Kada se na jednom mjestu nađu grkokatolički vladika, pravoslavni paroh i rimokatolički svećenik, svatko će pretpostaviti da je posrijedi ili dobroćudan vic ili ekumenska molitva. No malo bi tko očekivao da ih može okupiti – knjiga, i to knjiga o sakralnoj umjetnosti. Baš se takvo neočekivano ekumensko okupljanje nedavno zbilo u zagrebačkoj župi Rođenja Isusova na Kajzerici, gdje su vladika križevački Milan Stipić i parohijski svećenik Makedonske pravoslavne Crkve Kirko Velinski predstavili knjigu kajzeričkoga župnika Krunoslava Kolara. Koliko god neočekivano, takvo okupljanje nije nimalo slučajno: jer Kolareva »Ikona Boga nevidljivoga« u izdanju Glasa Koncila prvi je sustavni uvod u teologiju ikone na hrvatskom jeziku. Činjenica da je knjigu o najistaknutijem obliku sakralne umjetnosti Bizanta napisao svećenik latinskoga obreda ipak nameće mnoga pitanja. Krunoslav Kolar u razgovoru nam stoga nije razjasnio samo motivaciju za svoj ekumenski pothvat, nego i značenje fenomena popularizacije ikone, a uz uvod u molitvu pred ikonom otkrio je i kako nam umjetnost može pomoći u razumijevanju rata na istoku Europe.
»Poticaji za nastanak knjige bili su mnogovrsni, no sve je doista započelo kada sam prije dvadesetak godina kao krizmanik u jednom životopisu sv. Leopolda Mandića otkrio pojam ‘ekumenizam’. Susreti s grkokatoličkim svećenicima koji su dolazili u našu župu bili su moj prvi živi dodir s Bizantom, a studij teologije donio mi je i priliku za posjet dvama hramovima istočne kršćanske tradicije u Zagrebu. Pred njihovim sam ikonostasima doživio ono što čovjek doživi čak i ako ne razumije ikonografske kanone: osjećaj da nam ikona progovara o nečemu što nadilazi naš pogled. Vlastita potraga za razumijevanjem toga govora ikona dovela me i do diplomskoga rada o teološkom iščitavanju ikone Krista Pantokratora, na koji su se nastavila i putovanja tragom slavnih ikona: u Tursku, Rusiju, Ukrajinu, Bugarsku, Makedoniju…« pripovijeda Kolar, koji u ikonama nije prepoznao tek estetski užitak, nego i duhovnu okrjepu.
»Iskusiti zov k visinama na Rubljovljevoj Svetoj Trojici u galeriji ‘Tretjakov’, osjetiti izlazak iz vremena u molitvi pred Bogorodicom Vladimirskom u crkvi sv. Nikole u Tolmači, spoznati strahopoštovanje s kojim kolone ljudi čekaju kako bi častile ikonu Bogorodice Kazanske u Sankt Peterburgu – svi ti susreti oblikovali su moje razumijevanje ikone, zbog čega su pronašli i svoje mjesto u knjizi. No ona je podjednako i plod osobnoga molitvenoga iskustva. Moj dan započinje i završava čašćenjem ikone Krista Pantokratora iz manastira Hilandara te ikone Bogorodice Vladimirske, a i svojim župljanima u katehezama nastojim prenijeti nešto od toga iskustva. Promjene su odmah vidljive: ljudi od skepse i neznanja dolaze do pitanja gdje mogu nabaviti ikone i gdje se mogu upisati na tečaj ikonopisanja«, svjedoči kajzerički župnik, dodajući da su takve promjene osobito važne za Hrvatsku.
