U subotu 30. travnja kardinal Marcello Semeraro, prefekt Kongregacije za kauze svetih, u milanskoj katedrali proglasio je blaženima časne sluge Božje don Marija Cicerija i Armidu Barelli. Duh Armide Barelli prisutan je u Crkvi u Hrvatskoj već 50 godina po djelovanju Svjetovnoga instituta Misionarki Kristova kraljevstva. I dvije hrvatske misionarke bile su prisutne na tom dugo iščekivanom slavlju beatifikacije.
Armida Barelli rođena je 1. prosinca 1882. u vrijednoj i bogatoj građanskoj obitelji u Milanu. Imala je tri sestre i dva brata. Od 1895. do 1900. na školovanju u Menzingenu u Švicarskoj započeo je njezin hod vjere. U tom razdoblju uspjela je produbiti duhovni život i odlučila se posvetiti socijalnim djelima, odričući se stvaranja vlastite obitelji. Među važnim osobama njezina duhovnoga puta su o. Agostino Gemelli, o. Arcangelo Mazzotti i don Enrico Mauri. Godine 1910. Armida je postala franjevačka trećoredica, a 1913., uoči svetkovine Presvetoga Srca, u milanskoj katedrali definitivno se predala Gospodinu za apostolat, ostajući u svijetu i stvarnosti svoga vremena. Uz oca Gemellija mlada se žena snažno angažirala u vjerskom i društvenom životu.
Njih dvoje 1917. predložili su papi posvetu Presvetomu Srcu talijanskih vojnika u 1. svjetskom ratu, što su kasnije prihvatili i u Francuskoj, Belgiji i Engleskoj. Imenovana je 20. siječnja 1918. jedinom direktoricom nove nakladničke kuće »Vita e Pensiero«.
Franjevačka mjesta označuju etape njezina života. Pošla je na La Vernu 1918. putujući u Rim, gdje joj je papa Benedikt XV. povjerio zadaću širenja Ženske mladeži u cijeloj Italiji. Od pape je tražila da za Žensku mladež zaštitnica bude sv. Ruža iz Viterba, »mlada laikinja, propagatorica«, i on joj je to odobrio rekavši: »I ja sam trećoredac.« Izlazeći s audijencije, osjećala je da više ne pripada sama sebi. Otac Cimino svojedobno je svjedočio: »Prije odlaska papi nije li otišla na La Vernu? Nije li ju La Verna pripremila da se razodjene za razapinjanje?« Dana 4. listopada 1918. u Asizu je položila zavjete evanđeoskih savjeta u ruke nasljednika sv. Franje. U kolovozu 1919. zajedno je s o. Gemellijem boravila u Sv. Damjanu da završi pravilo »Franjevačkih trećoredica kraljevstva Presvetoga Srca«, gdje je nastala nova duhovna obitelj 19. studenoga 1919. Postat će Svjetovni institut Misionarki kraljevstva. Upravo je 19. studenoga određen za liturgijski spomendan bl. Armide.
Bila je članica Upravnoga odbora Instituta »Giuseppe Toniolo« i Odbora za promicanje osnivanja Katoličkoga sveučilišta. Godine 1920. započela je Misijsko djelo Ženske mladeži u Sian-Fu (sjeverna Kina) koje se zvalo »Institut Benedikt XV.«. Upravo je Benedikt XV. osnovao udrugu Prijatelji Katoličkoga sveučilišta. Kardinal Achille Ratti inaugurirao je Atenej Presvetoga Srca 7. prosinca 1921., a 1924. na njezino traženje apostolskim pismom Pio XI. formalizirao je godišnju proslavu Sveučilišnoga dana…
Tijekom dvadesetih i tridesetih godina s velikom se predanošću posvetila djelima koja je pomogla stvoriti: obučavanju i organizacijskomu aspektu Ženske mladeži (GF), svjetovnoga instituta u nastajanju, koji će od prvih dvanaest suradnica dosegnuti tisuću članova 1942., i Katoličko sveučilište. Za potonje, osim prikupljanja sredstava, brinula se i za organizaciju Dana sveučilišta koji je od 1924. godine postao godišnji događaj za župe Italije te je kroz udrugu »Amici« plela mrežu potpore talijanskih katolika. Kao 64-godišnjakinja, 1946., napustila je predsjedništvo GF-a te se posvetila pisanju memoara »Sorella maggiore racconta«. Papa ju je imenovao generalnom potpredsjednicom Katoličke akcije, odgovornom za ženske organizacije. Nakon izbora 1946., na sastanku 18. travnja 1948. Armida je tražila od djevojaka da se pridruže upravama i sindikatu, kako ne bi osujetili rezultate dobivene u Ustavotvornoj skupštini i da bi poduprli kršćanski nadahnutu stranku. I dalje je imala svoje obveze na Sveučilištu i u Svjetovnom institutu, kojemu je bila »starija sestra«.
Nakon duge i teške bolesti koja ju je lišila glasa umrla je u Marziju 15. kolovoza 1952. Sljedeće je godine pokopana uz nazočnost više od 12 tisuća ljudi u kripti kapele Presvetoga Srca unutar Sveučilišta.
Generalni ministar Reda manje braće o. Massimo Fusarelli na molitvenom bdjenju u bazilici sv. Ambrozija uoči beatifikacije rekao je: »Nova blaženica bila je autentična učenica sv. Franje jer je anticipirala budućnost svoga ‘laičkoga’ načina molitve, koji zna preobraziti rad u duhovno iskustvo, koje zna protumačiti, u iscrpljujućoj aktivnosti, u zamornim putovanjima i susretima s kojima se suočava Kraljevstvo, novi, ali ne manje zahtjevan način življenja pokore i žrtve; laička duhovnost, koja nema rasporede i zvona koja ih pozivaju na molitvu, ali traže vremena intimnosti s Gospodinom kao duboku čežnju duše; duhovnost koja se ne odvaja od svijeta, ali koja zna čitati u događajima povijesti ‘znakove vremena’, slušajući glas Gospodnji.«
