»Ali kad ostariš, raširit ćeš ruke i drugi će te opasivati i voditi kamo ne ćeš…« Pravo veli Biblija, evo i mene Zvonac voza njegovim autom na moj pregled. Nije da sam ja nepokretan, ali je to moj novi »polovnjak«, ni sjena negdašnjih. Samo što sjedosmo u njegov novi auto, začu se glas: »Krenite prema istoku.«
– Što je to? Kakvo ti je to čudo?! – otelo mi se, staromu.
– Lijepa teta nas vodi, to ti je to! – kroza smijeh će Zvonac. – Navigacija, stari, to se zove navigacija.
– Pa što ne isključiš to?! Znaš put, ne treba ti navigacija, pogotovo ne ta neka »robot-žena«! – budi se u meni »konzerva«. – Premda, istina, ima lijep i topao glas…
– Neka nje, neka… – Zvonimir mirno će.
»Nakon dvjesto metara skrenite lijevo«, ugodno nam zbori »skrivena teta«, ali nakon dvjesto metara Zvonac produlji ravno! Nakon zvučnog »blink«, eto opet tete, mirna glasa nam govori: »Nakon sto metara, na kružnom toku iziđite na izlaz dva…« Ali moj šofer, »drčno« kao naši političari, iziđe na izlaz tri! Nakon što je »štucnula«, blaženo opuštena dama iznova je otkrila koji nam je put najpovoljniji i nježnim glasom, strpljivo – kako više ne bi ni najbolja mi ženica Jelica – opet nas upućuje. Predosjećam što će Zvonac, pa počinjem rafalno…
– Pa kojeg jarca ju ne isključiš kad ju ne slušaš?! Želiš joj pokazati da si pametniji? Ma, ne treba tebi navigacija!
– Treba, treba, još kako! – mirno nemiran je Zvonac. – Prvo, zar nije lijepo da sam napokon našao ženu koja ne diže ruke od mene ni kad krenem ukrivo? Ha, ha!… A drugo, još važnije, to je moja »autoterapija«! Cijeloga života uvijek nekoga moram slušati. Već od škole, sjećaš se kako su nas, prisiljene pionire, »drugovi uče« potezali za uši? A ni doma nije bilo »cici-mici« sa starim, pa ni s bakom, koja me još i na misu tjerala, da i tamo slušam… Onda sam na poslu morao slušati, a kad sam se oženio, i punicu sam slušao, potom djecu vlastitu, danas i unuke, jer »njima je teže«… Uvijek sam sve i svakoga pokorno slušao! Nisam bio od onih koji su uvijek radili po svome i živjeli kontra svih ljudskih i Božjih zapovijedi, sve do prve bolesti s »oznakom smrti«, kad bi se popravili pa i vjeru prihvatili, a neki od njih postali i manekeni »prave vjere«, živi dokaz kako Bog i od grješnika napravi svetca! A mi, ja koji sam sve vrijeme slušao i po svim pravilima živio… Kasno mi je sad »isprobavati« onaj njihov prvi dio života pa da živim s dvije žene odjednom, da fušam i potkradam na poslu, prestanem ići u crkvu i počnem se rugati Bogu… A teško da bi me tko za taj »obrnuti život« slavio… E zato, za »auto kao terapiju«, želim bar tu nekog ne slušati i jednom raditi po svome!
Slušam ga i gledam, ne vjerujem ušima i očima, ali potajice mu se divim. Sreća moja pa ne će takvi »auti na pričanje« spasti na takvu polovnu cijenu koju bi ikad dohvatila moja predvidljiva mirovina, uz moj predvidljiv broj »voznih« godina.
