje u Zagrebu predstavlja oronuli Dinamov stadion, koji se nalazi pokraj bacališta na kojem je odrastao. »Usporedimo to s primjerom ženske atletike. Ona je najtrofejniji olimpijski šport u Hrvatskoj. Ako bi to bio kriterij izvrsnosti i bogatih materijalnih mogućnosti koje bi proizlazile iz toga, atletika bi trebala biti naš najgledaniji šport na televizijama. No kako je nogomet globalno popularan i snažno popraćen, događa se primjerice da je televizijskim kućama zanimljivije popratiti Treću Hrvatsku nogometnu ligu nego državno natjecanje u atletici koje na istom stadionu može okupiti u isto vrijeme nekoliko svjetskih i europskih prvaka i, naravno, nekoliko osvajača olimpijskih medalja. Taj odnos možda najbolje ilustrira kako mi koji se bavimo manje popularnim športovima poput atletike gledamo na taj jaz u odnosu na popularne športove poput nogometa. Šteta je to i zbog mladih koji se bave atletikom jer se ne vidi koliko Hrvatska ima marljivih mladića i djevojaka, koji svojim radom zasigurno mogu biti i primjerom drugima.«
S obzirom na to da se atletikom počeo baviti u dobi od desetak godina, dakle prije petnaest godina, bilo je prigodno upitati ga, za kraj razgovora, gdje sebe vidi za isto toliko godina u budućnosti. Kako studira na Kineziološkom fakultetu, nakon profesionalne karijere prirodni bi nastavak atletskoga puta bilo zvanje trenera, kaže Marković, no ne isključuje i druge mogućnosti. »Kod nas je još komplicirano uskladiti bavljenje športom na profesionalnoj razini s visokoškolskim obrazovanjem. Tu moram ponoviti često spominjani američki sustav akademskoga športa koji mlade ozbiljne športaše tjera da uz profesionalni šport izguraju i sveučilišnu diplomu. Tada se otvaraju i različite mogućnosti poziva nakon završetka profesionalne športske karijere.«