»Istočna je tradicija u nas donedavno bila negativno obilježena zbog ratnoga iskustva devedesetih pa su se i ikone neopravdano povezivale sa zločinima srpskoga naroda. Nažalost, brojni su se dali u to zlo zatvoriti i njime zatrovati. No upravo nam odmak od toga opterećenja omogućuje nov pogled na ikone jer one ne prikazuju istočnoga ili pravoslavnoga Isusa, nego našega Isusa. On je jedan.« Recentna popularizacija ikona i ikonopisanja ipak nema tek ekumenske dobrobiti. »U doba u kojem sve više ljudi na Zapadu zahvaća kršćanstvo koje u središte postavlja ‘slavljenje’ sve je privlačnija i tradicija koja njeguje euharistijsku liturgiju. A ikona izvire iz liturgije i u nju uvodi. Ikonopisanje je liturgijski čin koji započinje blagoslovom ikonopisca i njegova materijala te se nastavlja pripravom u postu i molitvi. Budući da nastaje u molitvi, logično je da ikona molitvi i vodi.«
Kako izgleda molitva kojoj ikona vodi? »Za duhovnost je ikone važno naglasiti da njezina prvenstvena svrha nije ljepota, nego istina; ne radi se o nanosu boje, nego o zapisu vjere. Stoga i ispravno razumijevanje ikone podrazumijeva određeno teološko predznanje. Ipak, ikona i bez njega privlači pozornost i izaziva poštovanje; čovjek samostalno sluti da pred ikonom nije tek motritelj, nego i molitelj. Zato i ne ćemo pogriješiti ako pred ikonom umjesto istočnih molitvenih obrazaca jednostavno molimo molitvu koju nas je naučio Gospodin. Nadalje, ikona je poziv na odnos i na dijalog, na vrijeme govora i vrijeme šutnje. Ako je ni ikonopisac ne piše iz čiste inspiracije, nego je prepisuje kao otajstvo vjere, ni onaj tko pred njom moli nije sam, nego se pridružuje otajstvenomu životu onoga tko je na ikoni prikazan. Pred ‘svetim prolazom u nebo’ molitva nadolazi sama od sebe.«
Spomenuta vjernost ikonopisanja ne služi tek pobožnosti, ističe Kolar. »Kao što pravovjerni teolog ne bi smio reći nešto izvan okvira dogme, tako i ikonopisca kanoni čuvaju od samovoljne profanacije. On je umjetnik, ali je i teolog čiji je nauk ispisan bojom na dasci, te ne smije dopustiti da se pogled u vječnost koji ikona otvara nadomjesti pogledom divljenja i čuđenja samoj ikoni. Takav bi teološki pogled svakako koristio i zapadnoj umjetnosti, u kojoj se razlučivanje sakralne i religijske umjetnosti o kojem je govorio papa Benedikt XVI. uvelike izgubilo. Sva sakralna umjetnost morala bi biti sveta u izvornom smislu hebrejske riječi za svetost ‘kadoš’ – izdvojena i različita – počevši od liturgijske glazbe koja ne može služiti privlačenju masa pa sve do crkava koje se ne bi smjele utapati u okolnoj arhitekturi. Usporedba s istočnom sakralnom tradicijom pokazuje nam da smo usred krize liturgijske duhovnosti jer jedino iz takve duhovnosti proizlazi istinska sakralna umjetnost.«
Zalog istinitosti sve sakralne umjetnosti ikona je Boga nevidljivoga – sam utjelovljeni Krist. Upravo je podrobnomu iščitavanju slavne ikone Krista Pantokratora Kolar posvetio drugu polovicu svoje knjige. »Baš zbog razlike u poimanju slike na Zapadu i ikone na Istoku priliči da se za Krista kaže da je ikona, a ne slika Boga nevidljivoga. Jer kao što ikona nije didaktički podsjetnik na evanđeoski izvještaj, nego prozor u vječnost, tako ni Krist nije tek prikaz Boga: on jest Bog. Ikona Krista Pantokratora pritom svjedoči i za otajstvo njegova čovještva. Naime, podijelimo li Kristovo lice napola, s jedne ćemo strane uočiti napeti pogled čovjeka ‘nama u svemu jednaka, osim u grijehu’, a s druge ćemo strane prepoznati blagi pogled samoga Boga. Desna ruka kojom blagoslivlja nije tek ruka Svevladara, nego i Stvoritelja, a njezin položaj potvrđuje i kalcedonsku dogmu o dvjema Isusovim naravima i trima božanskim osobama. U Kristovoj je ljevici evanđelje – zapis njegovih ovozemaljskih djela ili riječi – ali to je i zapečaćena knjiga posljednjega suda. S ikone koja je nastala u doba dok je Crkva još bila jedno motri nas, dakle, i Sudac i Učitelj, i Brat i Spasitelj. Njegov je život poziv i nama danas: da sjedinjeni postanemo ikonom Boga nevidljivoga.«
