Hrvatska je liberalizirala uvoz strane radne snage i ako nema traženoga zanimanja među domaćima, Hrvatski zavod za zapošljavanje (HZZ) dopustit će uvoz radnika iz treće zemlje. Taj je model »domoljubnoj« Hrvatskoj jednostavniji nego zadržati svoje ljude u svojoj Hrvatskoj za koju su položeni brojni životi i koja je stečena krvlju i žrtvama. Odgovornost je novim zakonom prebačena na poslodavce pa se postavlja pitanje što je važnije – profit ili dobro hrvatskoga naroda. Činjenica je da mladi odlaze iz Hrvatske i da pojedini ne žele raditi poslove koje će raditi i rade u državama u koje su otišli. Isto tako nesređen poljoprivredni sustav, koji je izvor hrane svakoj državi koja drži do svoje opstojnosti, i opterećujuća administracija jednostavno »tjeraju mlade« iz Hrvatske.
Istodobno blagodati Hrvatske kroz brojne primjere pokazuju da se može živjeti na svojoj zemlji i u svojoj državi. Uz svoj redoviti osmosatni posao u Kaštelima primjerom potvrđuje Ivica Petrović, koji svoje imanje u Bogdanovićima u općini Prgomet ne želi zapustiti. Ima kuću u Kaštelima, gdje živi i njegova majka, no redovito odlazi svaki vikend, a ponekad i kroz tjedan u tridesetak kilometara udaljene Bogdanoviće, mjesto u Dalmatinskoj zagori u kojoj su napučene kuće poput »babinih zuba«. Ostalo je starije pučanstvo, brojne kuće su prazne. Nažalost, to ne prepoznaju resorna ministarstva koje vode puki kabinetski administrativci.
Ekološki čist kraj, prikladan za određene kulture, posebice za proizvodnju luka, prepušten je zaljubljenicima u svoje mjesto i onima koji nemaju kamo. »Nije sve u materijalnom, posebno nije smisao života u novcu, jer Bog uvijek providi i usmjeri čovjeka koji mu vjeruje da živi od svoga rada, da poštuje svakoga čovjeka, ali da cijeni svoj rodni kraj«, navodi Petrović. »Ovdje su veliki potencijali, posebno po prepoznatljivosti proizvodnje ekološke hrane, zatim prirodnoga izvora hrane, koja nam je nadohvat ruke i koja je delicija, poput šparoga i ostaloga bilja. K tomu, za dvadesetak minuta vožnje smo u Kaštelima. To sustav ne prepoznaje i tu je problem koji treba riješiti na razini države ili neke druge razine, dakle omogućiti ljudima samoodrživost, a istodobno vratiti mlade ljude i pomoći im da se ovdje ostvare njihovi životi. Ovdje se sve isplati raditi, jer čak i ne trebaju neka ulaganja. Priroda nudi brojne blagodati koje treba prepoznati.«
Petrović vodi brigu o svom rodnom mjestu, obrađuje svoju ekološki čistu i škrtu zemlju. Vodi brigu i o svojoj teti Jeli Petrović koja živi u Bogdanovićima, koja je rođena 1931. »Više je naših u Australiji nego što nas ima ovdje u Bogdanovićima«, navodi 89-godišnja Jela, koja obrađuje svoj vrt, ali pomaže i svomu nećaku Ivici. »Raspršeni smo diljem svijeta, a unuk moje sestre Antony Šerić nekoć je igrao za hrvatsku nogometnu reprezentaciju, premda je rođen u Australiji, jer volimo svoju Hrvatsku«, ističe vitalna baka Jela.
»Bez rada se ne može živjeti, a nema ni zdravlja bez rada. Danas je velik problem bježanje sa sela i bježanje od fizičkoga rada. Pa tko je prije znao za tumore, za rakove i ostale bolesti dok se jela domaća hrana!? Sve je bilo prirodno i domaće, nije bilo bolesti koje su danas u glavnini nastale od hrane. Isto tako, dok god čovjek fizički može, važno je da nešto radi. Vjera i rad drže čovjeka na životu. Nedjelja je posvećena Bogu, a ostali dani čovjeku i njegovu radu.«
Baka Jela ističe da nikoga ne osuđuje niti odbacuje, ali svojim primjerom pokazuje mladima da se od svoga rada može živjeti, i to u rodnom mjestu, obradom zemlje, posebno sadnjom luka i ostalih poljoprivrednih kultura koje su prikladne za to podneblje. Ističe da svoje mjesto treba voljeti.
Ivici Petroviću pomaže i 70-godišnji Josip Mandić. Rođen je u Bogdanovićima, a živi u Splitu. U svom rodnom mjestu proizvodi sve za svoje potrebe. »Umirovljenik sam, ali nastojim većinu svoga vremena provesti u rodnom mjestu«, navodi Mandić. »Tu sam odrastao, a ova me škrta zemlja odgojila i nastojim je dalje oplemeniti. Ne želim napustiti svoju rodnu grudu premda živim u središtu Splita. Kad god imam vremena, dođem u svoje Bogdanoviće, tu sam obnovio kuću, a i supruga voli tu doći premda je otočanka. Ovo je idiličan kraj, od čistoće zraka i proizvodnje ekološke hrane do čuvanja tradicijskih vrijednosti. To treba nastaviti i poziv je mladima da čuvaju tradiciju bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja.«
